Piše: MIdhat AJANOVIĆ AJAN

Niko normalan neće osporiti da je crtanje i uopće likovno izražavanje umjetnost, a pogotovu da to nije pisanje, ali kombinacija toga dvoga dugo se stavljala pod sumnju. Tek u moje vrijeme ( "moje" vrijeme zato što sam tada bio mlad), negdje krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, nakon teške borbe, strip se i na južnoslavenskim prostorima izborio za ono što mu pripada, status ravnopravne umjetničke forme. Strip je tada bio poput rock and rolla, cvjetao je svukud, širom bivše Jugovine, uključujući i njenu centralnu republiku. U Sarajevu je izlazilo nekoliko strip-listova, većina novina objavljivala je stripove, čak je u to doba najveća internacionalna nagrada za strip "Yellow Kid" došla u glavni grad BiH, dobio ju je već tada svjetski afirmirani strip-producent Ervin Rustemagić, a stripovi su se radili u Tuzli, Banja Luci, Mostaru, Zvorniku… Nas grupa mladića koji smo pisali i crtali stripove osnovali smo grupu SARS ("Sarajevski strip") s ciljem, kako smo to ambiciozno zapisali u Statutu, da "promoviram devetu umjetnost u duhu samoupravnog socijalizma". Svi smo naravno imali svoje razloge da volimo strip. Mene osobno privlačilo je to što je strip izuzetno pogodna forma za izražavanje humora.
   No, svi smo bili mladi i naša glavna aktivnost bila je i ostala svakodnevno druženje u kultnoj sarajevskoj kafani "Parkuša". U Ljubljani je Tito lagano umirao, amputirali su mu nogu i šuškalo se da je oslijepio, a moje društvo, dva Tončija, jedan sa tvrdim "č", drugi sa mekim "ć", Mišo, Brane, Emir, Jadranko, Željko i drugi svakodnevno se uredno zajebavalo. Naravno da smo bili potpuno nesvjesni da će Titov kraj označiti početak neizvjesne budućnosti za svakog od nas.
   Kada nismo pričali o stripovima i filmovima ili se družili sa rokerima, pjesnicima i filmadžijama, igrali smo igru u kojoj smo postajali "naš narod", onaj koji izmišlja viceve? Ideju nam je dao pokojni Daco Džamonja koji je u jednoj svojoj priči opisao nekakvog neurotičnog profesora koji je toliko nasekiran da ne može ni zaspati, niti jesti jer mu ne uspijeva otkriti ko dođavola smišlja viceve o Muji i Sulji. Na tim našim podnevnim "kafama" (ustvari pivama) mi smo postajali "vicoklepci" smislivši na stotine viceva od kojih su neki kasnije godinama bili u opticaju na svim prostorima gdje se priča jezik s tri imena. Moj doprinos bilo je zezanje na račun partizanskog stripa Mirko i Slavko čiji su glavni likovi bili dvojica četrnaestogodišnjih dječaka koji su svake sedmice Hitlera o jadu zabavljali u, danas je to zbilja teško pojmiti, tiražu od preko pola milijuna primjeraka. Vjerovali ili ne, ono "Slavko, pazi metak" i "…ali srećom Mirko je znao voziti avion", što se nikad nije pojavilo u stripu, ali je kasnije ušlo u književnost i teatar, ja sam izvalio. Čak je napisano i nekoliko stručnih studija u kojima su ti, u "Parkuši" smišljeni "citati", uzimani kao krunski dokaz da je strip Mirko i Slavko šund i kič. Još i danas mi se zna desiti da mi neko ispriča "najnoviju" avanturu legendarnih Muje i Sulje ili do mene dolebdi e-mail sa vicevima rođenim na seansama u "Parkuši".
   Kako danas tako i juče u Bosni je mnogo toga što ne valja, mi smo evropski šampioni u primitivizmu i nekulturi, zavisti i oholosti, kokošarenju i palamuđenju, ali ima i dobrih stvari kao što je humor, osobito usmeni. O našim usmenim vicevima bi se mogla napisati odlična doktorska disertacija. Narod bez države, bez institucija, stalno negiran i osporavan izmišlja viceve o sebi i o svom hudom položaju, ali ne kao oblik nekakvog "duhovnog otpora" već kao način preživljavanja. Ono što je tipično za bosanski usmeni humor je totalno odsustvo bilo kakvog autoriteta, svjetovnog ili vjerskog, mješavina gorčine i apsurda, kao i to da je to uvijek smijeh na vlastiti račun (ima jedan vic u kojem se Mujo žestoko buni jer su Crnogorca proglasili glupim: "Ne, on je lijen, ja sam glup!"). "Smijem se sam sebi, dakle jesam", glasi bosanska varijanta Decartesove slavne izreke. Ili, kako to iskova najveći pjesnik našeg jezika, Mak Dizdar: "Kad se smijah tad i bijah".  
   Nisam jedini koji vjeruje da bi bosanski humor, uz engleski možda i najbolji evropski, bio odlična izvozna roba samo kad bi ga se upakovalo u atraktivnu medijsku ambalažu. Mnogi su to zapravo pokušavali. Ono najbolje u  filmskim scenarijima Abdulaha Sidrana je melankolični humor doslovce modeliran po uzoru na usmenu tradiciju Muje i Sulje. Viceve o Muji i Sulji svojedobno su sakupljali Smail Terzić i crtač Mirko Gerhenstofer - Mig i objavljivali ih u časopisu "Bockalo". Sjećam se da je pisac Alija Isaković koji je objavio jednu knjigu o Nasrudin Hodži, nekoj vrsti preteče Muje i Sulje, imao namjeru sastaviti knjigu o ovoj dvojici, ali su ga rat i prerana smrt spriječili u tome. U vitrini imam nekoliko zbirki bosanskih viceva, uključujući i jednu posebno kvalitetnu koju je sakupio glumac Fuad Beganović, a i sam sam dugo vremena  skupljao materijal za projekt Mujo i Suljo u formi stripa. Pronašao sam jednu jednostavan i čini mi se efektan način vizualizacije te sam u toj tehnici namjeravao objaviti više albuma u kojima bih sabrao najsmješnije i najluđe viceve. Maštao sam da se sve to kasnije oživi i pretvori u animiranu seriju. No, u ovom drugom životu je tako da kakvog god da sam posla imao sa  rodnom grudom i njenim grudama, to je završilo katastrofom. Gruda koji mi se predstavio kao ozbiljan izdavač zaključio je da mu nekakva akontacijica koju mi je platio daje za pravo da iz knjige izbaci neke od najboljih viceva, a jedan objavljen prekriži crvenom bojom jer su ga "smislili Srbi i Hrvati" da napakoste "nama muslimanima". Naravno, nije mi se dalo tužiti ga, ali mi je Gruda u svakom slučaju tu ideju ogadio za sva vremena. Međutim, prije par godina sam se obradovao kada sam vidio da je neki mladi momak iz Bosne napravio solidne animacije o Muji i Sulji iako su mu očito nedostajali tehnički i financijski resursi da to do kraja izvede na profesionalnom nivou. Zgodni su i oni skečevi sa glumcima Pavlovićem i Bešlagićem mada malo previše statični i verbalni.

   Možda ipak planetarna slava Muje i Sulje tek predstoji.

   Sve to, i vicevi o Muji i Sulji, i strip, i Titovo umiranje, i moja mladost, i raspad Jugoslavije, i pokolj u Bosni vratilo mi se kada sam naletio na jednu antologiju "najboljih stripova desetljeća" u koju je uvršten i strip-album Bosnian Flat Dog, švedskog autorskog tandema Max Andersson i Lars Sjunesson, obadvojica rođeni 1962 i nastanjeni u Berlinu. Još u julu 2003 na Balkanskom festivalu u Berlinu po prvi put je predstavljen taj projekt izložbom na kojoj su Andersson i Sjunesson pokazali suvenire sa svog prvog putovanja na Balkan; skice budućeg stripa, jednu Titovu bistu i čahuru topovske granate na kojoj su ugravirani bosanski folklorni motivi, jedan ratni dnevnik i, očito glavnu atrakciju cijele izložbe, jednonogu mumiju u maršalskoj uniformi koja je trebala predstavljati zombi Josipa Broza Tita. Strip će se poslije u nastavcima objaviti u švedskom časopisu "Galago" da bi se onda pojavio i kao album na više jezika izazvavši veliku pažnju i uspjeh koji značajno prevazilazi geto strip-publike.

   Pored Titove mumije glavni akteri stripa su žene, udovice iz Srebrenice, Stefan Skledar, Slovenac koji je studirao sa Sjuenssonom i koji kao u svom frižideru još uvijek čuva leš davno preminulog predsjednika ex Juge kojeg će ponijeti sa sobom u Bosnu, Radovan Karadžić, ovdje predstavljen kao proizvođač sladoleda sa Pala koji je želeći poboljšati prodaju malo opkolio Sarajevo i zavrnuo mu vodu i struju, žene iz Srebrenice te specijalna rasa bosanskih "spljoštenih" pasa. 

   Autori su se potrudili dati vlastite definicije nekih pojmova ("Balkanizacija - osjećaj da nestaješ u više pravaca") i objasniti uzroke jugoslavenske katastrofe ("Rat je nastao kada je proglašeno samostalnost u odnosu na samog sebe"). Strip je pun crnjaka kao onda kada se Skledar vrati u svoj sarajevski stan, otvori frižider i ustanovi da Tito nema noge. "Dala sam je nekim izbjeglicama. Ionako je počela trunuti", veli njegova ženska saputnica. Tu je i "horda" (taj se izraz koristi) srebreničkih žena koje imaju običaj ulaziti u kupatilo i otimati muškarce dok se tuširaju i mučiti zarobljene EUFOR vojnike.
   Danas kad je Srebrenica neopozivo (samo) srpski grad, a nesretne preživjele srebreničke žene pišu saopćenja koja niko ne čita i organiziraju demonstracije na koje se niko ne obazire i dok Hag, očito je, neće vidjeti Ratka Mladića dobili smo eto i strip u kojem su majke i udovice iz Srebrenice predstavljane kao seksualno frustrirane Talibanske žene zamotane u burke.
   Može li se graditi humor na tragediji Srebrenice? Ja mislim da u principu može, ali ako se nađe način da to bude duhovito. No, upravo to, da se bude duhovit, predstavljalo je nepremostiv problem ovom autorskom dvojcu. Njihov "antologijski" strip je odvratno, ružno smeće u kojem se bezočno ruga bespomoćnim ženama koje su izgubile svoje sinove, muževe, braću, zapravo svoje živote i kojima se mogu smijati samo fašisti i kreteni. Naravno, ne postoje tabui u humoru, osim možda jednog: dobar humor je samo na račun jakih. Primjerice, u svom potpuno odvaljenom stripu Kanađanin Chester Brown predstavlja američkog predsjednika kako se jedno jutro probudio u obličju penisa koji pripada klaunu u jednoj sasvim drugoj dimenziji. Njegovo novo "tijelo" ga ne sprječava da i dalje bude autoritaran što rezultira potpuno otkačenom komičnom situacijom. Da je umjesto predsjednika u penis pretvoren neki siromah stvar dakako ne bi funkcionirala. Da li bi se Andersson i Sjunesson na ovakav način mogli zajebavati sa žrtvama Auschwitza ili onima koji su se zatekli u neboderima blizancima u New Yorku 11 septembra 2001? Možda i bi, ali ko bi im to objavio? Ni kupusni list.

   Humor je najviši domet do kojeg ljudski intelekt može doseći. Ništa nas više ne čini ljudima od humora. Uspio humor daleko nadmašuje umjetnost, književnost ili filozofiju. Isto tako, neuspio humor, to jest ruganje najniže je dokle se čovjek može spustiti.
   Nešto definitivno nije uredu sa svijetom i civilizacijom današnjih generacija koje proizvode i očito konzumiraju humor od vrste koja ne izaziva smijeha već - povraćanje.