Piše: Mirna DUHAČEK

 -Da me je neko početkom 1992. ubjeđivao da je moguć rat, nikad mu ne bih povjerovao. Dok nije zapucalo, mislio sam da takvo šta nije moguće. Međutim, u prvom okršaju na Ilidži, izgubio sam dva brata. Ni za šta. Niko me nije mogao uvući u tu ratnu, nacionalnu priču. Ja sam sportista, bio sam rukovodilac u preduzeću, imao svoj život... Za mene je uvijek najvažniji bio čovjek, a ne kako se zove, počinje svoju priču Jovo Janjić, predsjednik Udruženja građana Demokratska incijativa sarajevskih Srba, koje je DEPO portal posjeto u njihovom sjedištu na Ilidži, u ulici IV Viteške brigade, i sa aktivistima Udruženja razgovarao o položaju Srba u glavnom bh. gradu, povratnicima, suptilnoj diskriminaciji, jednonacionalnom javnom sektoru, predizbornim prepucavanjima...

Jovo Janjić, predsjednik UG DISS

-Nema grada koji mogu više voljeti od Sarajeva. Pogotovo Ilidže. I djed i pradjed su mi rođeni ovdje. Sve što sam lijepo doživio, doživio sam ovdje. Međutim, Sarajevo me malo razočarava. Ja sam prošli vikend stigao sa šahovskog prvenstva BiH u Bihaću, i Bihać me oduševio. Ne samo kao grad, zato što je lijep, oduševili su me građani i njihov pristup, tako da ni u jednom momentu ne osjećaš diskriminaciju. Ljubazni su, susretljivi, uopšte nije pitanje kako se ti predstaviš, jesi li Jovo ili neko drugi. Čini se da oni na to mnogo ne gledaju. Vidite i po onoj omladini, pa i načinu odijevanja, da su bliže zapadu nego je to Sarajevo. Kažu i za Tuzlu da se tamo normalnije živi. U Sarajevu sad, međutim, djeluju neke ekstremne snage, i mislim da veliki broj Sarajlija, bez obzira na nacionalnost, nije zadovoljan gradom. Kad se vratimo na olimpijsku godinu 1984. i pogledamo situaciju u Sarajevu sad – ma, to je razlika 100 posto. Porediti se ne može. Ali uvijek ima dobrih ljudi i to je naša sreća. Nesreća je što ne mogu da dođu do izražaja, u atmosferi nabijenoj emocijama govori o svome gradu Janjić.

Demokratska inicijativa sarajevskih Srba formirana je 1996. nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i reintegracije Ilidže u Federaciju BiH, koja je bila pod kontrolom Vojske RS. Tada je Kanton Sarajevo, prema procjenama, napustilo oko 100.000 Srba. Oni koji su ostali osnovali su ovo udruženje, koje u kontinuitetu radi već 14 godina s ciljem zaštite ljudskih prava građana srpske nacionalnosti, ali i svih ostalih građana koji im se obrate za pomoć.
Međutim, kaže pravni savjetnik u DISS-u Drago Šešlija, od prvog do današnjeg dana susreću se sa sličnim, ako ne i istim, problemima.

-Svako može doći u Udruženje i dati nam izjavu, koju ovjeri svojim potpisom, a na osnovu koje mi sačinjavamo izvještaj o stanju ljudskih prava na ovom području i dostavljamo nadležnim institucijama - od policijskih organa, uprave, OHR-a, Helsinškom komitetu, OSCE-u... Mi smo od 1996. do danas zabilježili preko 1.500 slučajeva kršenja ljudskih prava, kaže Šešlija.

Od 1996. pa do 2000. najviše je bilo kršenja ljudskih prava iz oblasti lične bezbjednosti, prava na kretanje, prava na informisanje, prava na korištenje javnih isprava u pravnom prometu. Godine 2000. situacija se već promijenila, navodi Šešlija, pogotovo donošenjem imovinskih zakona 1998., kada je počeo povratak na područje Kantona. Povratkom određenog broja građana srpske nacionalnosti, Udruženje je sve češće počelo bilježili povredu ljudskih prava iz oblasti zaštite privatne imovine.

-Tu se uglavnom radi o uzurpacijama, šumskim krađama, a i dan danas smo svjedoci da se napuštene šume, pa čak i nenapuštene, bespravno sijeku. Što se tiče diskriminacije – danas je na snazi tzv. suptilna diskriminacija. Ona nije više tako očita kao ranije. Tu i tamo zabilježimo koji slučaj. Jedan takav primjer nedavno smo zabilježili u Opštini Centar, koja ne priznaje javne isprave, izvode iz matičnih knjiga rođenih i vjenčanih, koje su dobijane za vrijeme rata na ovom području. A još 1997. godine je donesena uredba sa zakonskom snagom da sve javne isprave važe na teritoriji cijele BiH, bilo da ih je izdala RS ili Federacija. Zato je moje iznenađenje bilo veće kad mi se grupa građana obratila s problemom da moraju ponovo prolaziti kroz proceduru verifikacije tih izvoda iz matičnih knjiga rođenih i vjenčanih, ističe Šešlija i dodaje da su određeni pomaci svakako napravljeni u posljednjih 14 godina, ali da je daleko od toga da su svi građani ravnopravni.
Poseban i svakako značajan problem s kojim se sarajevski Srbi susreću je oblast zapošljavanja u javnom sektoru.

Drago Šešlija i Radomir Mičić sa predsjednikom Janjićem

Tako je, kaže Radomir Mičić iz Udruženja, javni sektor u Sarajevu skoro jednonacionalni. Odluka o konstitutivnosti svih naroda se ne poštuje, pa Srba zaposlenih u javnom sektoru nema više od tri posto.

- Još jedan problem je što se državne institucije popunjavaju proporcionalno iz RS i Federacije. Ljudi koji rade u institucijama na državnom nivou dolaze, dakle, iz RS i Federacije. To znači da Srba koji žive u Sarajevu, u Federaciji, nema u državnim institucijama, i ne mogu tu nikako dobiti posao. Takođe, ima opština u Kantonu u kojima nema nijednog zaposlenog Srbina, naprimjer Hadžići i Ilijaš, objašnjava Mičić.

Zbog poteškoća u potrazi za poslom, pripadnika Srba mlađe generacije skoro da nema. Mladi se ne vraćaju, tako da sarajevske Srbe čine uglavnom penzioneri, starije osobe.

- Tragedija je što prostor BiH napuštaju i mladi Bošnjaci i Hrvati, jer ne vide ovdje perspektivu. Sumorna je slika, ne samo Srba u Sarajevu, nego i ostalih. Ostaćemo izgleda i dalje crna rupa na Balkanu, zaključuje Šešlija.

Čak i neke pozitivne priče završavale su neslavno. Tako je Evropska komisija, priča Janjić, svojevremno dodjeljivala podsticajne kredite za pokretanje male privrede, pod uslovom da su aplikanti morali poimence navesti radnike koje namjeravaju zaposliti, s tim da su morali voditi računa da u firmi budu zastupljeni

pripadnici svih nacija.

-Nama su dolazili aplikanti drugih nacionalnosti i molili nas da im preporučimo kandidate iz reda srpskog naroda, kako bi mogli ispuniti uslove. Međutim, kad su dobili ta sredstva, prvu priliku koju su imali iskoristili su da predstavnike srpskog naroda otpuste s posla. Znači, trebali su im da dobiju ta podsticajna sredstva, a onda su im, kako bi se popularno reklo, dali nogu. Takvi slučajevi zabilježeni su u modnoj kući Granoff“, kaže Janjić.

Možda najdrastičniji primjer višegodišnje diskriminacije je slučaj starice Milanke Kovačević koja jedina u centru Ilidže, a vjerovatno i u cijelom Kantonu, još uvijek nije dobila struju. Kuću je uspjela obnoviti 2003. godine, ali do dana današnjeg ne može dobiti priključak za struju, iako ga može platiti zahvaljujući pomoći Ministarstva za izbjegla i raseljena lica KS i Opštine Ilidža. Zašto je punih sedam godina potrebno čekati strujni priključak, niko ne zna odgovoriti.

- Vjerujte da razmišljamo da li sad trebamo uopšte da reagujemo na ova kršenja ljudskih prava o kojima smo govorili, jer ovo je predizborna godina i imamo osjećaj, bilježeći ove različite povrede, da se pogoršava stanje pogotovo građana srpske nacionalnosti na ovom području i iz oblasti bezbjednosti i iz oblasti imovinskih prava. Očekujemo da će tenzije i rasti, smišljeno od određenih političkih struktura, da bi se narod opet nacionalno svrstao i glasao za istu političku opciju, kako ne bi došlo do značajnijih promjena. Jer kad se Silajdžić i Dodik počnu prepucavati, sve ide preko leđa običnih građana. Zato nam trebaju mladi ljudi. Ova ratna generacije treba napokon da ode sa scene, jer oni ne mogu da vode nas u budućnost. Onaj ko je doveo do rata na ovim prostorima, ne može nam sad izgraditi mir, govori za naš portal Janjić, koji smatra da je izvor i osnov svih diskriminacija aktuelna vlast.

Među običnim ljudima, dodaje Šešlija, uglavnom nema problema. Incidenti koji se događaju na području KS, a koje Udruženje ima zabilježene, uglavnom se događaju između starosjedilaca Srba koji su se vratili i Bošnjaka-izbjeglica iz istočne Bosne, a ne Sarajlija-Bošnjaka. „A isto je tako i u RS. Ni tamo Bošnjaci koji se vrate u svoje mjesto nemaju problema sa Srbima starosjediocima, nego sa izbjeglicama iz drugih krajeva BiH, koje su izmanipulisali političari, pa misle da su svi Srbi ili svi Bošnjaci isti, priča Šešlija.

Prema pokazateljima DISS-a, danas u cijelom Kantonu Sarajevo nema više od 20.000 Srba. Povratak, za koji ima sve manje novčanih sredstava, jer više nema stranih donacija, realiziran je uglavnom u urbanim sredinama, dok su seoska područja skoro zanemarena.

Međutim, DISS ne odustaje od svoje misije. Sarajevo smatraju svojim gradom i BiH svojom državom, te ne misle odustati od borbe za zaštitu ljudskih prava. Iako su, kažu, dvostruka pastorčad – i Republike Srpske i Federacije BiH - vjeruju da ima još uvijek dobrih ljudi i da će se nešto promijeniti. „Da nije toga, vjerovatno ne bismo više ni živjeli ovdje. Mi smo građanski opredijeljeni. Niko od nas nije ni u kakvoj nacionalnoj stranci, jer da smo bili time opterećeni, ne bismo vjerovatno ostali ovdje“, kaže Šešlija, na šta Janjić dodaje:

- Dobar dio naše rodbine živi u Istočnom Sarajevu. Jedni nam zavide što smo ostali, drugi se pitaju što se i mi nismo preselili. Ali rijetko se ko snašao. Nema čovjeka koji ne čezne za svojim rodnim krajem. Jer ne može se ova lijepa Ilidža porediti s jednom Lukavicom ili Mladičkim Poljem. To su bila naša okolna sela, u koja sam ja kao momak otišao jednom ili nijednom. Ne može se porediti. Ali bi čovjek nekad prešao i na gore, samo da ne bude diskriminiran. Takav osjećaj sigurno imaju i Bošnjaci u Banjoj Luci...“