Iz filma "Kradljivci bicikla" Vittoria de Sice

Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN

Tehnološki progres je zvijer koja guta sve pred sobom, uključujući katkad i one osobine koje nas čine ljudima. Uskladiti nove mogućnosti koje donosi razvoj tehnologije sa temeljnim principima humanosti ispit je koji ljudske zajednice najčešće polože tek na popravnom. Moralni izazov našeg doba zove se digitalizacija. Na to, među ostalima, upozorava švedski sociolog Magnus William-Olsson u svom eseju objavljenom u "Aftonbladetu", pišući o "krizi pažnje i primjećivanja" koja je došla kao posljedica centralne drame i proturječnosti današnjeg čovjeka, koji se sa svojim ograničenim životom nalazi pred neograničenim mogućnostima. Stoga za njega najakutnija kriza našeg doba nije ona ekonomska, već totalno pomanjkanje pažnje i koncentracije kod današnjih ljudi. "Ako je ekonomija", veli William-Olsson, "umjetnost preživljavanja na ograničenim resursima, današnje generacije su divljački rasipnici najograničenijeg resursa kojeg uopće imamo - naših kratkih života. Mi trošimo naše vrijeme na gledanje u stranu. Digitalna epoha i njeno groteskno obilje informacija čini da mi dane provodimo uglavnom tako da sami sebi skrećemo pažnja sa onog što je temeljno u našim životima: mogućnosti da vidimo i razumijemo našu djecu, roditelje, prijatelje i koliko je to moguće same sebe, da barem katkad uspijemo doživjeti svjetlo i prisutnost, da dodirnemo tijelo ili obraz onih koje volimo. Umjesto toga, mi stalno klizimo na drugu stranu: provjeri e-mail 30 puta na dan, jednim okom gledaj na televizijski ekran, drugim listaj među 5000 pjesama na Ipodu, pročitaj SMS koji je upravo stigao...".
  
Neki teoretičari medija tvrde da se mi zapravo već nalazimo u postdigitalnoj eri, jer su navodno sva važna saznanja ljudi digitalizirana još 2005. godine. Posljedice masovne i masivne digitalizacije počinju u jednom svom dijelu bivati pogubne i mogle bi se nazvati "digiotizam" u kome sve više ljudi postaju "digioti", takvi koji žive digitalnu umjesto vlastite stvarnosti, i čija je temeljna osobina nekoncentriranost. Kao Buridanov magarac koji umre od gladi jer se ne može opredijeliti između više stogova stijena, tako i "digiot" klika po obilju informacija, ali se ne zadržava više od dvije-tri sekunde ni na jednoj od njih, već žuri dalje ka novom klikanju.
  
Više nam ne treba analiza, komentar, autorska kritika, esej, jer "sve se nalazi na mreži", kako često čujem od mlađih, ali i starijih ljudi. Prvo, ne nalazi se, a drugo šta i da se nalazi, kakve to veze ima? Knjiga - da bi je se pročitalo, na ekranu ili na papiru svejedno, film - da bi ga se razumjelo, slika - da bi je se vidjelo, umjetnost uopće, traže pozornost i sve ono što se podrazumijeva pod pojmovima slušati, gledati, tumačiti. Može li se, recimo, "Stalker" (1979) Andreja Tarkovskog, po mom skromnom mišljenju možda uopće najveće i najkompleksnije igrano-filmsko djelo, gledati na YouTube-u? Bez obzira šta bi na tu temu eventualno rekao (ili opsovao) sam Tarkovski, ja mislim da može. Međutim "Stalker" i dalje traje svoje 163 minute i traži apsolutnu opuštenost, koncentraciju i posvećenost toj grandioznoj građevini, da bi se moglo doživjeti barem dio njenog prebogatog duhovnog potencijala. "Stalker", kao i mnogi drugi vrhunski produkti ljudskog intelekta, traže od gledatelja najvišu moguću mentalnu aktivnost. Takvo djelo se ne može doživjeti tako što kliknemo na ekran, zadržimo se par sekundi i onda idemo dalje.

  
Jedan mlađi kolega mi je nedavno javio da su sad na mreži postavljeni svi filmovi Dzige Vertova. Pa šta? Ja sam svojedobno išao u Beograd, sa dvojicom kolega, da vidim Vertovljevo centralno djelo "Čovjek sa filmskom kamerom" (1928). Ali naš razgovora na putu do Beograda, refleksije na prirodu i ljudske građevine koje smo gledali iz auta, kafa u Zvorniku i piva u Bajinoj Bašti, stari filmski plakati u holu beogradske Kinoteke, diskusija o filmu na povratku za Sarajevo, ulaze u ukupnost doživljaja tog remek-djela. Bez da sam ikada bilo šta Vertovljevo vidio na mreži, sumnjam da i u zemlji iz koje potječem i u zemlji u kojoj živim ima mnogo onih koji znaju više od mene o Vertovu, njegovom djelu i konzekvencama ukupnog djelovanja tog giganta živih slika.
  
Internet je informacija (koju uvijek treba provjeriti), a ne znanje. Znanje se mora graditi dugo, mukotrpno i svakodnevno, to je sasvim slično treningu u nekoj sportskoj disciplini. No, za "digiote" su i Vertov i Tarkovski samo slike u olujnom obilju, vrijedne tek da im se posveti nekoliko sekundi. Posjednik neograničenih znanja tako postaje najobičnija neznalica. Njegova užasna duhovna lijenost i neznanje za sobom povlače ledenu bezosjećajnost i egoizam. Katastrofalni rezultat toga je, da se vratim William-Olssonu, taj da "danas u pojma "demokratija" težište leži na ovome "kratija", dakle samo upravljanje, formalnosti, ali nikad na onome "dêmos" - ljudi, sadržaj". Ljubav je seks, čitanje je klikanje na kompjuteru, u slikama se ne uživa u galeriji već pred ekranom, filmovi se gledaju samo "na preskake", a demokratija je neka vrsta interaktivne igre koju karakterizira negativni izbor ili izbjegavanje izbora.
   
I što je najluđe, sve to se danas predstavlja kao nova vrijednost, pri čemu se sve što je staro, tradicionalno i "analogno" odbacuje kao "prevaziđeno". Tako imamo "novo" pripovijedanje, iako su video igre sasvim slične današnjima i interaktivna pripovjedačka struktura bili poznati još u Kini u dvanaestom stoljeću, i uostalom, određena vrsta interaktiviteta prisutna je gotovo u svakom književnom djelu. U recentnim knjigama dramaturgije uče pak djecu da se pripovijedanje mora zasnivati na konfliktu, što je nonsens. Svaka priča je materijalizacija trajanja i prolaznosti. Konflikti su dio ljudske historije, ali to nikako ne znači da se sve priče moraju zasnivati na konfliktu.
  
Izraz novog doba je i digitalni film, obično animirani u 3D programima, kakvi su "Maya" ili "Max". Brojna novoproglašena "remek-djela" digitalnog filma su plagijati onoga što je viđeno prije na desetine godina u filmovima Starewitza, Zemana, Ewalda, O'Briena, Mossa, Trnke, Palla, braće Quay, Kawamota i ostalih majstora tradicionalne modelske animacije. Tvrdi se da je glavna osobina 3D filma takozvani foto-relizam, to jeste perfektno perspektivna simulacija prostora, najrealističniji način izražavanja moderne stvarnost. Pri tome se zaboravlja da je ono što vidimo i čujemo samo dio našeg doživljaja stvarnosti i stoga su još uvijek veoma rijetki digitalni filmovi koji nas mogu emotivno uzbuditi, kao recimo stari crno-bijeli "Kradljivci bicikla".

Kako humanizirati foto-realizam postalo je temeljno pitanje digitalnog filma (Koga ta tema posebno zanima, može pročitati sjajan esej Pata Powera "Animated Expresion: Expressive Style in 3D Computer Graphic Narrative Animation" - tekst se jasno može naći na mreži). Za sada su samo rijetki u tome uspjeli: Cris Landreth u svom je filmu "Ryan" posegao za konkretnom ljudskom sudbinom i dokumentarnim metodama, "Pixarov" mag John Laseter u "Wall-E" dao je liku robota tipične ljudske osobine, trapavost, zaljubljivost i nostalgičnost, kao u sceni kada Wall-E gleda stare filmove na VHS - kasetama. Nema dakle, pisao je o tome još Marx, ničega na ovom svijetu što je potpuno novo, uvijek se radi o novom stepeniku unutar kompaktnog razvoja, gdje su u svaki novi medij ugrađeni svi koji su mu historijski prethodili.
   
U tom svjetlu treba posmatrati i izvrsni film "Fantastični Mr. Fox" holivudskog otkačenjaka i čudaka Wesa Andersona, poznatog po svojim šašavim filmovima "The Royal Tenenbaums", "Life Aquatic" ili "Darjeeling limited", prema kojima čovjek ne može ostati ravnodušan. Anderson danas predstavlja jednu mlađu verziju Tima Burtona, samo još konzekventnijeg u drskoj hrabrosti s kojom se suprotstavlja trendovima. Ovdje se Anderson odlučio filmatizirati prvu knjigu koju je u životu pročitao, Roald Dahlovu bajku o Fantastičnom Liscu, tako što će priču prenijeti na ekran onako kako ju je vidio u svojoj mašti - kao igru plastelinskih lutki u svijetu igračaka. Uz pomoć Dahlove udovice Anderson je rekonstruirao svijet i vrijeme u kojem je pisac živio dok je pisao priče o Liscu. Da bi to postigao, Anderson je izabrao da sve u filmu bude ručni rad i stoga je, umjesto da upotrijebi neki 3D program, inspiraciju našao u klasičnim srednjoevropskim lutka-filmovima. Anderson je dakle našao nov način filmskog pripovijedanja i vizualizacije tako što se opredijelio za jedan stari - u inat "digiotima". Njegova fascinacija Dahlovom knjigom rezultirala je djelom neodoljivog šarma i emotivnog naboja kakve odavno nije viđen na ekranu, filmskom ili kompjuterskom svejedno.
  
Ukratko, film koji obavezno treba gledati - ako ne ide drugačije, onda makar na Internetu.