Piše: Mile LASIĆ

Prošli petak, 29. svibnja, samo dan uoči održavanja 21. sesije Igmanske inicijative u Sarajevu, intervjuirali su me u mostarskom studiju BHT-a i o ovoj najvažnijoj regionalnoj mreži nevladinih udruga u regiji zapadnog Balkana (ZB) i o predstojećem susretu ministara vanjskih poslova zemalja Europske unije u Sarajevu, 02. lipnja, posvećenom približavanju zemalja ZB ovoj europskoj integraciji. Pozdravio sam, naravno, od sveg srca poznate i nepoznate prijatelje iz civilnog sektora cijele regije koji čine Igmansku inicijativu, preciziravši da upravo njima, a ne političarima, pripadaju zasluge za aktualno relaksiranje odnosa u regiji ZB. I, doista, ako se samo malčice pažljivije pogleda, civilni sektor podstiče politički dijalog u regiji ZB već 10 godina, i to istom argumentacijom kako to čini i Europska unija. Upozorio sam u razgovoru za BHT da će  svu medijsku pažnju nezasluženo pokupiti četvorica predsjednika iz regije koji će po prvi put u tom broju i sastavu nazočiti jednom skupu Igmanske inicijative ...
I
Večer uoči održavanja sarajevskog susreta MVP-ova zemalja EU, BHT je emitirala drugi dio mojeg ukazivanja na činjenicu da je netko, ipak, kriv što se umjesto najavljenog „summita“ EU posvećenog ZB na kraju radi tek o jednoj osrednjoj paradi MVP-ova EU i gostiju, pri čemu je BHT, nažalost, propustila emitirati dio moje izjave koji krivnju za ovu propuštenu šansu locira u organiziranu bruku pred međunarodnom javnošću koju su proteklih dana i mjeseci priredili bh. političari, u prvom redu iz RS-a, ali i kolege im iz Federacije. I jedni i drugi su, naime, tijekom priprema „Soluna 2“ u Sarajevu, kako je ova parada EU među znalcima s razlogom bila najavljivana, u više navrata uvjerljivo demonstrirali svu komičnost i bijedu svojih etno-nacionalističkih politika: i u Bruxellesu i u Strasbourgu i na East Riveru, u New Yorku. „Veliki svijet“, posebice Europska unija, je prvo pročitao pa potom i prezreo ovu vrstu nadmudrivanja bh. političara. Uostalom u Europi i u svijetu postoje i drugi i važniji problemi, pa je zbog toga i stigao implicitni odgovor u formi da se smanjila razina interesa i nazočnosti u Sarajevu 02. lipnja o.g. Nikad se do sada, ilustracije radi, nije dogodilo da jedna od najvažnijih zemalja i u EU i u Svijetu, dakle SR Njemačka, ne pošalje svojeg MVP-a na neki važan skup, a u Sarajevo je poslan iz Berlina upravo tek neki  državni službenik.                       

Za BHT sam, dakle, i izrijekom ustvrdio da jednostavno nemaju istu težinu ranije najavljeni summit EU u Sarajevu i susret MVP-ova, kako je na kraju ispalo,  jer „summit“ (ili  njem. „Gipfel“) podrazumijeva „susret na vrhu“, dakle susret šefova država ili vlada svih zemalja EU, a oni u Sarajevu jednostavno nisu nazočili. U krajnjem, ovaj je neformalni susret zemalja EU morao biti sazvan po najmanje obvezujućoj „Gimnich formuli“, kako se dva puta godišnje sazivaju neformalni susreti MVP-ova EU. Takvi susreti, sazvani po „Gimnich formuli“ (kako su nazvani po jednom njemačkom gradiću u kojoj se ova forma susreta prvi put prakticirala), nažalost, i ne znače drugo do da MVP-ovi EU među sobom neformalno ćaskaju. Izvjesnu težinu, doduše, i ovom i ovakvom MVP-ovom ćaskanju dala je nazočnost u Sarajevu i drugih učesnika (SAD, Ruska federacija, Turska, međunarodne organizacije…), ali su  neformalnost i neobveznost ostali usud ovog potencijalno važnog skupa. Jer, usred smo (ne)prilika kada cijeloj regiji, a posebice BiH, trebaju snažni impulsi kako se ne bi ponovno potonulo u nacionalizme malih nacija i velikih posljedica ...                                          

U jednu riječ, unatoč medijskoj pompi koja je pratila sarajevski „summit“ i unatoč eksplicitnim izjavama povjerenice za vanjsku i sigurnosnu politiku EU, barunice Ashton, i španjolskog MVP-a Moratinosa, ne može se prikriti nedostatak odlučnosti, uključivo novih ideja i poticaja koji su, vjerojatno, bili nužni baš u ovom momentu. Nije se mogla, dakako, prikriti ni razočaranost prvih ljudi EU s balkanskom posebice bh. tvrdoglavošću, bolje rečeno osionošću bh. čelnika koji misle, ako uopće misle, da mogu i dalje na dosadašanji način komunicirati s EU i Svijetom. Otuda i potječu porivi za implicitne prijetnje iz Washingtona i Bruxellesa upućene zemljama ZB, a posebice BiH. Kada se one dekodiraju one  i ne znače drugo do da se zasićeno beskonačnim i neproduktivnim balkanskim nadmudrivanjima. Uostalom, o tomu i svjedoči činjenica što se prvotni dokument koji su trebali  proglasiti šefovi država ili vlada zemalja EU („Sarajevska deklaracija“)  na kraju pretvorio u „izjavu“ koju je proglasilo tzv. španjolsko predsjedavanje EU ("predsjednička deklaracija"). Nažalost, te dvije vrste dokumenata nisu po snazi jedno te isto, pa se mora i dalje u prvom redu čitati  i „Solunsku deklaraciju“ i „Solunsku agendu“, dok sarajevska „predsjendička deklaracija“ i nije .drugo do jedan plus u bilanci šestomjesečnog španjolskog predsjedavanja EU ...

II
Mogao bih likovati, ustvari, jer sam već početkom travnja - i u stuaciji kada se još uvijek govorilo o „summitu“ i o „Sarajevskoj deklaraciji“, u kojoj bi se posebice kritički progovorilo o neodrživosti stanja u BiH - na sesiji Kruga 99 kritizirao prevelika i nerealna očekivanja od ovog skupa i upozoravao na prevejanost naših političara i njihovih politika, koji sve čine da zauvijek ostane sve po starom i da nam oni, a ne Europska unija, budu jedina izvjesnost i usud. Dakako, predvidio sam i ono malo optimizma koji je došao do izražaja 02. lipnja u Sarajevu i u španjolskoj „predsjedničkoj deklaraciji“, primjerice podsjećanje na tzv. zagrebački sastanak EU-zapadni Balkan iz 2000. godine i „Solunsku agendu“ iz 2003. godine, te s ta oba važna skupa povezana obećanja o prijemu svih zemalja ZB u EU putem ispunjavanja kriterijuma i standarda koji podjednako važe za sve aspirante ...                                 

Smislenijim od samohvale mi se čini pohvaliti one među nama koji pažljivo prate zbivanja i u zemlji i u EU i, pri tomu, umiju da misle svojom glavom. Zbog toga i navodim jedan pasus iz priopćenja „Naše stranke“, u kojem se demonstrira kritička racionalnost i sposobnost političkog prosuđivanja izvan uobičajenih bh. shema, tema i dilema. “Od summita ne očekujemo ništa. Mi smatramo da je to samo jedna od predizbornih parada koju sadašnja vlast organizira kako bi se javnosti lažno predstavila kao proeuropska, napredna politička snaga. Europa i svijet ulažu veliki napor da riješe problem Bosne i Hercegovine, ali po nama griješe u pristupu jer pričaju s pogrešnim ljudima. Sadašnja vlast nema rješenja ni za probleme pada životnog standarda, ni za ogromnu nezaposlenost, niti su u stanju sprovesti neophodne političke i ekonomske reforme.  Oni će se uslikati s europskim diplomatima i čim summit prođe vratit će se svojoj nacionalističkoj retorici i politici međuetničkih sukoba. Najveća prepreka za ulazak BiH u Europu je sadašnja vlast“, stajalo je u priopćenju „Naše stranke“ uoči velike, prazne „EU- parade“ u Sarajevu od 02. lipnja o.g.  Sve što se pretpostavilo u priopćenju „Naše stranke“, potvrdilo se u jednoj televizijskoj emisiji istu večer u danu kada se održavo tobožnji historijski ili prekretnički sarajevski summit EU glede sudbine ZB. Tko je iole pažljivije pratio mogao je bez naprezanja vidjeti da u BiH, doista, ostaje sve po starom i da će tako biti do u nedogled, ukoliko se građanstvo ne osvijesti od plupijanstva i omamljenosti populističkim i/ili nacionalističkim otrovima, ili, pak, ukoliko nekim čudom ne dođe do neke nove međunarodne konferencije, koja, nažalost, nije ni na vidiku.                                     

I još jedna pripomena mi se u ovom kontekstu čini važnom: Dok se za većinu politika i političara u regiji danas smije ustvrditi da su najvećim dijelom razumjeli što im je raditi ukoliko žele biti dijelom europske i svjetske politike, u BiH je malo tko razumio čak i to da se ovaj sastanak održavao u Sarajevu samo iz razloga što je španjolsko predsjedavanje EU smatralo da je BiH najuralgičnija točka u inače još itekako uralgičnom Balkanu. Uostalom, da ništa nisu shvatili od ove prazne parade EU u Sarajevu, posvjedočili su u spomenutoj specijalnoj večernjoj emisiji FTV-a od 02. lipnja, i Jurišić i Ljubić, i Tihić, Silajdžić i Lagumdžija, i Ivanić i Čavić, a tako bi nekako bilo da su gosti bili i neki drugi i iz nekih drugih partija. Svatko je ostao ukopan u svoje političke pozicije koje se ne dodiruju skoro nigdje pa je sve zamirisalo na tugu i jad. Bjelodano je, pak, postalo da su i srpski i bošnjački političari (uključivo Lagumdžiju, nažalost) potpuno svjesni da se u BiH u suštini radi o dva entiteta, skrojena po mjeri dva većinska naroda, te da su time itekako neskriveno zadovoljni, dok su Hrvati ostali zakinuti i u Daytonu i poslije po mogućnostima koje imaju Srbi i Bošnjaci u oba entiteta u kojima su u većini. (U tom je smislu B. Ljubić, ako je i u čemu tada u tomu u pravu da se složenim i višenacionalnim zajednicama radi i o potrebi uvažavanja i individualnih i kolektivnih prava. Problem je, pak, u tomu što se i Srbi-političari i Bošnjaci-polkitičari, uključivo Lagumdžiju, po ovom pitanju nerijetko prave malo mutavi, a autistično i nevidovito ponašaju.) Nema, dakako, dvojbi, ovi i ovakvi politički bh. Hrvati su, dakako, podjednako bezosjećajni prema manjincima svih boja tamo gdje su u većini, recimo na razini para-država, općina i županija u kojima čine većinu.

Utoliko su naglašene moje rezerve prema „trećem entitetu“, jer bi u datim prilikama samo legitimirao postojeću etno-isključivost s dvije na tri razine, a svi drugi problemi bi ostali. Tomu treba dodati, dakakao, i opasnost novih sukoba u BiH koji bi vodili premještanju stanovništva, posebice preostalih Hrvata iz Bosne. Dakle, do hrvatske ravnopravnosti u BiH nećemo stići ni s „trećim“ ni s nekim ne znam kojim po redu entitetom, taj put bi samo još više pokazao apsurdnost postojećeg bh.  ustavnog i političkog ustrojstva. Izlaz će kad-tad morati biti tražen u (multi)etničkim regijama, funkcionalno-gospodarski okrenutim jednih drugima, i organski povezanim, uz garanacije i individualnih i kolektivnih prava na cijelom području BiH. Ali, do do nečega takvoga ne mogu dovesti, primjerice Hrvate, ni Čović, ni Ljubić, ni Jurišić, ni Lijanovići. Ne mogu ni Srbe ni Bošnjake njihovi današnji političari, posve sigurno. Ostaje jedina nada u novu međunarodnu konferenciju o BiH prije ulaska u EU, ili prijem u EU putem „prečice“. Ali, ni jedno ni drugo nije na dnevnom redu  tzv. međunarodne zajednice. Nešto se pitam, ostavljajući za trenutak iz vida druge i treće, što li su bh. Hrvati skrivili bogovima i ljudima kada ih  - kod toliko politički obrazovanog svijeta među  njima – predstavljaju po ovako važnim pitanjima sve par excellence nekompetentni političari - strojarski inžinjeri, ortopedi, zubari ili  mesari? Ako je i takvo što postalo normalno, što ne bih i ja kao profesor politologije već u prvi ponedjeljak u KC Bijeli Brijeg započeo raditi kao kirurg, tko zna, nitko ništa ne zna, krhko je znanje, možda nekomu uspijem ugraditi „stent“ ili presaditi srce???
III
No, vratimo se racionalnijim i ljudima i temama. Za „Igmansku inicijativu“ znam od njenog osnutka ali sam po prvi put tek za njezin destogodišnji jubilej i njezino 21. zasjedanje (29. svibnja u Sarajevu) bio u prilici nazočiti nekom njezinom skupu, te upoznati njezine kopresjedatelje (Vehid Šehić za BiH,  Branko Lukovac za Crnu Goru, Zoran Pusić za Hrvatsku, Aleksandar Popov i Živorad Kovačević za Srbiju), ili pozdraviti se sa starim znanicima poslije dvodecenijskog neviđanja. Bilo mi je zadovoljstvo nazočiti i promociji knjige vrlo simboličnog naslova „Mostovi Igmanske inicijative“ (Centar za regionalizam, Novi Sad, 2010., str. 184) čiji je autor „osamdesetogodišnji mladić iz Beograda“, kako je dr. Nerzuk Ćurak, jedan od petoro promotora (V. Šehić, N. Ćurak,  S. Kukić, M. Pejanović i M.  Živanović) nazvao bivšeg gradonačelnika i diplomatu, gospodina Živorada Kovačevića, koji je bio i ostao srce i duša ove mreže nevladinih udruga iz cijele regije, njih više od stotinu.  Ovdje prosto ne mogu odoljeti a da ne dometnem kako sam se konačno upoznao i s gospodinom Kovačevićem, te da se pohvalim kako mi je uz potpis na njegove „Mostove...“ napisao: „Mili Lasiću čije tekstove redovno i rado čitamo...“

Knjiga „Mostovi...“ i nije drugo do nadahnuta kronologija velikih napora nevladinog sektora poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora kako bi se, prvo, u tzv. daytonskom trokutu, pa potom i u četverokutu (BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora) putem dijaloga i suradnje podvukla crta na ratna i poratna ružna događanja a sinergija razumnih ljudi usmjerila ka europskim integracijama, jer će – po svoj prilici – upravo EU biti izlaz iz ćorsokaka u koji se regija zaplela poslije raspada SFRJ. I, doista, upravo za deseti rođendan Igmanske inicijative mnogima se nazočnima učinilo da se događa nešto vrlo važno, da se okreće novi list u međusobnoj suradnji među novonastalim državama. S tim treba, dakako, biti krajnje oprezan, jer su balkanski državnici uvijek dobri i za negativna iznenađenja. Pa, ipak, činjenica je da su na jedan ovakav skup po prvi put „privedeni“, kako je duhovito primjetio dr.  Kukić na promociji Žikinih „Mostova...“, sva četvorica predsjednika, kao i da su se posebnom izjavom obvezali na mnogostranu međusobnu suradnju. U ovomu kontekstu posmatrano, sve  što se dogodilo na 21. susretu Igmanske inicijative u Sarajevu i nije bilo drugo do svojevrsni trijumf nevladinog sektora nad autističnim i nacionalističkim politikama, trijumf racionalnosti nad iracionalnostima, razuma nad emocijama u cijeloj regiji ...                          

„Ovo što smo danas ovdje čuli je muzika za naše uši“, kazao je Živorad Kovačević u ulozi moderatora  21. sesije Igmanske inicijative i nakon što su četvorica predsjednika svaki na svoj način izložili vlastitu argumentaciju u korist političkog dijaloga u regiji kao i gospodarske i akademsko-znanstveno suradnje (ideju iznio predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić), u krajnjem u korist daljnjeg relaksiranja odnosa među državama zapadnog Balkana. Sva su četvorica prvih ljudi „daytonskog četverokuta“, dakle, u konsolijativnom tonu poduprla miroljubivi rasplet ovovremene balkanske drame, zbog čega bi se ova sesija Igmanske inicijative u Sarajevu i smjela označiti prijelomnim momentom za neko bolje sutra u regiji zapadnog Balkana. Gdje i kako i zbog čega zapinje u BiH već je ovdje kazano pa bi se moglo desiti da se u regiji ostvari značajan napredak ali ne i u smamoj BiH. U tom bi smislu nakon periode u kojoj je BiH bila talac nerazumnih politika iz susjedstava sada se moglo dogoditi da susjedstvo postane talac iracionalnog političko-kulturološkog modela ponašanja u Bosni i Hercegovini.                                                                                

Tko je čitao  integralni tekst „Sarajevske izjave“, dakle izjave četvorice predsjednika iz regije na „Igmanskoj inicijativi“, mogao je vrlo lako uočiti da se ovim dokumentom zapadnobalkanski predsjednici međusobno obvezuju na nešto što su i inače dužni činiti sukladno preuzetim obvezama iz njihovih pojedinačnih ugovora s Europskom unijom, to jest obvezama iz tzv. PSP-strategije približavanja Europskoj uniji. Novost je, ipak, u tomu što oni sada i sami nastoje govoriti tim europskim jezikom zbližavanja i izmirenja. Nitko nije bio u ovom pogledu toliko uvjerljiv kao predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović koji je pozvao na ujedinjenje svih snaga „za Europsku BiH“ i „za europsku regiju“. Moramo učiti nove generacije kako je „mržnja pogibeljna“, poručio je Ivo Josipović, potencirajući posebice važnost „kulture kompromisa“. Josipović je ove ključne pojmove iz arsenala kritičke kulture sjećanja situirao u odgovarajući ambijent, dakle u  u kontekst  „regionalnog partnerstva za Europu“, o čemu se, uistinu, i radilo i radi u procesu približavanja svake od zemalja zapadnog Balkana Europskoj uniji. (Uostalom, potom će otići i u RS i pokloniti se i hrvatskim i srpskim i bošnjačkim žrtvama, pri čemu su nazočili i neki političari vrlo sumnjiva moralnog lika, no to je bh. realnost.) I drugi su predsjedavajući (Silajdžić) i predsjednici (Tadić i Vujanović) imali barem po neki smislen ili duhovit moment u njihovim sarajevskim istupima, pri čemu je, dakako, za izdvojiti Tadićevo ponovno očitovanje u vezi poštivanja Republike Srbije  teritorijalnog integriteta BiH, uz dodatak i „unutrašnjeg uređenja ove zemlje“, što se može tumačiti i kao tvrdokorno inzistiranje na Daytonskom mirovnom sporazumu ali i ne mora. Simpatije je Tadić pobrao i spominjanjem međusobne bliskosti „naših naroda“, izrijekom kazavši da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci nemaju sebi nikog i nigdje bližeg osim tu u prvom susjedstvu iliti komšiluku. Dobio je aplauz i za poziv da svi javno navijamo za Srbiju na SP-u, o čemu je dr. Kukić, uostalom, već napisao kolumnu za DEPO portal...
IV
Zapadnobalkanski državnici su, dakle, u međusobnim sve češćim susretima konačno progovorili europskim rječnikom i glasom razuma, što je za pozdraviti ma kako do tog došlo, pri čemu je više nego uočljivo da izbjegavaju krupne teme u međusobnim odnosima kako se ne bi upropastio već na početku toliko nužni regionalni politički dijalog. Naš problem je, dakako, što nečega takvoga nije uskoro očekivati u samoj BiH, pa bi se moglo dogoditi da se u regiji ostvare značajnija poboljšanja, a da u BiH ostane sve po starom. Tako ne mora biti, naravno, ako se pažljivo čitaju i pravilno razumiju poruke iz svijeta.                                        
Već uoči susreta MVP-ova u Sarajevu (od 02. lipnja) su, primjerice, državna tajnica SAD Hillary Rodham Clinton, povjerenica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku EU, barunica Catherine Ashton i španjolski MVP Miguel Ángel Moratinos u zajedničkoj poruci kazali: „…Integracija zapadnog Balkana u euroatlantsku zajednicu ostaje jedan od posljednjih izazova izgradnje de-mokratske i ujedinjene Evrope. U Sarajevu će ministri EU ponovo izraziti opredjeljenje da je mjesto Balkana u Evropi i da ova regija ima evropsku perspektivu. Ministri iz regije još jednom će potvrditi svoje opredjeljenje za provođenje reformi koje su potrebne da bi se odgovorilo na težnje njihovih građana, a njihove zemlje krenule putem ka euroatlantskoj zajednici. Kao što smo vidjeli u posljednja dva desetljeća, perspektiva integracije u EU i NATO moćna je pogonska snaga reformi, ekonomskog prosperiteta i vladavine prava. Članstvo ima svoje unutrašnje vrijednosti koje su Europljanima dobro poznate. Ono znači mjesto za stolom pri donošenju europskih odluka, slobodno kretanje roba i ljudi i garanciju sigurnosti. Reforme koje su potrebne za članstvo u ovim institucijama i same donose transformaciju. Ljudi ove regije žele i zaslužuju transparentne i odgovorne vlasti, ravnopravnu startnu poziciju za privrednike i priliku da djecu odgajaju u miru i sigurnosti. To i mi želimo za njih. Od lidera u regiji očekujemo da ispune svoje obaveze tako što će provesti reforme koje su njihovim zemljama potrebne. Tempo globalnih promjena je takav da nitko od nas sebi ne može priuštiti stagnaciju i da sve ostane 'po starom'. Izražena opredjeljenja na obje strane moraju biti stvarna a ne retorička. Logika iza novog puta za regiju je jasna: zamijeniti staru dinamiku dezintegracije novom dinamikom europskih integracija… Sporazum sa ovom regijom, koji će EU i SAD još jednom potvrditi 2. Lipnja u Sarajevu, ostaje čvrst: ostajemo spremni da pomognemo građanima i liderima regije u zajedničkoj izgradnji bolje budućnosti…“                                                          

Za mene osobno ova poruka „euroatlantske trojke“, objavljena prvo u londonskom „Guardianu“ pa potom prenijeta i u većini balkanskih listova, je ono što ponajbolje izražava euroatlanstki odnos spram regije ZB, reafirmiran stidljivo i na „velikoj paradi“ u Sarajevu. Nisu, dakako, za potcjenjivanja ni neka druga upozorenja (Steinbergova, primjerice), pa, čak, niti sama „izjava“ s „velike parade“ u Sarajevu. Države zapadnog Balkana moraju intenzivirati napore na ispunjavanju kriterijuma i dogovorenih uvjeta na putu ka članstvu u EU, kazalo se, između ostalog, u usaglašenoj izjavi s tobožnjeg summita EU u Sarajevu, a zapravo izjavi aktualnog španjolskog predsjedavanja EU. Španjolcima se mora, pak, odati zahvalnost što su regiju podsjetili prvo na Brdu kod Kranja, pa potom i u Sarajevu, na obvezu političkog dijaloga i svekolike suradnje i prije nego što svaka zemlja ZB pojedinačno pristupi EU. U „izjavi“ se i navodi zbog toga da će napredak svake zemlje i dalje zavisiti od njezinih vlastitih zasluga. Dakle, unatoč svim manjkavostima ovog krnjeg susreta MVP-ova zemalja EU u Sarajevu, nužno je pažljivo pročitati „španjolsku izjavu“, pa potom ponovno čitati i pamtiti svaku riječ iz sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji koje su sve zemlje ZB potpisale s EU. Potom sve činiti da se preuzete obveze ispune u što kraćem roku. Tabo bi, možda, i mogla biti „mirna Bosna“, kako je u Sarajevu na našem jeziku poželio španjolski MVP Miguel Ángel Moratinos. Sve mi se nešto čini, tada bi mogla biti malo mirnija i Hercegovina…

Uzarići, 04. lipnja 2010. godine