Prethodnih desetak godina sam, i to bez prekida, istrajavao na tezi kako je poslijeratna bh. priča krivim kolosijekom krenula od svoga prvog dana – od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Jer, u njegovoj konstrukciji su, prisjetimo se, partneri vodećim svjetskim silama bili isti oni, s bosanskohercegovačkih, ali i širih regionalnih vododerina, koji su godinama prije toga Bosnu i Hercegovinu, sustavno i na sve moguće načine, ubijali. A to, onda, znači da ih je svijet, usprkos svim iskustvima koja je s njima prethodno proživio, u Daytonu ipak prigrlio kao partnere u izgradnji drugačije BiH, one i onakve kakva je svijetu poželjna i kakva može postati članicom velike obitelji evropskih naroda.

Te sam činjenice, potom, nerijetko dovodio u vezu s postupanjem saveznika nakon sloma nacionalsocijalizma. Da su se, naime, saveznici 1945. godine ponašali po daytonskoj logici, u izgradnji drugačijeg njemačkog društva, onog koje je evropsko a ne prijetnja njemu, za partnere bi uzeli nacionalsocijaliste a ne njemačke antifašiste. Takva primisao saveznicima četrdesetih, međutim, nije bila ni na kraj pameti. Jer, oslanjanje na nacionalsocijaliste bi značilo potporu, ne filozofiji ljudskih prava i sloboda, nego revitalizaciji ideologije straha i novog ubijanja u bližoj ili daljoj budućnosti.

U Daytonu se, nažalost, dogodilo upravo to. Za partnere obnove BiH kao države i društva uzeti su oni, ideologije i njihovi promotori, koji su odgovorni za rat i strahote kroz koje prođe mali čovjek – nacionalisti i šovinisti svih bh. boja. A očekivati od njih izgaranje za BiH, toleranciju razumijevanja i uvažavanja više je nego neozbiljno. Potpuno suprotno, daytonska amnestija im je došla k'o „kec na desetku“ – da posao, kojeg započeše početkom devedesetih, nastave, sada doduše drugim sredstvima. No, ambicija je ista – uništiti BiH kao državu i društvo, pri tome za sebe osvojiti što više i ostvariti čim bolje pretpostavke za neka nova, za temeljnu ideju s početka devedesetih povoljnija vremena.

Ako je sve to tako, logično je da na sonu imamo baš ono što imamo – nastavak rata, sada, istina, u nešto drugačijoj formi nego devedesetih. Da rat nije završen, ali i da procese u BiH ne profiliraju ljudi suvremenih evropskih svjetonazora nego oni drugi – oni koji pripadaju ropotarnici povijesti – pokazuje se svakodnevno. To, nažalost, i nije najgore što se moglo dogoditi. Dojam je, među inim, kako je front otpora takvoj politici sve slabašniji. Kako se, potom, antievropskoj političkoj filozofiji sve manje protive i oni bi, po zakonu logike, trebali biti u prvim borbenim redovima. A koji, umjesto toga, sve češće staju na čelo fašističkih ideja i ideologija. I legitimiraju se kao njihovi glavni bubnjari.

Ovih dana, naime, državni parlament zadaje nove udarce zemlji kojom vlada. Nakon što je odbio SDP-ov, izglasati spreman nije bio ni Prijedlog zakona o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija i upotrebi njihovih simbola u BiH, kojeg mu na usvajanje uputi Vlada Nikole Špirića. Da čitava priča bude još farsičnija, prijedlog Vlade, vjerovali ili ne, odbaciše zastupnici Špirićeve, a ne neke druge partije. U demokratskom svijetu ta činjenica u pravilu ima iste posljedice – da se, budući nastupa suprotno opredjeljenju vlastite stranačke baze, traži odstupanje svoga premijera. U BiH, međutim, takvi se trikovi dogovaraju u stranačkim kabinetima. A u njihovim konstrukcijama, da bude još gore, sudjeluju oni koji zakon, tobože, predlažu i oni drugi – koji će mu, u ime naroda dakako, pokazati crveno svijetlo.

Što je zastupnike SNSD-a, sljedbenike – barem što se njezinih programskih opredjeljenja tiče – stranke socijaldemokratske provenijencije, „natjeralo“ na takav civilizacijski strmoglav? Zašto, drugim riječima, ljudi koji se legitimiraju kao dio lijevog evropskog političkog spektra, odbiše podržati zakon kojim se u vezu s fašizmom dovode organizacije vezane za četnički i ustaški pokret, te one koje veličaju Handžar diviziju? Dodikovi „socijaldemokrati“ svoj čin obrazložiše činjenicom da nije dovoljno precizirano koje su to fašističke i neofašističke organizacije.

Može biti. No, što je to što je ostalo nejasno, neprecizno, nedorečeno? E, tu maske padaju. Dodikov glavni parlamentarni jurišnik je, istina, ustuknuo otkriti cijelu istinu. I stvarni motiv odbijanja zakona uviti u celofan. Vrijeme je, pojašnjava, da prekinemo s logikom koju su nam, tamo nekih sedamdesetih, nametali – „da je neko ustaša, da je neko pripadnik Handžar divizije ili četnik, zato što je to tadašnjem režimu odgovaralo“. Ali, zato izdržala nije njegova stranačka sudružica. Priznala je, i to bez imalo krzmanja, da je problem u četničkom pokretu. Koji je, veli gospođa, oslobodilački i ujdurma je svrstavati ga u isto - društvo fašističkih organizacija u koje su, s pravom, svrstane ustaše i sljedbenici Handžar divizije.

No, ni to nije sve. Ovakvi nastupi su, istini za volju, dijelom vezani i za svu tu bh. poslijeratnu stvarnost. Dio te stvarnosti je, i ne htijući, na istom zasjedanju parlamenta javnosti dostupnom učinio jedan drugi zastupnik. Evidentno je, rekao je, da mi ovdje o našoj povijesti „čitamo različite knjige, pratimo različitu povijest“ i da je, sukladno tome, naš odnos prema novijoj povijesti – pa i fašističkim organizacijama koje je obilježiše – samo logična posljedica tih činjenica. No, nelogično je, da se s parlamentarne govornice gotovo i nije čulo drugačije shvaćanje te iste povijesti. Veoma su, naime, rijetki bili i oni koji se takvoj, javno promoviranoj logici usprotiviše. Dapače. Onima, koji zasjedanjem parlamenta vodiše, protivljenje Dodikove soldateske bijaše razlogom da predlagačima Zakona, zastupnicima SDP-a, sugerira da se okanu „ćorava posla“, jer time, navodno, problem fašističkih i neofašističkih organizacija ne rješavaju, nego ga, potpuno suprotno, dodatno potiču.

Aferim. Aferim predsjedniče. I ajme svima ostalima. Uz dodatak, dakako, ne odgovore li takvoj logici na način koji je jedino moguć – odbacujući je na prvim slijedećim izborima. I podržavajući one koji joj se i danas veoma otvoreno suprotstavljaju.