Piše: Dženan SULJEVIĆ

Dobro, nije prva crno bijela igra (i definitivno je ljepši od Ponga, op.a), možda čak nije ni prva igra sa Ircem u glavnoj ulozi, kao ni prva igra koja se odvija u Parizu, ali dosta toga Saboteur donosi odlično upakovano i stilizovano. I da objasnimo odmah na početku – nije kompletna igra crno-bijela, već je to originalan način da nam ekipa iz Pandemica (studija koji se nažalost raspao odlukom EA-a i prije izlaska Saboteura na tržište) prikaže nacističku okupaciju. Tako ćete početi igru u cipelama Seana Devlina, izuzetno agilnog irskog automehaničara i trkača u potpuno crno-bijelom Parizu u prvim danima Drugog svjetskog rata, dok su jedine boje pored svih nijansi između crne i bijele – crvena i plava. A sve to je odrađeno elegantno – članove pokreta otpora ćete prepoznavati po plavim šalovima, a kada dođete u okupirano područje primjetit ćete brojne crvene nacističke zastave, trake oko ruku vojnika i sl.

Kako budete oslobađali kvartove Pariza od okupacije, tako ćete mu polako vraćati boju, duh i život – mračne ulice kojima marširaju nacistički oficiri i vojnici će tako postati svijetle aleje pune prolaznika, a oblaci će ustupiti mjesto suncu i plavom nebu. I neće se promijeniti samo izgled igre – i vama kao glavnom saboteru u gradu će „posao“ biti olakšan – manje nacista znači manje problema, a i oni koji vam budu pravili probleme će naići na puno jači otpor građana Pariza. Okupatora ćete se rješavati na više načina: kroz glavne i sporedne misije (u poznatom GTA maniru), zatim uništavanjem, ili bolje rečeno sabotažom njihovih objekata (kojih ima mali milion i prilično su raznovrsni, samo pogledajte na mapi silne bijele tačkice koje ih označavaju) i ubijanjem generala. I dok su spomenuti objekti i sekundarni ciljevi igre zanimljivi prvih nekoliko sati, glavne i sporedne misije ostaju zabavne i maštovite do kraja igre – bit će tu svega: od auto-trka (ipak je Sean mehaničar i profesionalni trkač), veranja po Louvreu (u nekoj varijanti parkoura a la Assassin's Creed), šunjanja po nacističkim palatama, pariškim katakombama i brojnih, brojnih drugih interesantnih misija.

The Saboteur tako uspijeva držati pozornost igrača raznovrsnošću misija, što je inače problem mnogih sandbox akcionih igara (hint: prvi Assassin's Creed, donekle i Prototype), a sve to začinjeno je zaista fantastičnom atmosferom – počevši od spomenutog i pohvaljenog vizuelnog izgleda i stila, preko odlične muzike (između ostalih tu su Ella Fitzgerald i Nina Simone), sve do šarmantnog i karizmatičnog glavnog lika – Sean Devlin u cijelu priču ulazi zbog želje za osvetom, ali tu će nonšalantno usput izvući Pariz iz kandži nacističke okupacije, naći ljubav svog života i štošta drugo. I sve to će popratiti genijalnim sarkastičnim komentarima (u igri će definitivno uživati svi ljubitelji irskog naglaska), od kojih je teško izdvojiti najbolje.

Međutim, ono gdje The Saboteur zakazuje je tehnička realizacija, ali samo jednim dijelom – na testnoj konfiguraciji (Core2Duo 3GHz, 2GB RAM i GeForce 9600GT) sve je radilo na maksimalnim detaljima bez ikakvih problema, ali nema korisnika sa ATI grafičkom karticom koji se nije žalio na igru, njeno pokretanje i zastajkivanje. Tako da, ako ste ATI korisnik budite upozoreni, sa ovim Ircem se nećete moći družiti kvalitetno.

Ali zato druženje sa Seanom preporučujemo ostalim igračima – pogotovo ekipi koja ne posjeduje konzolu i želi nečim prekratiti vrijeme do izlaska Assassin's Creeda 2 za PC, pored toga i igračima kojima će biti gušt vozati se Parizom, pentrati se po znamenitim građevinama tog grada, usput sabotirati nacistička postrojenja i na kraju odmoriti na vrhu Ajfelovog tornja uz šum vjetra i laganu muziku. Atmosfera je drugo ime ove igre.
(DEPO/BLIN)


ČITAJTE DEPO!