Oko Jugotonove polustoljetne svirke nije se vrtjelo samo do pet miliona gramofonskih ploča godišnje, nego s njima i čitava galaksija popularne kulture i svega drugog što je činilo ili pokretalo ispod njezine površine pripadajuću proizvodnju: časopisa, radijskih i tv emisija, muzičkih festivala, koncerata, kemijske industrije, proizvodnje gramofona...

Radilo se o jednom od najuspješnijih socijalističkih preduzeća koje je iskoristilo predratne tradicije prve tvornice ploča u ovom dijelu svijeta i neumitne tržišne trendove na zapadu. Ustvari, to je uspješan eksperiment ugnježđivanja potrošačkog društva u oskudnom socijalističkom poraću, koje će s vremenom potpuno promijeniti njegov predznak, piše Hina.

Prva velika javna valorizacija uloge te tvornice ploča u razvoju popularne kulture u Hrvatskoj očekuje se kroz izložbu "Jugoton - istočno od raja", koja će biti otvorena krajem oktobra u Tehničkom muzeju u Zagrebu.

Izložbi prethode kulturološko istraživanje i razgovori s istaknutim dionicima Jugotonove povijesti, a prati ju obuhvatna publikacija čije podatke ovdje koristimo. Bit će predstavljeni razni aspekti života Jugotona, uključujući vizualnu i pop kulturu, tehnologiju proizvodnje i arhitekturu diskografske kuće, objašnjava Sanja Bachrach-Krištofić, koja je zajedno s Marijem Krištofićem autorica izložbe putem njihove umjetničke organizacije Kultura umjetnosti.

Tehnički muzej, koji je partner Kulturi umjetnosti, zainteresiran je jer izložba kontekstualizira tehničku baštinu, kaže njegova ravnateljica Markita Franulić. Tehnički muzej izložit će iz svog fundusa cjelovitu tehnološku liniju proizvodnje ploča.

U publikaciji koja prolazi posljednje redakture pred tiskom, ističe se da stasanje popularne muzike nije bilo slučajno ni stihijsko, nego da je Jugoton rezultat partijske politike koja je nakon sukoba s Informbiroom tražila novi socijalistički put i identitet.

Partijski pop

Partijski vođe su uvidjeli da je zabavna muzika, zato što je internacionalna, mladenačka i moderna, djelotvoran medij izgradnje kulturnog i političkog identiteta, naročito u državi podijeljenoj različitim kulturama, kaže povjesničar Dean Vuletić.

Do 1948. KPJ je u Jugotonu prednost davala narodnoj i ozbiljnoj muzici, ali pedesetih Partija traži povećanje ulaganja u proizvodnju popularne muzike i uklapa popularnu muziku u svoju kulturnu politiku.

Ta kulturna politika otvara Jugoslaviju zapadnim kulturnim utjecajima potvrđujući razliku spram komunističkih zemalja istočne Europe i tražeći zapadnu potporu zbog istočnoeuropske blokade nakon sukoba s IB-om, objašnjava Vuletić.

Sljedeće godine član partijske elite Edvard Kardelj traži da se proizvede više domaće muzike s obzirom na utjecaj stranih šlagera, pa 1956. Jugoton odbacuje proizvodnju različite galanterije i posve se posvećuje proizvodnji gramofonskih ploča.

Između socijalizma i popularne muzike razvilo se trajno prijateljstvo, pa čak i s njezinim najprovokativnijim oblicima, rockom i punkom. U prilog toj tvrdnji dugogodišnji urednik u Jugotonu Siniša Škarica podiže "Bijelu knjigu" Stipe Šuvara, koja obuhvaća sve tadašnje neprijatelje u kulturi i umjetnosti, i ustvrđuje da u njoj nema ni jednog pop ili rock muzičara.

Međutim, ističe Škarica, diskografske su kuće, kao 'preduzeća od posebne društvene važnosti', imale svoje mehanizme u kontroli eventualno nepoćudnog.



Zapadnjačko poslovanje

O tome kako je Jugotonu dobro išlo govori podatak da je 1956. do 1961. njegov profit povećan 16 puta, pa je sam mogao financirati gradnju nove tvornice u Dubravi, u koju seli 1963. i koja je imala kapacitet 10 miliona ploča na godinu.

Usporedno, ne treba smetnuti s uma ni ono što je Jugoton pružao svome radnom narodu: na 35 hiljada četvornih metara u zagrebačkoj Dubravi imali su pored modernih tvorničkih pogona i tonskog studija u susjednom Jadran filmu, prostorije s blagovaonicom, garderobom s tuševima, uređene staze i malonogometni teren, liječničku i zubarsku ambulantu, prijevoz tvorničkim autobusom, itd.

U početku, najprodavanije ploče Jugotona postale su pjesme prvog Opatijskog festivala 1958., a skladba koja je odnijela pobjedu, ona Ive Robića i Zdenke Vučković - koja je od "Moja mala djevojčica" prozvana "Tata kupi mi auto" - govori o želji za potrošačkim društvom, ističe Vuletić.

Sedamdesetih i osamdesetih Jugoton pločama Miše Kovača, Novih fosila, Zdravka Čolića i drugih, te novih hitmakera Rajka Dujmića, Zrinka Tutića i Tončija Huljića, bilježi diskografske uspjehe koji se izražavaju stotinama - tri, četiri pa čak i više od pet - hiljada primjeraka.

U najjače domaće pop-rock izvođače ubrajaju se, pored novovalnih sastava Azra, Film, Haustor, Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam, grupe i izvođači poput Parnog valjka, Aerodroma, Leba i soli, Plavog orkestra, Zane, Olivera Mandića, Đorđa Balaševića i drugih.

Apsolutni rekorder u nakladi je Danijel Popović s albumom "Bio sam naivan" 1983. godine, koji je do kraja osamdesetih prodan u 717.166 primjeraka.

Poslovni uspjeh podrazumijevao je ostvarivanje zakona tržišne proizvodnje, posebno razvoj dizajna i marketinga. Jugoton je okupljao vrhunske strip-crtače, slikare, dizajnere i fotografe.

Veljko Despot, dugogodišnji urednik inozemnih izdanja koji je, kako kaže, mnogima otvorio prozor u čudesan svijet popularne muzike, prisjeća se da je Jugoton u jednom trenutku imao ugovore s više od 70 inozemnih izdavača, te da se u svom poslu vodio umjetničkim i komercijalnim vrijednostima kakve su vladale među njima.



Razvitak ga donio - razvitak ga ubio

Prvi urednik, Pero Gotovac, sjeća se prvih radnih godina te kaže da uopće nisu bile glamurozne. Mnogi suradnici nisu se dugo zadržavali u Jugotonu, jer su očekivali lagodniji posao. Gotovac je nakon 17 godina rada otišao u kazalište.

Za Despota, međutim, čija su izdanja od oko 1,5 milion stranih ploča činila dobru trećinu godišnje proizvodnje, to je bio "najljepši posao na svijetu".

Iako se smatralo da je popularna muzika crv u jabuci socijalizma, formalnim uvođenjem kapitalizma koincidira Jugotonov gubitak tržišne uloge, a nedugo nakon toga izgubio je i dobro ime. Godine 1990. mijenja naziv u Croatia Records, a potom biva privatiziran. No, ono što je ubilo Jugoton nije ni socijalizam ni kapitalizam nego, prema Škarici, tehnički napredak.

CD je poput virusa uništio klasičku diskografiju. Godinu dana nakon što smo izdali prvi CD, onaj eurovizijskih pobjednika Rive, Jugoton je umro, kaže Škarica i dodaje: Nakon potpune demokratizacije diskografije i upotrebe medija na kojima "nova djeca" mogu sve što hoće, ne preostaje nam ništa drugo nego priznati poraz pred napretkom.

(FENA/dg)