Inicijativa koju je Stefania Salomone - nipošto prvi put - objavila u svome glasilu "Il Dialogo", molbu Papi da ženama dopusti normalan život s voljenim muškarcima svećenicima, privukla je ovaj put pozornost engleskih novinara, a to je sigurniji put do javnosti. Znakovito je da je ona pismo Papi poslala u ime 40 svećeničkih žena, ali i da su, pored nje, pismo potpisale samo dvije. To dovoljno govori o klimi u kojoj ove žene pokušavaju izboriti pravo na život sa voljenim crkvenim licima.

S jedne strane, privatni život svećenika morao bi biti privatan. S druge strane, posrijedi je fenomen koji dodiruje Crkvu kao instituciju.

Postoji, doduše, i vjerska dimenzija fenomena, nazočnoga još otkako je Isus izliječio punicu svetog Petra. Od svetog Pavla provlači se pojam karizme kao Božjeg dara, pri čemu se naglašava da nemaju svi isti dar: netko će služiti Bogu bolje kao svećenik, netko bolje kao laik, a netko može spojiti dvije karizme…
   
U prvobitnoj Crkvi karizma oženjena čovjeka nije se isključivala s karizmom crkvenog službenika - ali se kasnije profilirao stav da ne može Crkvi služiti zdušno onaj tko služi svojoj obitelji.

U Rimokatoličkoj crkvi izbor je: ili vjenčanje ili svećeničko ređenje. Pojedinac mora sam procijeniti koji poziv preteže - a u toj procjeni mnogi su se prevarili, po vlastitoj naknadnoj procjeni.

Tri načina

I, kako onda Crkva rješava problem takvih svećenika? Na tri načina. Najbrojniji je i najlicemjerniji: biskup zahtijeva od svećenika da se uzdrži od veze sa ženom, a ako ne može - da izbjegava javnu sablazan...

Postoji i mogućnost da se svećenik razriješi službe, da mu se omogući da sklopi crkveni brak i da ostane u crkvi kao laik. Proces je dug, ali ponekad uspijeva. A Crkva je svaki put bila na dobitku kad takva čovjeka nije izgubila.

U ostalim slučajevima je lom: svećenik ostaje bez zvanja i bez zanimanja. Prema računici Udruge oženjenih svećenika, njih je u svijetu možda čak i 100.000.

Žene bez prava

Svaki peti zaređeni svećenik je prekršio zavjet celibata i zbog toga ne može obavljati svećeničke dužnosti.

Nema statistike, ali po slučajnom uzorku mogli bismo tvrditi da djelatnih svećenika koji žive u vezi sa ženom u zemljama poput Hrvatske, Poljske ili Italije ima najmanje još toliko.

Da nije te brojnosti tema bi bila samo privatna. Ovako nije. Tim više što uz toliki broj svećenika ide isti broj njihovih družica - a i stanovit broj njihove djece. Ni u jednom od tih slučajeva nije u prvi plan postavljena žena koja nema nikakvih prava. Barem radi njih valja se nadati da Bog postoji.

I svećenici su ljudi

Daily Telegraph objavio je da u Njemačkoj Katolička crkva vodi prihvatilište za majke koje očekuju dijete od svećenika, a one zauzvrat izbjegavaju javno obznaniti svoj položaj. Od 15 soba najmanje 10 ih je stalno popunjeno. List tvrdi i da biskupi u Njemačkoj prihvaćaju da većina svećenika ima ili curu ili dečka, te da to toleriraju ako se izbjegava sablazan.

Nerijetko se zaboravlja da je svećeničkih heteroseksualnih veza mnogo više nego homoseksualnih, a kamoli kriminalnih čina vezanih sa, primjerice, pedofilijom.

Crkva sve to ima na umu, ali drži daleko od javnosti da izbjegne najuobičajeniji prigovor: da svećenstvo zahtijeva od pastve ono što ni samo nije kadro provesti.

(Jutarnji.hr/DEPO;ak)