Mladić, tek 17 godina star, izguran na ulicu gdje je radio kao muška prostitutka, sjedio je pred policajcima u tijesnoj sobici rimskog zatvora, pomalo uplašen, ali spreman priznati. Nekoliko sati ranije ubio je jednog od najvećih živućih režisera. “Idemo se provozati?”, rekao mu je veliki filmski mag. “Provozaj se sa mnom i poklonit ću ti nešto.”

Bio je to prvi u nizu događaja koji će dovesti do dramatične smrti Pier Paola Pasolinija, briljantnog intelektualca, režisera i homoseksualca čiji su politički stavovi - bazirani na jedinstvenom spoju erosa, katolicizma i marksizma - predvidjeli talijansku povijest nakon njegove smrti. Bilo je to ubojstvo koji je i danas, četiri desetljeća kasnije, zamotano u veo misterija. Taj prvi susret Pasolinija i muške prostitutke dogodio se u 10.30 sati 1. studenog 1975. usred gungule željezničke stanice Termini u Rimu.

Religiozni marksist

Taj trenutak, kada je Pasolini zaustavio auto i dozvao dječaka, ujedno je i ključni trenutak filma “Pasolini”, u režiji Abela Ferrare i s Willemom Dafoeom u glavnoj ulozi, koji će ovoga tjedna biti prikazan u Veneciji. I dok mu mnogi kritičari predviđaju glavnu nagradu, Ferrara uz smiješak za novinare kaže: “Znam tko je ubio Pasolinija”.

 
Pasolini će ostati upamćen kao zaista veliki režiser. Stvarao je filmove koji su su bili na rubu bajki, vječno opsjednut seksualnošću. Adaptirao je Boccacciov “Decameron”, Chaucerove “Canterburyjske priče”, bavio se religioznim motivima, a bijes javnosti navukao je na sebe svojim posljednjim filmom - “Salo”.

Čak ni najslobodoumniji talijanski gledatelji nisu baš bili spremni za ekstremno eksplicitne scene nasilja i seksa, a film se i dan-danas nalazi na popisima najkontroverznijih filmova svih vremena.

No Pasolini nije inspirirao samo Ferraru da se bavi njegovim životom, u ovom slučaju fikcionaliziranom filmskom biografijom. Ilija Šoškić, veliki crnogorski umjetnik koji se sedamdesetih odselio u Italiju, poznavao je Pasolinija. Kretao se u krugovima intelektualaca talijanske ljevice, svi su se poznavali. Kada je Pasolini ubijen, devet sati nakon što je pronađeno tijelo, Šoškić je odjurio na mjesto odakle su ga odnijeli i snimio seriju fotografija. Djelo je nazvao “Nove ore dopo”.

Večera i ubojstvo

U 1.30 ujutro, tri sata nakon susreta na željezničkoj stanici, karabinjeri su zaustavili jureći Alfa Romeo u priobalnom gradiću Ostia u blizini Rima. Vozač, Giuseppe Pino Pelosi, pokušao je pobjeći, no odmah je uhićen zbog krađe auta za koji su policajci ustanovili da pripada Pasoliniju. Dva sata kasnije pronađeno je tijelo slavnog režisera - premlaćen, krvav i pregažen nasred nogometnog terena.

Pelosi je priznao: on i Pasolini odvezli su se na večeru do restorana Biondo Tevere u blizini bazilike Sv. Petra. Pasolini je bio čest gost restorana, tu je dovodio sve dečke koje bi pokupio. Pino je pojeo tjesteninu s uljem i češnjakom, Pasolini je popio pivo. U 11.30 krenuli su prema Ostiji, gdje je Pasolini “tražio od mene nešto što nisam želio” - htio je sodomizirati dječaka štapom. Pelosi je odbio, Pasolini udario. Pelosi se dao u bijeg, oteo redatelju štap i izudarao ga do smrti. Pobjegao je u autu i u bijegu prešao preko nečega. Mislio je da je bila rupa u cesti. “Ubio sam Pasolinija”, rekao je svom cimeru u ćeliji, kasnije i policiji.

Osuđen je 1976. godine, s “još nepoznatih počinitelja”. Obdukcija koju je proveo dr. Faustino Durante utvrdila je da je Pasolini bio žrtva napada nekoliko ljudi.

Najbolji film o Isusu

U žalbenom postupku, međutim, “nepoznati počinitelj” maknuti su iz presude. Pelosi je djelovao samostalno. Fascinacija Pasolinijem samo je rasla. Zajedno je rasao i misterij njegovih posljednjih nekoliko sati.Godine 2012. MoMA je održala veliku retrospektivu u njegovu čast, a 2013. to je učinio i British Film Institute. Obje retrospektive su potpuno rasprodane. U travnju ove godine Vatikan, koji je svojedobno proganjao Pasolinija i osigurao mu krivičnu osudu za blasfemiju, njegov je film “Evađelje po Mateju” proglasilo najboljim filmom o Isusu svih vremena. Ovaj radikalni iskaz Pasolinijeve vjere prikazuje Isusa kao revolucionarnog mesiju koji se slagao s franjevačkom doktrinom iz koje dolazi i aktualni papa.

Radikalni fašizam

Njegovu je umjetničku veličinu, dakle, lako objasniti. Za razliku od okolnosti njegove smrti. Bivši gradonačelnik Rima Walter Veltroni 2010. godine zahtijevao je da se ponovo otvori istraga o ubojstvu nakon što su isplivali neobični i politički nabijeni podaci.

Pasolini je ubijen dan nakon što se vratio iz Stockholma gdje se sastao s Ingmarom Bergmanom i ostalom kremom švedske avangarde i nakon što je dao eksplozivni intervju za L’Espresso. U njemu se dotaknuo svoje najdraže teme: “Konzumerizam smatram većim fašizmom od onog tradicionalnog.” No njegova je kritika, pogotovo u mjesecima prije ubojstva, bila specifična. Izdvojio je televiziju kao iznimno opasan utjecaj, predvidio uspon mogula poput Berlusconija.

Još konkretnije, napisao je seriju kolumni za Corriere della Sera u kojoj je ustvrdio da Demokršćanskom strankom zapravo upravlja mafija i tako predvidio skandal Tangentopoli (u kojem je pohapšena cijela politička elita) petnaest godina prije nego se dogodio. U kolumnama je tvrdio da demokršćanskim vođama treba suditi ne samo za korupciju, nego i za neofašistički terorizam poput postavljanja bombi na vlakove.

Teorije urote

Neposredno nakon ubojstva, Pasolinijevi najbliži su sumnjali da se iza smrti kriju politički moćnici. Pasolini nije bio prvi. Prominentni ljevičari su često bili ubijani i napadani. Feministicu Francu Rame, suprugu anarhističkog pisca Daria Foa, silovala je grupa neofašista dok su sve promatrali karabinjeri. Članovi Pasolinijeve obitelji i njegovi prijatelji, pisci Oriana Fallaci i Enzo Siciliano, navodili su političke motive i iznosili dokaze koji bi kontrirali priznanju. U Pasolinijevom autu pronađena je zelena vesta koja nije pripadala dvojici muškaraca. Na krovu auta je pronađen Pasolinijev krvavi otisak ruke, dok Pelosi na sebi nije imao ni kap krvi. Dva motora i jedan auto viđeni su kako prate Pasolinijevu Alfu.

U siječnju 2001. članak u La Stampi pretvorio je teorije urote u ozbiljnu istragu. Sve se vrtjelo oko avionske nesreće 1962. godine u kojoj je poginuo Enrico Mattei, šef energetskog giganta ENI. Francesco Rosi, redatelj s kojim je Pasolini često radio, snimio je i film o toj nesreći. Autor članka, Filippo Ceccarelli, jedan od vodećih talijanskih političkih novinara, citirao je istragu koju je provodio sudac Vicenzo Calia. Sudac Calia ustvrdio je da je avion oboren, a da je čovjek koji je naslijedio Matteia, Eugenio Cefis, cijelo vrijeme surađivao s političkim liderima zemlje.

Tajne službe

Puno prije Calijeve istrage, koja je objavljena 2003., Pasolini je radio na knjizi “Petrolio”, koja je posthumno objavljena. Iako se radilo o fikciji, bilo je riječ o romanu s ključem koji se vrlo malo bazirao na Matteiu i Cefisu, i razotkrivao je kako su ovaj skandal i ubojstvo išli sve do srca P2 masonske lože, čiji je Cefis bio osnivač. “25 godina ranije”, pisao je Ceccerelli, “Pasolini je predvidio kakav će biti ishod dugačke istrage”.

Onda je 2005. krenula bujica. Pelosi je, u televizijskom intervjuu, povukao svoje priznanje. Ispričao je sasvim drukčiju priču. Dva brata i još jedan čovjek napali su Pasolinija, i mlatili ga do smrti nazivajući ga “pederom” i “prljavim komunistom”. Bili su pripadnici, ispričao je, Tiburtinskog ogranka neofašističke stranke. Tri godine kasnije objavio je esej “Profondo nero” u kojem je ubojice povezao s tajnim službama. Jedan od Pasolinijevih najbližih prijatelja, asistent redatelja Dergio Citti, izašao je u javnost kako bi upozorio da je njegova istraga pronašla dokaze koji su tijekom godina potpuno zanemareni - krvavi komadići drveta bili su razbacani posvuda, a svjedok kojeg službeni istražitelji nisu htjeli ni saslušati tvrdi da je vidio pet muškaraca kako izvlače Pasolinija iz auta.

Nico Naldini

Slučaj je i dalje zatvoren, a čini se da postoje i ljudi iz Pasolinijevih krugova i političkih elita kojima to odgovara. Pisac Edoardo Sanguineti Pasolinijevu smrt je nazvao “delegiranim samoubojstvom” sadomazohista koji je bio predodređen da uništi sam sebe. Pasolinijev bratić Nico Naldini - također homoseksualni pjesnik - pisao je, u knjizi ambiciozno nazvanoj “Pasolini, jedan život”, o redateljevim “fetišističkim ritualima” i “ljubavi prema dečkima zbog koje je zanemarivao svoju sigurnost”.

Pasolini je umro kao u sceni iz jednog od vlastitih filmova. “Tek u trenutku smrti”, rekao je 1967. godine, “naš život, koji je do tog trenutka dvosmislen i nerazumljiv, poprima smisao”.

JUTARNJI LIST/DEPO PORTAL