Piše: Dženana Karup - Druško   

Tužiteljstvu BiH u Beogradu je potvrđeno da je novac donio Naser Keljmendi i već ima više nego dovoljno dokaza za podizanje optužnice. Istovremeno, otkrivaju se detalji oko povezanosti kriminalnih klanova u Beogradu i Sarajevu, te kako su se njihovi sukobi prenosili u druge države, čak do Turske, gdje je Delalić bio angažiran od strane Zemunskog klana da ubije prvog zaštićenog svjedoka Srbije Ljubišu Buhu Čumeta, ključnog svjedoka na suđenju za ubistvo Zorana Đinđića
   
Na posljednjem održanom ročištu Zijadu Turkoviću i ostalima, kao svjedok Tužiteljstva BiH pojavio se Naser Orić. Potvrdio je da poznaje Nasera Keljmendija kod koga je stanovao po povratku iz Haaga “dok sam čekao da mi se uradi stan”. Jedan dan mu je Keljmendi rekao da se pripazi jer ima informacije da mu Turković priprema likvidaciju. Nakon toga se, kaže, počeo o tome raspitivati preko svojih veza u Beogradu i u Bosni i Hercegovini. Zoran Milić Zoka iz Tuzle mu je rekao da ne vjeruje da je to tačno jer je poznavao Milenka Lakića, koji je trebao izvršiti tu likvidaciju, ali je rekao da će provjeriti. Ubrzo je nazvao Orića, dao mu Lakićev broj i rekao da je Lakiću dao njegov broj kako bi to riješili. Onda je Lakić nazvao Orića i rekao mu da se ne boji. Orić je ispričao i da je znao da su “oni” u to vrijeme u Sarajevu u nekom stanu na Ciglanama, da se nešto maskiraju, nose neke perike... Preko svojih veza je, kaže, saznao da je Lakić bio u nekoj jedinici na Kosovu, ali je izbačen zbog “nevojničkog ponašanja”.

Dalje je ispričao da je bio na svadbi Elvisa Keljmendija, sjedio je za stolom sa Midhatom Kočom, Senadom Krehom, Naserom Keljmendijem... Tek poslije svadbe mu je Keljmendi ispričao da je bilo trebala biti pripremljena eksplozija, dodavši, “da nam je to rekao prije svadbe ne bi ni otišli, nije niko lud”. Često je sa Keljmendijem “pio kafu” u Akademiji, vidio je da ima pojačano obezbjeđenje, kretao se u pratnji dva auta. Pitao ga je šta nije u redu i Keljmendi mu je pokazao čovjeka koji ih prati. U jednom trenutku se Orić obratio Turkoviću: “Bez ljutnje, pričalo se po gradu da je Lakić u Turkovićevoj ekipi”, dodao je i kako misli da njegovo svjedočenje, s obzirom na sve, neće posebno doprinijeti suđenju.

U interesu istrage Samouvjeren, opušten, elokventan, siguran – to bi u najkraćem bio opis Orića kao svjedoka. Što ne čudi s obzirom na njegovo vojničko obrazovanje, iskustvo u Haškom tribunalu, ali i dobre veze koje Orić ima u beogradskom podzemlju. No, njegovo svjedočenje u ovom slučaju i nije bilo toliko zanimljivo, puno je bitnije ono što Orić nije pričao, mada doduše o tome nije ni pitan, osim ukoliko Fahrija Karkin, Turkovićev advokat, koji je najavio da će Orića pozvati kao svog svjedoka ne odluči da dublje otvori pitanje relacija Nasera Keljmendija, Nasera Orića i Fahrudina Radončića. Kao što je već poznato, paralelno sa ovim suđenjem traje istraga oko ubistva Ramiza Delalića gdje se spominju ista ova imena. Nezvanično, jer se istraga još uvijek drži u najstrožoj tajnosti, tužitelji su već prikupili sasvim dovoljno dokaza o direktnim izvršiocima Delalićevog ubistva da je već sada neupitno podizanje optužnice. O onome što se još uvijek provjerava više ćemo nekom drugom prilikom kako ne bismo ugrozili istragu.

No, svakako je bitno spomenuti da su predstavnicima Tužiteljstva BiH koji su nedavno boravili u Beogradu potvrđene informacije koje su Dani objavili još u februaru ove godine. Naime, tada smo pisali da beogradsko Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal ima otvoren predmet o ubistvu Ramiza Delalića Ćele. Potvrđeno nam je da su naručioci Delalićevog ubistva bili Naser Keljmendi i braća Gaši te da je dogovor o tome napravljen prethodno u Sarajevu. U beogradskoj policiji su došli do informacija da je Naser Keljmendi lično dao 200.000 maraka Milanu Ostojiću zvanom Sandokan koji je angažirao izvršioce. Strahinja Rašeta je likvidirao Delalića Hecklerom. Nakon toga je Magnumom “ovjeren” pucnjem u glavu. Rašeta je prema jednoj verziji za Delalićevo ubistvo dobio 90.000 eura, a po drugoj 100.000 eura. Čitav plan je skovan, kako je u više navrata pisalo u medijima, na 15. spratu Radon Plaze na sastanku na kome su bili Naser Orić, Naser Keljmendi, Fahrudin Radončić, Ekrem Lekić i – po vlastitom priznanju – Šejla Turković.

Do ovih podataka beogradska policija je došla još 2010. nakon hapšenja takozvane Šabačke grupe koju su predvodili Ostojić i Igor Marković zvani Krele, a optuženi su da su organizirali kriminalnu grupu u kojoj su osim njih, bili Nebojša Sarajlija, Boris Škorić, Bojan Jovanović, Milan Mitić, Miroslav Lukić, Zoran Stojanović i Strahinja Rašeta. Na teret su im stavljena ubistva (četiri), razbojništvo i neovlašteno stavljanje u promet opojnih droga. Osim toga grupa je procesuirana (i osuđena) i zbog pljačke pošte u Splitu iz koje je odneseno milion i po eura.

Nakon hapšenja Ostojića mediji su objavili da je bio direktor privatne vodoprivredne firme u Šapcu za koju se sumnja da je u vlasništvu Ljubiše Buhe Čumeta zbog čega se špekuliralo da je “Ostojić Čumetov čovek”. Ostojić je, inače, preuzeo grupu koju je predvodio Uglješa Aranitović Ugo, nakon što je ovaj ubijen u Beogradu 2008. godine.

Sukobi u Beogradu I po istrazi koju provodi Tužiteljstvo BiH Ostojić je primio novac za likvidaciju Ramiza Delalića nakon čega je angažirao pripadnike Šabačke grupe koji su došli u Sarajevo gdje su boravili duži period tokom koga su pratili i planirali Delalićevo ubistvo. No, svakako je za Delalićevo ubistvo zanimljiva i veza između Ostojića i Čumeta, a da bi se shvatilo zašto je neophodno vratiti se na događaje iz devedesetih godina. Za razliku od ostalih zvučnih imena beogradskog podzemlja Buha nije devedesetih otišao na ratište – on je u Surčinu otvorio mrežu automehaničarskih radionica u koje su dolazila ukradena vozila iz Hrvatske i BiH (ratni plijen) koji su se pripremali za prodaju ili rastavljali u dijelove. Pričalo se da je kao i drugi kriminalci toga vremena bio pod zaštitom Državne bezbednosti. U drugoj polovini ’90-tih Surčinci predvođeni Buhom ulaze u poslove sa drogom u čemu im pomažu Čumetove dobre veze sa Legijom i Arkanom. U to vrijeme Buha upoznaje Legiju sa Dušanom Spasojevićem, koji je tada bio samo jedan od Čumetovih kurira za manje pošiljke heroina, kasnije će se pokazati da mu je to najveća greška, jer između Legije i Spasojevića se razvija duboko prijateljstvo koje će mnoge koštati glave, a i sam Čume je jedva izvukao živu glavu iz sukoba sa njima.

No, na početku je suradnja funkcionirala perfektno: uz Legijinu podršku Surčinci postaju najjača ekipa u gradu. Čume je preko svog školskog druga i komšije Dragoljuba Markovića, sponzora Demokratske stranke, uspostavio vezu sa Zoranom Đinđićem i Čedom Jovanovićem. No, Spasojević, koji je u međuvremenu preuzeo zemunski klan, i Legija počinju uviđati da im Čume više nije neophodan i da im smeta jer su željeli preuzeti srpsko podzemlje. Tokom 2001. odnosi Surčinaca i Zemunaca bili su, bar na površini, srdačni – novac zarađen od otmica Miroslava Miškovića, Bajruševića i ostalih brojao se na Čumetovoj mašini... Problemi postaju vidljivi nakon što je Čume, uz “malu pomoć” Vlade Srbije, nabavio mašine za asfaltiranje iz Njemačke, osnovao firmu Defens Roud i krenuo da asfaltira puteve po Srbiji. S druge strane, Spasojević je s ekipom uhapšen u Francuskoj i izručen Srbiji gdje je proveo nekoliko mjeseci u Centralnom zatvoru. Još više su ih naljutile Đinđićeve prijetnje za obračun s organiziranim kriminalom dok je Čume sve više postajao legitimni biznismen. Donose odluku da eliminišu Čumeta.

Prvi pokušaj je uslijedio od Čumetove žene, otrovala ga je, ali je preživio. No, nakon što su augusta 2002. pucali na Buhu, kada gine njegov tjelohranitelj, on bježi iz Srbije najprije u Hrvatsku, zatim u Crnu Goru, pa u Albaniju i na kraju u Tursku. Prema jednoj varijanti, objavljenoj u beogradskim medijima, Buha je u Turskoj u svojoj blizini primjetio nekoga od Spasojevićevih ljudi i dao se u bjekstvo: odvezao se pravo u Ankaru, preskočio zid jugoslovenske ambasade i od zbunjenog osoblja zatražio utočište. No, prema drugoj Zemunski klan mu je preko svojih veza ušao u trag i otkrio sklonište u Istanbulu, gde je bio sam. Zemunci su brzo reagovali i angažirali ubicu – muslimana iz BiH, za koga se tvrdi, kako su pisali, da se na ratištima bivše SFRJ u redovima “zelenih beretki” Alije Izetbegovića “proslavio” zločinima nad Srbima. Ovaj musliman je odmah krenuo u Istanbul. Našao je Čumeta i pratio ga izvjesno vrijeme. Ali, Surčinac je otkrio da je dobio “pratnju” i odmah je napustio ovaj turski grad. Za likvidaciju Surčinca, prema beogradskim izvorima, zemunski gang je nekadašnjoj “zelenoj beretki” obećao 1.000.000 eura.

Iz Ankare je Zorana Đinđića nazvao srbijanski ambasador i javio mu da je Čume upao u ambasadu u panici, probio ogradu, da se dere kako hoće da ga ubiju i traži smjesta kontakt sa Vladom Srbije. Preko telefona Čume je ispričao kako su ga “u Istanbulu pronašli neki Muslimani, plaćene ubice iz Sarajeva, Dućini prijatelji”; da je “skočio s trećeg sprata i vozio do Ankare bez prestanka”. Zoran Đinđić je nakon toga nazvao Bebu Popovića i zamolio ga da smire Čumeta i da mu ga “skinu s vrata”. U razgovoru s Popovićem Buha napokon obećava da će svjedočiti, samo da ga spasu odatle. Popović stupa u kontakt sa engleskim službama. Goran Petrović, tadašnji načelnik SID-a (Službe za informacije i dokumentaciju; spoljne obavještajne službe pri Ministarstvu inostranih poslova), javlja da ambasada u Ankari nije bezbjedna, a i da ministar Svilanović za dva dana ide u Tursku službenu posjetu, sa svitom i novinarima, tako da prijeti skandal ako se dozna da je Buha tamo. Visoki funkcioner engleske Službe sa dugogodišnjim iskustvom i vezama u Beogradu predlaže tada rješenje: slovačka služba bezbjednosti voljna je da primi i sakrije Buhu u jednom napuštenom vojnom objektu. Goran Petrović sređuje formalnosti sa turskim vlastima i Buha je prebačen u Slovačku. Zemunski klan je u panici, pokušavaju na sve načine saznati gdje se Buha krije: Spasojević i Legija šalju za njim plaćene ubice, nagrada je milion eura, ako je u zemlji i pet miliona eura, ako je u inostranstvu. Neposredno pred Đinđićevo ubistvo Buha je istražiteljima dao obimnu izjavu o Zemunskom klanu.

Regionalna suradnja Jedino “zvučno” sarajevsko ime koje se u tom trenutku nalazilo u Turskoj, odnosno Istanbulu bio je – Ramiz Delalić Ćelo. Prema informacijama koje su nam potvrđene iz više izvora upravo je on angažiran od strane Zemunskog klana kako bi “odradio” Buhu. Prema jednom izvoru Delalić je bio samo “logistika” za ovaj plan, dakle trebao je dočekati u Turskoj pripadnike Zemunskog klana, obezbijediti im smještaj, kontakte sa osobama od kojih će kupiti oružje i nadzirati Buhu. No, prema drugom, što je u svojim paničnim iskazima potvrđivao i Buha, Delalić je trebao biti i direktni izvršilac. Buha je i pored pažljivo pripremanog plana uspio pobjeći i sakriti se u ambasadu. Upućeni tvrde da je pokušaj ubistva i potjera za njim po istanbulskim ulicama izgledala kao u filmovima.

Delalić je 1999. pobjegao u Tursku zbog obnavljanja sudskog postupka oko ubistva srpskog svata na Baščaršiji zašto je bio direktno okrivljen, a sa njim su tada bili Taib Torlaković i Muhamed Švrakić. Kontakt s Delalićem u Turskoj je ostvaren preko Emira Poljaka, koji živi u Srbiji: “Dušan Spasojević Šiptar me nazvao i tražio da se nađemo. Htio je da ga povežem s Delalićem. Dao sam mu njegov broj telefona. Šiptar je namjeravao da u Turskoj ubije Ljubišu Buhu Čumeta, a Delalić je trebao da locira Čumeta i pruži logističku podršku ubicama koje je obezbijedio Šiptar. Pokušaj ubistva Čumeta je propao jer je on pobjegao u ambasadu.”

Upućeni, koji su se u to vrijeme družili s Delalićem, tvrde da je on u Istanbulu dočekao ekipu iz zemunskog klana koja je trebala likvidirati Buhu. Među njima je tada, navodno, iz Beograda došao i Vladimir Milisavljević zvani Budala. Početkom ove godine španska policija poslala je dopis MUP-u Srbije u kome ih obavještava da su uhapsili više srbijanskih državljana među kojima su bili Milisavljević, Luka Bojović, Siniša Petrić zvani Zenica i Vladimir Mijanović zvani Zuba. Mediji u Beogradu nakon toga su objavili da je uhapšen i posljednji odbjegli član zemunskog klana – Vladimir Milisavljević.

Nakon ubistva Midhata Mekića u Sarajevu (za koje se sudi Turkoviću i ostalima), pojavile su se informacije da je Mekić imao dobre veze sa Bojovićem. Uz to, ubistvo Cvetka Simića koje je uzdrmalo Zagreb (tijelo je pronađeno bez glave i šaka) povezivano je s Bojovićem koji se nije pojavio ni na sahrani, kojoj je prisustvovalo oko 200 pripadnika regionalnog podzemlja, iako je bio njegov kum. Među osumnjičenima za Simićevo ubistvo bio je izvjesni Mario Sova koji je, opet bio kum Marija Tolića, ubijenog u Sarajevu za šta je, također, optužena Turkovićeva grupa.

Gašijeva uloga Nekoliko mjeseci nakon događaja s Buhom, Delalić se vratio u Sarajevo pokušavajući da sklopi nagodbu s Kantonalnim tužiteljstvom. Iako je uspio isposlovati da se brani sa slobode proces za ubistvo srpskog svata je tekao dalje, a svjedoci su dolazili i davali iskaze. No, “posao” koji je Delalić bio sklopio sa Spasojevićem iskoristio je, po Poljakovim tvrdnjama, Muhamed Ali Gaši koji je 2004. Uglješi Ugi Aranitoviću, šefu šabačkog klana, ponudio 300.000 eura za ubistvo Ramiza Delalića. Poljak tvrdi da je preko svog prijatelja koji je “ugledan u beogradskom podzemlju” došao do Aranitovića koji je pristao da odustane od tog “posla” i predao im fotografije koje je dobio od Gašija, a na kojima je bio Delalić, njegova porodica, kuća i stan od prijatelja koje je povremeno koristio. Zanimljivo da je Poljak tada ispričao da je nakon toga Gaši pronašao ubice: Ljirima Bitićija i Burima Kuqija kojima je platio 100.000 eura za Delalićevo i 50.000 eura za Pašićevo ubistvo.

I godinama se vjerovalo da su Bitići i Kuqi počinioci Delalićevog ubistva. Njihova imena navode se i u dijelu optužnice protiv Muhameda Alija Gašija koja ga tereti za Delalićevo ubistvo – jedino što mu nije dokazano na sudu. Kontakte Gašija i Aranitovića za Dane je potvrdio i Anđelko Veljančić, blizak Darku Elezu, koji trenutno izdržava kaznu u zeničkom zatvoru. Veljančić je tvrdio i da su Delalića ubili Strahinja Rašeta i Milan Mitić ne krijući da su on i Elez imali direktne kontakte sa Strahinjom od koga su to i saznali, kao i da on navodno nije znao ko je Delalić. Usput, Rašetu je Đorđe Ždrale optužio da ga je pokušao ubiti u istočnom Sarajevu i da ga je zato angažirao Darko Elez. Rašeta je poginuo u Beogradu pokušavajući postaviti eksplozivnu napravu upravo pod Mitićev automobil, a razlog je bio podijela plijena iz splitske pošte.

Ramiz Delalić je prije svoje likvidacije upravo Danima izjavio da je njegovo ubistvo uplaćeno u Beogradu. Iako tada nije želio otkriti izvore saznajemo da je informaciju dobio od Legije i Spasojevića koji su mu se “oduživali” za njegove usluge oko pronalaska Buhe u Istanbulu.

DANI/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.