Piše: Mišo VIDOVIĆ

Pričalo se, a i još uvijek se spominje da je "Bijelo dugme" turneju po tadašnjoj državi, koja je obuhvatala više od 100 koncerata, znalo započeti u Banja Luci. Navodno, ako banjalučka publika ne prihvati nove pjesme, onda bi turneja mogla biti "relativno upitna".

Navodno, Goranu Bregoviću bilo je jako stalo kako će Banjalučani, između ostalog, prihvatiti novog pjevača u bendu, ali i najnovije estradno-političke folove, koje je  uredno "zakuhavao" uz maltene, svaku novu ploču. I kako su to Banjalučani prihvatali?

Prije nekoliko godina na Studencu (poznata plaža i okupljalište Banjalučana - op.aut) povela se živa rasprava o famozna tri "povratnička" koncerta "Bijelog dugmeta", sa tri pjevača. Jedni podržavali "povratak", drugi pak ravnodušni i prema Bregoviću, i Tifi, Alenu i Bebeku, tvrdeći da više ništa nije kao prije, pa ni 'Dugme', a treći su u svemu tome vidjeli još jednu medijsko-estradnu manipulaciju Gorana Bregovića sa ciljem da si prilično popuni novčanik. A onda se na Studencu pojavi čovjek - 'skočio' sa obližnje tombole, da se malo rashladi:

...Stojim sa drugom ispred "Čajaveca"(nekadašnje omiljeno okupljalište Banjalučana, gdje su se održavali koncerti i plesne večeri - op.aut) jedno veče. Puni smo ko' brod- radilo i zaradilo se, pa hajde loma u votaži. Ispred ulaza parkira se kombi, izlazi Goran Bregović sa članovima grupe "Jutro" (iz ove grupe je nastalo "Bijelo dugme" - op.aut). Pita  hoćemo li pomoći da se unese  i montira oprema,  pa imamo  džabe 'upad' na koncert. Buraz, ne možemo, nešto smo prehlađeni, a i uhvatilo nas u ledjima...
   
Nakon što Koki ispriča kako su on i jaran (kasnije saznajemo da se radilo o Caji), odbili biti 'hamali' Bregoviću, ostatak ekipe prestade sa pričom o 'povratničkoj turneji', vrativši se svakidašnjim zbivanjima na Studencu.

Nakon uspješnog nastupa u jednom banjalučkom klubu Davor Gobac, pjevač grupe "Psihomod Pop" Izjavio je "da su u Banjaluci uvijek bili fantastično primljeni, iako banjalučka publika važi za jednu od najzahtjevnijih u bivšoj Jugoslaviji". Gobac je apsolutno u pravu. I to da su prije dvadeset četiri godine nakon debi albuma "Godina zmaja" svirali u Banja Luci, i da su kasnije uredno i prihvatljivo nastupali u gradu. Ali čini se da je zaboravio jedan detalj. Jednom prilikom  ponesen svirkom i atmosferom, sa bine, bukvalno je poletio u publiku, ona (valjda je uhvatilo u leđima i bila prehlađena) nije baš 'adekvatno' reagovala! Vjerovatno se neko i sjeća ovog momenta...

Da je banjalučka publika temperametna potvrdila je i jedna od najvećih i najboljih živućih pjevačica na prostorima bivše nam države, Josipa Lisac. Na nekakvoj pop-rok paradi, gdje je nastupila veća količina tada relevantnih bendova i izvođača (a gdje drugdje nego u dvorani "Borik"), dotična dama je nakon dvije otpjevane pjesme izjavila: “Banjalučani kak' ste vi temperamentni... Znate, dok sam putovala prema Banja Luci, bila je tak' strašna magla, pa ću vam otpjevat' svoju  novu pjesmu "Magla"...

Čini se, a 'iskustvo' autora ovoga teksta može biti svjedočanstvo, da banjalučka publika nije voljelja "prodaju magle" sa bine - pola sata priče između pjesama, pa 'hajmo svi ruke gore', 'sada ćemo zajedno otpjevati ovu pjesmu', 'sada malo lijeva, hajde sada desna strana da pjeva' itd, itd...

Više je preferirala 'čistu' , kvalitetnu, beskompromisnu svirku, pa ako joj odogovara ono što se događa na bini pjevaće sa izvođačima, ako joj se dižu ruke dizaće i pljeskaće...

Bilo je i biće muzičara i grupa koji su pohodili Banja Luku, a da nisu posezali za ovim  'provjerenim' estradno - muzičkim štosovima, forama i fazonima. Ko se, naprimjer, sjeća nastupa pulske grupe "Atomsko sklonište", sa legendarnim, i nažalost pokojnim  pjevačem, Serđom Blažićem zna da je njihov recept bio slijedeći - dok bend  'prži' prvu pjesmu, polako na binu izlazi Serđo (sjeda na barsku stolicu, jer se u to vrijeme već borio sa opakom bolesti), i počinje. I tako puna dva sata, bez bilo kakve 'priče', a publika je, ipak pjevala  sa bendom,  bez 'poziva' i 'drukanja'...

Ne može, a da se ne pomene Branimir Džoni Štulić i "Azra". Njegova komunikacija sa publikom bila je svedena na dvije rečenice. Na početku jednog od nastupa izgovorio je: "Dobro veče mi smo Azra". Pri kraju, skoro dvoiposatnog koncerta, pozvao je publiku, malom dužom rečenicom: "A sada, idemo svi "Zajedno u noć...“. Koliko sjećanje služi, nije bilo prevelike pauze između pjesama, zahvaljujući i bubnjaru Borisu Lajneru, koji je pravio prelaze sa pjesme na pjesmu. Za one malo mlađe Banjalučane koji nisu imali priliku da slušaju uživo Džonija i "Azru" u svom gradu, toplo preporučujemo da preslušaju njihov četvorostruki živi album "Ravno do dna". Odgovorno tvrdimo da će na ovoj ploči naći i veliki dio atmosfere koje je osamdesetih godina Džoni stvarao i ovom gradu.

Međutim, znala je banjalučka publika da ne potpadne pod uticaje popularnih muzičkih trendova i izvođača. Znala je jednostavno da okrene leđa onima koji su u tom trenutku popularnošću 'razvaljivali' po bivšoj državi, jer popularnost nije značila i kvalitet. Krajem osamdesetih (osamdeset osma i osamdeset deveta) sarajevska pop grupa "Hari Mata Hari", punila je dvorane, između ostalih i zagrebački Dom sportova 'nagurala' je skoro deset hiljada, a njihovu turneju mediji su tada ocjenjivali kao jednu od najuspješnijih. Ali, pred njihov banjalučki nastup, zakazan u „Bašti sljezove boje“ prodano je između pet i deset ulaznica(?!).

A bilo je i ovakvih situacija. Ponekad su organizatori, iako su u ponudi imali zanimljiv i aktuelan bend ili izvodjača, muku mučili sa pretprodajom ulaznica. Publika pokazivala (ne)zainteresovanost (svega stotinjak se proda), da bi sat-dva pred početak koncerta blagajna bila 'napadnuta' sa svih strana.

I na kraju, da se iz osamdesetih, sa pop - rok publike, vratimo u šesdesete, na onu, da kažemo, malo 'ozbiljniju' publiku. U tekstu "Fuad Balić(skice za monument) - Grdosija između tvrđave i rijeke", objavljenom u magazinu "Šeher Banja Luka", autor Slavko Podgorelec, novinar i publicista, piše o životu, radu i djelu , poznatog banjalučkog kulturnog i javnog radnika Fuada Balića, dugogodišnjeg direktora Doma kulture. Donosi nam Podgorelec i zanimljivo viđenje banjalučke publike:

...Ne ustručava se Fuad (i danas se pitam KAKO?) dovesti u svoj grad najveća svjetska muzička imena: osim Rostropoviča, Svatoslava Rihtera, Jehudi Menjuhina, Davida Ojstraha, Lenjingradske filharmonije, Zagrebačkih solista, poznatih operskih imena, redovno gostuje Sarajevska filharmonija. Dolaze oni (mnogi su tad prvi put čuli za Banjaluku) koncertiraju i odlaze ošamućeni stručnošću publike, kulturnim nivoom i ozračjem...i ponovo dolaze. Novcem od plesnih večeri Fuće kupuje prvi 'Stenvej' klavir u Banjaluci i drugi u BiH. Svjetska džez-legenda, famozni Kvinsi Džouns sa svojim orkestrom, šezdesetih godina dolazi u Banju Luku (čuj, Banjaluku!). Koncertna sala je prepuna 'upeglanih' Banjalučana (kravate, frizure i štikle), publika samo što ne visi po lusterima... Počinje spektakl i onda... nestade struje. Mrak. Malo morgen! Raja pali šibice i upaljače, munjevito se (iz Fućetove 'sehare') publici dijele svijeće; Kvinsi, razvaljen do peta – nastavlja koncert ! I muzičari i publika padaju u delirij!

I onda dođe struja; neki vele da je 'pokvarila štimung'.  Fuće – cvjeta: To je banjalučka raja – nju ništa ne može obeshrabriti. A Kvinsi Džouns? Načisto je, poslije ovog koncerta, puk'o ko petarda. Banjaluka ga je istresla iz kundura, pa je poslije izvjesnog vremena, na Dom kulture (bolje reći na Fućeta) stigla pogolema koverta, a u njoj partitura za kompoziciju koju je veliki Džouns napisao i posvetio Banjaluci ! Uz to i tonska traka sa izvođačkom verzijom. Sumnjam da se tako nešto ikada dogodilo...

(BLIN)