Mogla je još dugo muzička tradicija i muzički domet Gornjeg Rahića, idiličnog kraja nadomak Brčkog, begovskog za nekog vakta i zemana, stati i ostati u poznatoj pjesmi “Sve Rahićke”, da nije bilo slučajnosti i da u Beču nije rođen Redžo Eminović. Zahvaljujući toj okolnosti i još nekim slučajnostima, tu u gradu velikog muzičkog bogatstva otkriven je i njegov muzički talenat, njegova urođena nadarenost, da sve što čuje može odmah i da muzički oblikuje i da ima glas kojim Bog daruje samo najodabranije. Za susret sa Redžom zahvalan sam doktorici Fatimi Dedeić, koja i sama voli lijepu pjesmu, a i iz tog je kraja odakle je puno čuvenih “slavuja”, te me je uporno ubjeđivala kako je mali Redžo zapravo već velika zvijezda i da o tome svijet treba da čuje i zna.

Vikend je, srećom i praznik, pa je porodica Eminović - Halid i Mirsada, sa djecom Redžom, Maidom i Medinom, u zavičaju, u Brčkom, kod rodbine Seide i Hakije Ušanović. Tu je, toga vikenda, s njima i nena Hankija, ona je važna zvijezda u ovoj bajci, ali o tome kasnije. Redžo je ipak tema.

Tek mu je dvanaest, u šestom je razredu gimnazije, tako se u ovoj zemlji rangiraju škole, i član je, dogodine će biti i solista, svjetski poznatog dječjeg hora “Bečki raspjevani dječaci”.

Eminovići, poput mnogih rahićkih familija privremeno rade i žive u Austriji. Od osamdeset devete, zapravo. Slučaj je htio da Mirsada radi u jednoj bečkoj školi, gdje je, da bi pojednostavila brigu o Redži, premjestila i njega iz škole gdje je prvobitno bio upisan. Gimnazija je to koja ima i usmjerenje – muziku. Predložila je jednom školskom muzičkom pedagogu da malo testira njenog Redžu, vjerujući pritom da je sin muzikalan, da ima dara za pjevanje i svirku. Oduševljeni kapel majstor ga je ocijenio najvećom ocjenom i odmah predložio da počne vježbati u horu. Uradiće to isto uporna i ambiciozna majka i sa profesoricom muzike, koja je nakon samo kraćeg muziciranja sa Redžom, saopćila sretnoj Mirsadi da njen sin ima dara za svaku muziku i da neizostavno treba da se i posveti tom zanatu.

Šta bi drugo roditelj, koji svom djetetu želi sve najbolje, nego da posluša savjet i preporuku stručnjaka i to ne baš bilo kakvih, nego da krene putem tih savjeta. Tako će i započeti muzička karijera Redže Eminovića, paraleno pjevačka i instrumentalna. Koja će biti njegovo trajno opredjeljenje još je rano nagađati, ali zasad su uspješne obadvije. Da ne može biti uspješnije. Redžo svaakodnevno svira klavir takvom virtuoznošću da je njegova učiteljica, koja je i otkrila njegovu darovitost, fascinirana njegovom nepogrješivošću i lakoćom muziciranja.

A pjesma?

E to je tek posebna priča.

- Kad je krenuo u prvi razred zapazio ga je jedan muzički pedagog, kazuje Mirsada. Bilo je to dvijehiljade četvrte. Kupili smo mu klavir i počeo je da svira. U istoj školi je potom počeo i da pjeva u “Šubertovom horu”, u školi koja ima četiri hora. To je inače internacionalna škola, dolaze djeca iz cijelog svijeta. Budući muzičari. Svjetska muzička elita. Živi se internatski. Vrlo je precizno organiziran život, disciplina samo takva. Što našem sinu i odgovara jer je i on vrlo ozbiljan i savjestan i đak i muzičar. Za njegove godine i preprofesionalan. Još je on dijete. Ostaće u toj školi još pet godina, a onda ko zna? Ako bude kao do sada čeka ga fina karijera, nada se brižna a zadovoljna majka.

Ko išta sluša i intersira se za muziku, dalje od turbo folka, zna i čuo je za hor “Raspjevani Bečki dječaci”. Redžo, koji već sada stoji rame uz rame sa prvom violinom u ovom prestižnom horu, o tome priča kao o običnom času fizičkog. Kao da se ne radi već o svjetskoj slavi jednog običnog dječaka rodom iz Gornjeg Rahića, koji se osim te jedne pjesme, ne može baš podičiti nekom muzilanošću. Stidan, dječački prirodno povučen, okrenut i posvećen svojoj neni Hankiji, koju jedva čeka da vidi i da joj dođe, nakon što se premori od svjestkih metroploa, koncerata i putovanja.

Kaže samo kako mu je bečki dan precizno ispunjen; život u internatu počinje u šest i četrdeset, kao u vojsci. Od jedanaest do jedan vježbaju pjevanje, a onda od pola dva počinje nastava u školi. Uobičajen gimnazijski program. Dva puta nedjeljno vježba klavir i ono što pretekne vremena, a malo ga je, nastoji biti sa svojima.

- Malo, žali se majka Mirsada, kojoj kao i svakoj brižnoj majci, nikad nije dosta djece, pogotovu dok su još mali i govoriće čitavog života “kako su ostale željne djeteta”. Kako se nisu nauživale djece dok su bila djeca. Jednom ili dvaput mjesečno provede vikend sa nama, naravno da je nedovoljno, ali takva su pravila. Utrčim i ja ponekad kod njega u internat. Skuham nešto naše i ponesem im, njemu i drugovima. Ima ih iz cijelog svijeta, daleko su od roditelja, pa mi ih bude žao. Nekad dođu i sa Redžom kod nas. Ima jednog Japanca za druga, voli našu hranu, sarmu i pitu, pa ih ugostim povremeno. Od Redže uči i naš jezik i muziku. Voli da sluša Severinu i zna već njene pjesme, naročito onu”Gas, gas”, valjda mu je to najlakše za naučit.

- Ima nas, kaže Redžo sa raznih strana: iz Japana, Australija, Filipina, Indije, Tajvana, Amerike, iz Afrike, nema odakle nas nema. Volio bih kad bi bio još neko iz Bosne, ali zasad sam sam. Imam drugova sa raznih kontinenata; Rafael, on je pola Rus pola Austrijanac, Japanac Ken Ši, s njim sam najčešće, sam je, uči još njemački, pa mi ga je malo i žao. Zna na našem da kaže “hajde”.

Šta znači biti dio ovog svjetskog muzičkog spektakla, zvati se tim imenom, biti dio te svjetski čuvene pjesme, da mi je diskretno da pitam našeg slavuja Redžu Eminoivića?

„Znači obići svijet“, saznajem jednostavno. Od 25. avgusta, primjerice, do 20. oktobra, prošle godine bili su na turneji po zemljama Latinske Amerike. U Meksiku su, recimo, bili gosti kod predsjednika države. Nedavno su se vratili iz Švedske. Redžo baš nije oduševljem tom skandinavskom zemljom. Ne voli zimu, a u Švedskoj je i u martu hladno, bilo je baš hladno. Pjevao je u Japanu i bio na ručku kod japanskog cara, nije to šala, dječačić iz Gornjeg Rahića na ručku sa carem moćnog Japana. Ali, taj dječačić zna da pjeva. I to kako! Bolje nego iko.

I sa svakog putovanja, iz svake zemlje u koju sleti, javlja se Redžo svojoj neni Hankiji u Gornjem Rahiću, jer zna da ona to jedva čeka. Zalutaju, doduše ponekad ta pisma iz dalekog svijeta, kao ono iz Meksika koje je putovalo nekoliko mjeseci dok nije napokon pronašlo taj Gornji Rahić. I stiglo tek za Božić. Daleko je Meksiko od Rahića doduše i ne stižu baš često i ne otpremaju se pisma iz Meksika na tu adresu. Zbunio je Redžo svojom nenom i njenim Rahićem meksičke poštare.

- Pjevamo na raznim jezicima, objašnjava nam Redžo svoj muzički dosje. Pjevamo na njemačkom, naravno, na engleskom, na španskom, na kineskom, na arapskom, na japanskom, ne znam ni ja više na kom sve jeziku nismo pjevali. I pred kim sve nismo. I ko nas sve nije slušao i bio s nama; američki predsjednik Buš, pa princeza Dajana, Jaser Arafat, i ko sve još nije dirigovao sa ovim dvadeset petočlanim horom dječaka iz Beča.

Ali, nije samo Beč i svjestka elita koja sluša i uživa u pjesmi ovog malog – velikog Rahićanina i njegovih Bečkih slavuja. Sad i Gornji Rahić prati njihove turneje i nastupe. Nedavno su gostovali u Njemačkoj i taj njihov nastup prenosila je i njemačka televizija CDF. A onda je prenos organiziran i u Gornjem Rahiću, kolektivno gledanje njihove zvijezde. Tako je ovaj poznati njemački tv kanal, neočekivano dobio gledaoce i u Gornjem Rahiću. Božićni koncert u Beču neizostavno je bio masovno gledan i u Rahiću, jer nije šala pjeva njihov Redžo. Tu njihova zvijezda pokaže svoje pravo lice – ništa od onog povučenog, stidljivog dječaka. Tu je sada superiorni Redžo Eminović, koji kao da je rođen na sceni i kao da je baš ta bečka scena i publika godinama čekala samo na njega. Tako je bilo i u dječijoj operi u kojoj naš Redžo igra lopova, za koju su sva mjesta bila rasprodata unaprijed za sve predstave.

Sve je to lijepo. Sve se to doima ovog simpatičnog dječaka kao najobičnija obaveza primjerena njegovoj dobi i potrebama. On čeka samo juli. Kraj jula, ferije kad će sjesti na prvi autobus i pravo u Gornji Rahić, svojoj neni i svojim radostima.

- Lijep je Beč, ali Rahić je ljepši, još uvijek misli i tvrdi Redžo. Jer, tamo je njegov svijet. Tamo su njegovi rahićki drugovi, tamo su njegovi amidžići, sa kojima provodi ferije. Tamo je njegova nena, za koju je on njen jedvaček i tamo je njegova simpatija. Nije doduše baš iz Rahića, nego iz Brke, jedna Senada, gdje se upravo sprema da sa drugovima i sestrama ode u disko. Ako ga svjestka slava i karijera ne udalji od zavičaja kaže da će se i oženiti iz Bosne. Sestre su zasad i ponosne i ljubomorne na svoga bracu; vole kad ga vide na televiziji ali mu zavide na putovanjima. A roditelji? Teško je zaviriti u njihova srca. Zasad ih sinovljeva slava skupo košta. Škola je to koja se plaća, uprkos njegovom talentu. Mjesečno valja odvojiti 250 eura za školu, plus ostali troškovi. Ali, znaju i oni, ušta ulažu i ne žale se. Jer nema tih para kojima se može kupiti ni platiti zadovoljstvo koje donosi saznanje da cijelo selo, kad Redžo ima nastup, sjedi pored televizora i gleda kako njihov “slavuj” pjeva u Bečkoj operi. Čitav Rahić će toga dana njihov Redžo dovesti u Beč, jal obratno, Beč će Rahiću doći nanoge! A tek mu je dvanaest. (LjutiBosanci.com/DEPO/a.k.)