Piše: Miroslav AJDER

Definicija političke ljevice ima mnogo. Ako bismo konsultovali najopštiju internet enciklopediju Vikipediju, politička ljevica bila bi 'pokret koji se zalaže za socijalne promjene, koje bi dovele do stvaranja društva jednakosti - u kojem bi svi ljudi uživali jednaka politička, ekonomska, socijalna i druga prava. U Republici Srpskoj, pa i u BiH, ljevica danas nije na cijeni, mada postoje političke partije koje sebe svrstavaju na lijevu stranu političkog spektra.

Nacionalizam, odnosno snažna identifikacija sa državom ili entitetom i narodom je i dalje dominantna na političkoj sceni u RS, iako je na vlasti Savez nezavisnih socijaldemokrata (uz koalicionu podršku Socijalističke partije), formalno partija socijaldemokratske političke orijentacije.

SNSD je 2008. godine primljen i u članstvo Socijalističke internacionale, krovne organizacije koja okuplja socijalističke, socijaldemokratske i radničke (laburističke) političke partije.

Međutim, SNSD je u posljednje vrijeme nerijetko suočen sa optužbama za nacionalističko ponašanje i retoriku, i radikalno odstupanje od načela socijaldemokratije i univerzalnih vrijednosti. Da nešto nije u redu, pokazalo je i to što, u martu ove godine, Mladi SNSD-a nisu primljeni u članstvo Međunarodne unije socijalističke omladine, podmlatka Socijalističke internacionale.

Profesor sociologije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru dr Slavo Kukić smatra da je do zaokreta u SNSD-u došlo sa izbornom pobjedom 2006. godine, ali da nisu svi u toj partiji zadovoljni takvim ishodom.

- SNSD u ovom momentu funkcioniše kao klasična nacionalna partija srpskog etnikuma u BiH. Dakako, pri tome ne mislim da je svo članstvo SNSD-a na toj ravni. Mislim da najmanje 50-ak posto članstva, onaj dio sa kojim je SNSD ušao u 2006. godinu, da su to i sada ljudi lijeve provenijencije i da se oni u ovom zaokretu koji je Dodik napravio u posljednje četiri godine, ni sami ne snalaze - kaže Kukić.

Kukić smatra da razloge zbog kojih se građani Republike Srpske i BiH, bez obzira na etničku pripadnost, i dalje identifikuju sa nacionalnim partijama, treba tražiti u nedavnim ratnim strahotama, ali i istorijskom mišljenju i navodi primjer Hrvata u BiH.

- Veliki dio hrvatskog stanovništva u BiH je vezan za južni dio zemlje, za prostor zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne, manje istočne Hercegovine. Taj dio koji se, kao i Posavina, naslanja na Hrvatsku, ima na izvjestan način negativno istorijsko pamćenje, koje se danas često stavlja na teret SDP-u, kao nasljedniku Saveza komunista. Zbog toga Hrvati nisu pokazivali interes prema SDP-u kao lijevoj političkoj partiji, kao što su pokazivali Bošnjaci – kaže za BLIN Kukić.

On objašnjava da kod Hrvata postoji još jedan razlog - oni su najmalobrojniji narod i prema sistemu univerzalnih vrijednosti nastupaju sa rezervom, zbog objektivnog straha da se taj sistem može iskoristiti za majorizaciju i protiv njihovog indentiteta. Kolektivni strahovi su naprosto kolektivni strahovi, posebno ako slijede, kao što to rade BH kolektiviteti, istorijsku putanju rata, međusobnog ubijanja, razaranja.

I Tanja Topić, politički analitičar njemačke fondacije 'Fridrih Ebert', navodi slične razloge zbog kojih politička ljevica nije ostvarila bolji rezultat na ovim prostorima. 

- Postoji uvriježeno mišljenje da je upravo socijalističko uređenje potisnulo izražavanje nacionalnih osjećaja i nekoga sprječavalo da praktikuje svoje nacionalne običaje. U devedesetim godinama dominantan politički osjećaj je nacionalan, zbijaju se nacionalni redovi, svako se svrstava u svoj nacionalni tor i sve druge ideje jednostavno nemaju šanse. Ne zaboravimo da je prosječni građanin u BiH politicki neosviješćen i ne baš pismen, najlakše ga je bilo manipulisati upravo na nacionalnim osjećajima, dizanju nacionalnih tenzija, što je gušilo svaki drugi prostor za drugačiju političku misao. Dakle, jednim dijelom zbog našeg naslijeđa, sa kojim ne želimo imati više ništa, jer se i zajednička država, SFRJ, koja je počivala na tim temeljima raspala, a dijelom uslijed toka i događaja koji smo imali tokom devedesetih godina, što uključuje i ratna zbivanja - navodi Tanja Topić.

Zdravko Krsmanović, predsjednik Nove socijalističke partije,  jedne od partija iz Republike Srpske koja njeguje lijevu političku ideologiju, kaže da njegova stranka građanima nudi takozvani novi socijalizam, koji se razlikuje od komunizma i ne nosi breme prošlosti.

- Novi socijalizam iz razloga što ne želim da se vežem za komunizam, ono što je bilo vezano za diktaturu proletarijata, ateizam. Kome smetaju vjerujući ljudi? Oni koji se boje nečega, mogu samo biti bolji ljudi. Religija može biti komplementarna sa novim socijalizmom - napominje Krsmanović. 

Krsmanović ističe da u BiH postoji „nacionalna“ socijaldemokratija, SNSD kao srpska, a SDP BiH kao bošnjačka partija socijaldemokratske političke orijentacije.

Milutin Pejić, prvi čovjek SDP-a BiH za Republiku Srpsku odnosno Banjaluku, odbacuje optužbe da je SDP BiH nosilac bošnjačke nacionalne socijaldemokratije.

- Za razliku od Socijalističke partije Republike Srpske, SDP BiH se na vrijeme i vrlo uspješno obračunao sa mangupima u svojim redovima, sačuvao, dalje razvio i samostalno manifestvovao svoju političku snagu. Za razliku od SNSD-a, SDP BiH je u svakom momentu krajnje dosljedno realizovao svoj politički program , nije podlegao interesima dnevne politike, iskušenjima vlasti i sličnim izazovima društva u tranziciji. Mogao je SDP mnogo brže i lakše nego SNSD u proteklom periodu napraviti koaliciju sa SDA, SBiH, HDZ i HDZ 1990., i četiri godine biti ključni nosilac vlasti na nivou Bosne i Hercegovine, ali nije htio koaliciju sa nacionalističkim partijama i opredijelio se da svoj politički program realizuje kao opoziciona partija - navodi Pejić.

Sa tvrdnjom o „nacionalnoj“ socijaldemokratiji u BiH ne slaže se ni profesor Slavo Kukić:

- Ako se pogleda program SDP-a BiH, javni istupi njegovih prvih ljudi nisu istupi koji sadrže vrijednosti monoetničkog. Istina, međutim, jeste, da je po biračkom tijelu i članstvu SDP BiH u najvećoj mjeri bošnjačka, kao što je SNSD srpska. Ali ono što razlikuje te dvije stranke: jedan je nastup sa pozicije univerzalnih vrijednosti a drugi sa pozicije etničkih tj. kolektivnih vrijednosti jednog etnikuma.

Pejić smatra da, osim kratkog perioda vlasti koalicije Sloga, na političkoj sceni Republike Srpske nije zabilježeno značajnije prisustvo partija ljevice. Kaže da građani ne odbacuju ideje ljevice, već da su elite partija ljevice iznevjerile građane.

- Prisjetimo se koliko je građana pristupilo, još u ratnim godinama, tek osnovanoj Socijalističkoj partiji Republike Srpske i kakvu su podršku i povjerenje građana uživale sve lijeve političke snage nakon završetka rata.  Da Milorad Dodik nije, zbog svoje opsjednutosti vlašću, razbio koaliciju Sloga i da i Socijalistička partija Republike Srpske nije vrlo brzo u samom svom vrhu počela da puca po svim šavovima, upravo zbog toga što su njeni elitni kadrovi osjetili miris kapitala i okrenuli leđa građanima koji su im dali mandat za gradnju društva socijalne pravde – istorija Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i širih prostora bi se pisala nekom drugim slovima - kaže Pejić.

O ovoj tematici pokušali smo da razgovaramo i sa čelnim ljudima SNSD-a. Iako nam je obećao, izvršni sekretar ove političke opcije, Rajko Vasić, nije odgovorio na naša pitanja. 

U Evropi je odnos ljevice i desnice 50-50 pa stranke koje se nalaze između, na takozvanom centru, često odlučuju o izbornom pobjedniku. Partije lijeve orijentacije na vlasti su u Austriji, Češkoj, Grčkoj, Norveškoj, Švajcarskoj, a u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji smjenjuju se u obavljanju vlasti sa partijama desnog centra.

Najveći dio građana BiH vjeruje u vrijednosti pravde, solidarnosti, jednakosti i bilo bi logično očekivati da socijaldemokratija na ovim prostorima nađe plodno tle, smatraju stručnjaci. Razlog zbog kojeg se to ipak ne dešava stručnjaci najčešće vezuju za još svježe sjećanje na ratne strahote i skepsu prema univerzalnim vrijednostima, potaknutim nedavnim istorijskim periodom vladavine Saveza komunista. Ta činjenica je plodno tlo za različite političke manipulacije i homogenizaciju biračkog tijela takvim manipulacijama.

Međutim, ostaje da se nadamo da će se, sa vremenom koje prolazi, i BH društvo i svi njeni narodi, probuditi i da će, umjesto nacionalnog zova, proraditi zov stomaka.
(BLIN)