Piše: Midhat Ajanović Ajan

Idem u Češku!
Čitam najnoviji roman Paula Austera "Nevidljivi", koji je u jednom dijelu napisan u takozvanoj ti-formi, načinu pisanja koji se vrlo rijetko pojavljuje u literaturi. Kažem ti da ću slijedeći tekst napisati u ti-formi tek koliko da testiram kako to meni ide. Usput te nesmotreno pitam jesi li čitala nešto od Austera. Podsjećaš me da smo ne tako davno zajedno čitali njegov prethodni roman Čovjek u mraku gdje Auster spekulira o Americi u bliskoj budućnosti koja se raspada na način bivše Jugoslavije. Dok to govoriš trag uvrijeđenosti crta se između tvojih obrva, ali samo za kratki časak. Ti si uvijek nasmijana, ja stalno mrzovoljan. Ti si uvijek vedra kao majsko nebo, ja uvijek mutan ko Vardar. Ti si dan, ja sam noć. Tebe ljudi vole i uživaju u tvom društvu, mene se svi klone i svakom živom sam antipatičan. Čini mi se da si ti jedina osoba na svijetu kojoj sam ja drag.
 
Ja sam možda pročitao koju Austerovu knjigu više od tebe. I to je doslovce sve u čemu sam bolji od tebe.
  
Presjedanje u Amsterdamu. Avioni uvijek kasne kad ja negdje putujem. Nemam konekciju na Internet i razmišljam da li da zovem nekoga u Sarajevo i pitam kako je "Željo" igrao protiv "Laktaša". Smijem se sam sebi. Dotle je došlo da se sekiram hoće li "Željo" pobijediti "Laktaše"...
  
Razabirem miris tvoje kose koji mi se približava iza leđa. Nosiš nam kafu i sendviče. Ja sam nestrpljiv i nervozan zbog kašnjenja, ti naravno kažeš "ništa je to, stići ćemo na vrijeme". I kao i obično, ti si u pravu.
  
Od praškog aerodroma do Teplica ugodna vožnja u društvu Alekseja Aleksejeva čije filmsko djelo znam od ranije, a eto od sada sam bogatiji i za jedno dragocjeno poznanstvo. On je iz Rusije i Mađarske, ja iz Bosne i Švedske. Skoro svi festivalski gosti imaju dvije ili više zemalja porijekla. Takva je umjetnost animacije još od svojih početaka, kozmopolitska i multikulturna, a takvi su i animatori.
 
 Iz aviona smo primijetili da je Češka danas pretežno žute boje, a pogotovo sada pokraj ceste kojom prolazimo vidimo da su većina čeških livada zasađene nekim neobičnim žutim rastinjem. Vozač nam objašnjava da je to nekakva repica od koje se dobiva ulje, izvozna roba na kojoj se može dobro zaraditi. Zapravo, tako je bilo donedavno, ali sada kada je svako živi zasadio repicu teško da će biti dovoljno potražnje za toliku ponudu.
  
Smješteni smo u hotel "Beethoven" koji je ime dobio, tako piše u brošuri koju su nam dali na recepciji, po najvećem kompozitoru u historiji koji se upravo u ovom hotelu često odmarao i tu stvorio neka od svojih najsnažnijih djela. Pričam ti, baš kao da to ne znaš, o mojoj sklonosti ka nalaženju strukture i smisla u svemu, pa mi se čini da je logično da se prošećem istim hodnicima i sobama u kojima je jednom davno trajao čovjek kojem se od svih velikih umjetnika vjerovatno najviše divim. Velim ti da je u gradu u kojem živimo, Goteborgu, jedno vrijeme boravio i radio Bedžih Smetana, najpoznatiji češki kompozitor. I pričam ti o Vladimiru Radoku, geniju umjetnosti lutkarstva, njenoj primjeni u tetru i na filmu, čovjeku kojeg takvi autoriteti kakvi su Miloš Forman i Jan Švankmajer smatraju svojim duhovnim ocem. Nakon upada ruskih trupa u Prag 1968., Radok je kao istaknuti pripadnih "češkog proljeća" morao pobjeći. Na kraju je zaglavio u Goteborgu, gdje je živio posljednjih 16 godina svog života manje-više kao obični izbjeglica bez da je napravio bilo šta značajno, pošto tradicija umjetničkog lutkarstva u Švedskoj praktički nije postojala. Slušaš me pažljivo, baš kao da sve to što sam ti govorio nisi znala. Kao i obično ti vidiš ono što ja ne vidim, praktične i ovozemaljske stvari, i umjesto komentara o Radoku ili Beethovenu, kažeš mi da bi za mene i moj skoro ukočeni vrat, zbog kojeg moje kretnje počinju sličiti robotskim, bilo dobro da posjetim hotelski salon za masažu i okupam se u ljekovitoj toploj vodi po kojoj je mjesto dobilo ime. Ja ti obećavam da ću to uraditi, iako oboje znamo da su male šanse da obećanje ispunim.
  
Dan kasnije na festivalu imam prezentaciju praktički svega čime s bavim. Organizatori su me zamolili da priredim verbalni i vizualni prikaz moje doktorske disertacije te da to upotpunim projekcijom filma Point of Mouth, a govoriti ću i o vezi moje proze i živih slika. Prije predavanja ti kažem kako sam pedeset godina imao osjećaj da se cijeli svijet pravi kako ne primjećuje da postojim i sad odjednom kao da su me se svi sjetili. U Zagrebu sam dobio nagradu za životno djelo, zovu me u žiri u Krakow, a zvali su me i u Palm Springs, Sao Paolo, Busan i gdje sve ne. Sve se to dešava otprilike istovremeno tako da se na većinu poziva nažalost moram zahvaliti.
  
"Ovo neće na dobro", kažem ti.
 
 "Pazi da ti se šlic ne otkopča kad budeš predavao", kažeš mi.
  
Meni to služi kao odličan šlagvort za početak predavanja. Velim publici da sam ja u značajnom dijelu života bio vrlo aktivni karikaturist i da jedno od centralnih područja mog interesa humor, a potom citiram američkog profesora semiotike Arthura Asa Bergera, koji u svojoj knjizi "Seeing Is Believing" kaže da je profesorski zanat samo priprema, neka vrsta treninga za "stand-up" komedijanta. Koliko istine u tome! U moje vrijeme profesori su bili strogi i namršteni, nije ih bilo briga šta studenti misle o njima. Danas studenti nastavnika shvataju više kao zabavljača; ako im je dosadan neće mu ni dolaziti na predavanje.
 
Poslijepodne ti pričam o osjećaju koji mi se često vraća u ovakvim prilikama koji čini da čak i poslije najuspjelijih predavanja u mojim ustima ostane ukus gorčine. Govorio sam na stranom jeziku ljudima stranog jezika. Na praznim stolicama u sali kao da sam vidio sve one mlade i starije ljude mog maternjeg jezika, moje nesuđene studente od kojih me je sudbina zauvijek razdvojila. Svi oni kao da sjede na tim praznim stolicama i samo gledaju u mene kao u krivca što je tome tako.
   
Sutradan putujemo autobusom prema obližnjim brežuljcima iznad Teplica, gdje se nalaze dvorci nekadašnjih čeških grofova koji su vladali ovim krajem. U jednom od njih rođena je i Sofija, nesuđena princeza Austro-Ugarskog carstva. Na starim crno-bijelim fotografijama okačenim na zidu gledam u Sofijino lijepo, ali nekako tužno lice. Vodič govori o njenoj i sudbini njenog muža Franza Ferdinanda.
    "...a onda su Sofija i Ferdinand otišli u Srbiju, u Sarajevo, gdje ih je grupa terorista ubila."
  
Ne uspijevam se sudržati već ispravljam tu neznalicu. Ne samo na Zapadu, već evo i u srednjoj Evropi, najcrnja propaganda koju su oni šovenski kreteni pisali u "politikama", "dugama" i gdje sve ne, prihvaćena je kao sušta istina. Kažeš mi da zaboravim, da ništa neću pomoći ako se nerviram i da umjesto toga odemo u kino gledati festivalske filmove. Bolje od ikog drugog ti znaš da je film moj lijek. 
   
Kada sam prije skoro desetak godina intervjuirao velikog ruskog animatora Jurija Norsteina, znajući da on ne voli kompjutere, pitao sam ga da li kompjuterizacija znači kraj animacije.
   
"Ne, nego početak", rekao mi je.
   
Upravo tako! Još osamdesetih bavljenje animacijom bilo je slično pripadništvu kakvoj vjerskoj sekti. Danas je generalno obilježje animacije nevjerovatna masovnost. Majakovski je svojedobno govorio da će "u komunizmu svi ljudi biti pjesnici". No, ispalo je da će u kapitalizmu svi biti animatori. Gledamo veliki broj filmova, ali na mene nekako, valjda zbog mjesta na kojem se nalazimo, najsnažniji dojam ostavljaju neki stari i neki novi češki lutka-filmovi kao Inspiracija Karela Zemana iz 1949. ili najnovije djelo Jiri Barte Na tavanu.
  
U avionu za Göteborg ti pričam o češkom i uopće srednjoevropskom lutka-filmu te o mojoj ambiciji da na švedskom jeziku napišem knjigu o tom filmsko-historijskom dragulju. Ti me slušaš baš kao da ti je to što govorim nešto novo i baš kao da o meni ne znaš više od mene samog.