Izvor: Deutshe Welle/Autori: Monika Griebeler i Željka Telišman

Jedan iza drugog su nasrtali na Nusrat. Prvo ju je njezin suprug polio kiselinom, a kada je nekako uspjela pobjeći iz sobe, napao ju je i šogor. „Odjeća mi je pala s tijela, cijelo tijelo je gorjelo“, priča Nusrat, mlada Pakistanka. Nakon napada pet mjeseci je provela u bolnici, njezino je lice i danas puno dubokih ožiljaka. „Moja svekrva i svekar kao i ostatak suprugove obitelji često mojoj djeci pokazuju moje fotografije govoreći im da im se majka pretvorila u čudovište“, kaže Nusrat.

Ovo što se dogodilo njoj nije nažalost nikakva rijetkost. Prema procjenama humanitarnih organizacija, diljem svijeta godišnje oko 1.500 osoba (žena ali i muškaraca) doživi istu sudbinu – polijevanja njihova tijela kiselinom. Koliko točno ovih žrtava ima, zapravo se ne zna, no pretpostavlja se da je stvaran broj daleko veći. Razlozi pri tome mogu biti različiti. U Ugandi primjerice oko 45 posto žrtava su muškarci, a razlog je zavist – najčešće zbog poslovnog uspjeha ili pak žene. Kada su pak u pitanju žene, ovdje su razlozi najčešće obiteljski odnosi, odnosno sukobi. „Ja sam se udala u jednu veliku obitelj. Zauzvrat je moj brat trebao oženiti moju šogoricu. No, ja sam mu pomogla da oženi onu koju je on zapravo želio. Zato su me napali…“, objašnjava Nusrat.

Tamo gdje su žene manje vrijedne

Priče poput Nusratine dokumentirala je njemačka fotografkinja Ann-Christine Woehrl. U zemljama u kojima su žene sve do danas jednostavno manje vrijedne, u Indiji, Pakistanu, Ugandi, Nepalu, Bangladešu i Kambodži ova 39-godišnjakinja je posjetila žene, žrtve napada kiselinom ili one koje su se pokušale same zapaliti i na taj način si oduzeti život. Portretirala ih je, a fotografije koje su pri tome nastale mogu se ovih dana vidjeti na izložbi u minhenskom Etnološkom muzeju.

Među njima je i Neehari, 26-godišnja žena iz Indije. Ona je 49 puta uzaludno pokušavala zapaliti šibice. Onu posljednju u kutijici je konačno uspjela zapaliti, a s njom i samu sebe. Njezin ju je suprug tjelesno i psihički maltretirao i terorizirao. “On je bio sadist i psihopat. Jedno jutro mi je dao 100 rupija kao plaću za proteklu noć. Bila sam toliko tužna i jednostavno to više nisam mogla podnositi“, priča Neehari i dodaje da se zato željela zapaliti.

Ovdje je i fotografija i priča Flavije iz Ugande. Ova 25-godišnjakinja do danas još uvijek nije uspjela saznati tko ju je prije pet godina napao. „Većina je uvjerena da je to bio moj bivši dečko. No, nemam za to dokaze. Tu bih osobu zapravo samo jedino željela upitati: Što sam ti učinila?“, kaže Flavia.

Kiselina koju počinitelji polijevaju po tijelu žrtve prodire kroz kožu sve do kostiju, uništava lice, nos, uši…Mnoge žrtve gube i vid. 13 od 100 pacijenata ne uspiju preživjeti napad i ozljede. Oni koji prežive, osuđeni su na vječnu bol jer kiselina i dalje napada i dijeli stanice u tijelu.

12 centa za jedan ljudski život

Kiselina, međutim, ima još jednu simboličnu kvalitetu – ona žrtvama doslovce oduzima i lice. Osim toga lako je dostupna. U mnogim zemljama ju se može kupiti u najobičnijim trgovinama mješovitom robom.

„U Bangladešu jedna mala bočica stoji oko 12 centi“, kaže Astrid Bracht iz organizacije za zaštitu ljudskih prava Terre des Femmes.

No, otkako se od 2002. godine prodaja kiseline nalazi pod kontrolom vlasti, smanjio se i broj napada, odnosno, žrtava. No, usprkos tome je samo u ovoj godini u Bangladešu službeno prijavljeno 26 ovakvih slučajeva.

„Naravno da je zadaća politike da promijeni svijest društva. Mi drugi možemo samo apelirati da se ženama moraju ostaviti slobode i pravo glasa“, kaže fotografkinja Ann-Christine Woehrl i podsjeća na nesreću koja je zadesila Faridu iz Bangladeša.

Faridin je suprug bio ovisnik o drogama i igrama na sreću. Izgubio je sav novac tako da su bili prisiljeni prodati kuću u kojoj su živjeli. Farida je zaprijetila da će ga ostaviti. Te noći, kada je spavala, polio ju je kiselinom i zatvorio i zaključao vrata. Toliko je glasno vikala i zapomagala sve dok je susjedi nisu čuli i provalili vrata.

Neehrin osobni Dan neovisnosti

Međutim, iako zvuči prilično deprimirajuće, izložba u Etnološkom muzeju ipak to nije.

„Iza ovih priča o ženama koje su na prvi pogled vrlo slabe, oslabljene, nevidljive za društvo, ipak stoji jedna toliko velika snaga“, kaže Woehrl. Ona dodaje kako su joj mnoge žene rekle da se danas osjećaju snažnije no prije, da su više usredotočene i da bolje osjećaju same sebe. Dok su nekoć bile tek vlasništvo ili dodatak suprugu, danas se mogu bolje izboriti same za sebe.

„Mislim da su se djelomično oslobodile raznih atributa koje zapravo svaka žena ako želi biti prihvaćena u društvu mora imati. Sad su slobodnije i mogu reći: sad sam ja na redu! Nevjerojatno je zapravo vidjeti na koji način te žene koračaju prema naprijed i koliko povjerenje imaju u život”, kaže fotografkinja.

Flavia se primjerice godinama skrivala kod kuće i živjela u potpunoj izolaciji. Sve dok ju jedan prijatelj nije jedne večeri poveo na ples.

“U početku sam se i tamo skrivala i samo promatrala druge. No, s vremenom sam upoznala nove ljude koji su sa mnom plesali. S vremenom sam naučila i sama dobro plesati salsu”, kaže Flavia.

I Nusrat se prvo dugo vremena borila protiv svog tijela, protiv stigme i za svoju budućnost. Njezina djeca su je cijelo vrijeme podržavala i bila uz nju.

„Tješila su me govoreći mi kako ću jednom opet postati kao što sam bila prije“, kaže Nusrat.

Nakon mnogobrojnih operacija upoznala je preko humanitarnih organizacija i druge žene koje su doživjele isto što i ona.

„Neke od njih su od kiseline toliko nastradale da nisu više mogle niti vidjeti, niti pomicati ruke, a time niti samostalno uzimati hranu. Kada sam njih vidjela, osjetila sam beskrajnu zahvalnost da mogu jesti i vidjeti svijet oko sebe, da se mogu brinuti sama za sebe. Život koji mi je Bog poklonio je predivan“, kaže Nusrat.

Ona danas radi u jednom kozmetičkom salonu i dodaje kako danas više ne osjeća nikakav strah u srcu.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)