Već se 24 godine zaredom obilježava u Europskoj uniji „9. svibanj“ kao „Dan Europe“. Pa, ipak, vrlo mali broj građana je svjesno što se uopće slavi, odnosno da se slavi upravo to što je tog dana prije točno 60 godina najavljeno “rođenje Europe kao zajednice"Devetog svibnja 1950. godine je, naime, u francuskom ministarstvu vanjskih poslova (Quai d'Orsay) obrazložen plan o polaganju prvog institucionalnog temelja za izgradnju alternative ratu u Europi...

Ne treba se biti politološki ili pravni ekspert da bi se zaključilo da „Schumanov plan“ nije podrazumijevao  samo odustajanje od tzv. samostalnih hodova u industrijama uglja i čelika, nego je istovremeno bio i plan o odustajanju od logike užasnih ratova, koji nikomu u Europi nisu donijeli ništa dobro. Upravo zbog toga su šefovi država ili vlada zemalja EEZ, odnosno današnje EU, na njihovom susretu na vrhu 1985. godine u Milanu i odlučili da se ubuduće „9. svibanj“ slavi kao „Dan Europe“. Uostalom, svaka europska demokratska zemlja koja se odluči za pristup Europskoj uniji se obvezuje za prihvatanje principa mira i solidarnosti kao najvišeg dobra. To konkretno znači da se i nove članice EU moraju punim kapacitetima posvetiti gospodarskim i socijalnim pitanjima, regionalnom razvitku i miru, te da automatski odustaju od svih prikrivenih ili otvorenih teritorijalnih aspiracija prema dijelovima teritorija susjednih zemalja, pa ako tamo i žive isti narodi kao i tzv. nacionalnim maticama. Drugim riječima, u sukobu su sa osnovnim načelima EU svi oni u Beogradu i Zagrebu koji živahnu Republiku Srpsku ili uspokojenu Herceg Bosnu posmatraju svojim ratnim dobicima. U sukobu su sa europskim stremljenjima, dakako, i  oni u Sarajevu koji zagovaraju  koncept „temeljnog naroda“ i onih koji to nisu, čime se samo ponavlja loša recentna  prošlost…

I

Da se u procesu europskih integracija radilo i radi o pitanju  „rata i mira“ nije uobičavao govoriti u njegovo vrijeme samo bivši njemački kancelar Helmut Kohl (priređen mu „državni akt“ za njegov 80. rođendan prije par dana kojeg je propratio u invalidskim kolicima), nego su toga bili svjesni i drugi mudri Europljani već ranije. U proljeće 1941. godine pisao je, primjerice, Leon Blum, koji je 1936. godine bio izabran za prvog socijalistu na čelu francuske vlade, i to u zatvorskoj ćeliji: „Ili će nakon ovog rata nastati jake europske institucije ili ovaj rat neće biti posljednji“.  U isto vrijeme je notirao na zatvoreničkom otoku Ventotene i Italijan Altiero Spinelli, koji će kasnije postati i uglednim poslanikom u Europskom parlamentu: "Nacija je prestala biti idelana organizaciona forma međunarodne zajednice“.                                  

Bilo kako da je, tog 09. svibnja 1950., točno u 18,00 sati je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman pred novinarima pročitao i pojasnio „izjavu od najvišeg značaja“, koju je pripremio njegov suradnik Jean Monnet i u kojoj je izložen plan o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ), svojevrsni projekt udruživanja Europe kako se ne bi više ponavljali glupi i razorni ratovi, koji nikada nisu ništa ni razriješili u povijesti. U toj čuvenoj „Schumanovoj deklaraciji“ nije se, dakle, radilo samo o tomu kako se uskoro treba osnovati prva europska integracija u oblasti ugljena i čelika, nego je bilo govora i o smislu europskih integracija  kao mjera za osiguranje mira i blagostanja  u poslijeratnoj Europi. Do osnutka EZUČ-a došlo je jednu odnosno dvije godine kasnije (1952.). Ova je integracija inače već osnivačkim ugovorom bila oročena na 50 godina, pa je prije osam godina i doslovice otišla u povijest. Ma koliko nastala kao izraz francuskih i njemačkih gospodarskih i političkih interesa, Europska zajednica za ugljen i čelik je označila proboj ne samo u francusko-njemačkim i odnosima svih zemalja-članica EZUČ-a (Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luxembourg), nego je uvjerila i njih i druge Europljane da je moguć i supranacionalni način upravljanja i u najosjetljivijim oblastima, do tada u isključivoj kompetenciji nacionalnih država.                                                                    

U biti, EZUČ je bio uspješnom laboratorijom za sedam godina kasnije formiranu Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), pa potom i za 35 godina kasnije formiranu Europsku uniju (EU), koja danas u sebi objedinjuje sve europske zajednice. Interesantno je pri tomu da Europska unija nije u cijelosti bila sve do stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 01. prosinca 2009. godine  u formalno-pravnom smislu međunarodno-pravni subjekt.                                                              
II

U ovom podsjetniku na „Deveti svibanj“ ustvrdimo – bez ulaženja u detalje - da su se na osnovu prvih iskustava EZUČ-a i oformile potom EEZ i EU sa sui generis pravnim sustavom, to jest specifičnim načinom upravljanja (kombinacijom supranacionalnih formi odlučivanja i međudržavnog dogovaranja). U tom je pogledu, Europska unija postala alternativom ili dopunom nacionalnom organiziranju, pa i mogući uzor drugim zemljama i regionima svijeta... „Svjetski mir može biti osiguran samo putem stvaralačkih naprezanja, primjerenih prijetećim opasnostima“, obrazložio je  Robert Schuman 09. svibnja  1950. godine,  „ako Francuska, Njemačka i druge zemlje pristupnice ujedine svoju temeljnu proizvodnju i oforme Visoke vlasti, postat  će ovaj plan prvom konkretnom osnovom za europsku federaciju, koja je neophodna  za očuvanje mira“. Tako je glasio  početak „Schumanovog plana“, u kojem se u detalje govorilo o nužnosti da se u skoroj budućnosti upravljanje najvažnijim sirovinama, ugljenom i čelikom, koje su  temeljne pretpostavke  za vojnu industriju, povjeri jednom supranacionalnom europskom organu, koji će u Pariškom ugovoru o EZUČ-u biti i oficijelno nazvan „Visoke vlasti“.  

Rečenom dodajmo 60 godina poslije kako Europska unija kao jezgra ujedinjene Europe nije u biti toliko zamaman projekt samo zbog njene gospodarske ili političke snage, nego iz razloga što uvažava svaki, pa i najmanji identitet unutar sebe, što se kao na dlanu vidi da se u ovom dijelu svijeta nešto naučilo iz sopstvene loše prošlosti. U krajnjem, u slučaju EU se radi o projektu  „europske domovine“, u kojoj će se svi postojeći nacionalni, vjerski i drugi identiti očuvati, pri čemu otvorenom ostaje i  mogućnost nastanka novog europskog identiteta. U tom bi smislu ona morala biti inspiracijom i uzorom i za europske zemlje koje nisu, ili nisu još postale njene članicom…  

III

Europska unija je, dakle, već više od polu stoljeća sve ono što se dalo nazrijeti  već u „Schumanovom planu“. Po prvi put u povijesti Europe i svijeta, ne radi se o tomu da pobjednik nameće uslove mira poraženom, nego da se zajedno gradi zajednička europska kuća. U tom bi smislu ovaj koncept mogao biti i uzor i prihvatljivi projekt o bezkonfliktnoj budućnosti za sve balkanske zemlje, uključivo i za Beograd i za Prištinu…                                          

Ovih dana kada se diljem Europske unije, i Europe, obilježava „Dan Europe“  prosto je tužno bilo pogledati kako se s polu srca i  vrlikom količinom kvazi-europskog duha isti taj dan obilježava na prostoru bivše Jugoslavije. Uostalom, godinama su ljudi s ovih prostora s „devetim svibnjom“ (ili „petnaestim svibnjom“) povezivali samo datum kada se, navodno, pobijedio fašizam 1945. godine. To je, svakako, bio važan datum u svjetskoj, europskoj, pa i našoj  povijesti, ali fašizam nije  nigdje u svijetu pobjeđen zasvagda. Uostalom, malo tko o tomu svjedoči bolje od loše nedavne prošlosti i neizvjesne sadašnjosti u zemljama bivše SFRJ, u kojima se fašizam vratio u karikaturalnim formama. I dok su u Europi dojučerašnji neprijatelji postali prijatelji i streme istom cilju, nikomu ozbiljnom na javnoj sceni nije niti na kraj pameti  nije da rehabilitira ideje i ličnosti koje su se kompromitovale u Drugom svjetskom ratu, posvuda na Balkanu su radovi u punom jeku upravo u ovom pogledu. Vodi se inat-politika i prema sebi i prema susjedima i historijskoj istini.                                 

Kontroverzne rehabilitacije raznih opskurnih ličnosti od Vardara pa do Triglava, posebice u Srbiji i Hrvatskoj i u BiH, ne mogu nikomu donijeti ništa dobro. I time se samo demonstrira antieuropejstvo. Ma koliko se deklarativno zaklinjalo na europsku ideju, nju se, očigledno, ne razumije ili ne uzima ozbiljno. Posljedica svega toga je da je isuviše malo iskrenog pomiriteljskog duha u zemljama sljednicama bivše SFRJ. Kao da nitko na Balkanu ne vodi računa o susjedima i komšijama, šta oni misle i šta je za njih uvredljivo, pa se tako iz dana u dan, iz godine u godinu i demonstrira da se nije ništa naučilo niti iz prošlih vlastitih tragedija, niti iz poučnih njemačko-francuskih izmiriteljskih priča. Tako sve zemlje bivše Jugoslavije ostaju i zarobljenici i taoci svojih vlastitih zabluda, u raljama prošlih vremena.       

Karikaturalno kao u bivšem DDR-u, koji se i momentu raspada razumio „zidom protivu fašizma“ i boljom Njemačkom“ i kod nas  se, dakle, obilježavaju ili „Dan pobjede“ ili  „Dan Europe“, ali tako da se zaobilazi činjenica da se u međuvremenu fašizam udomaćio i da postaje načinom mišljenja (ako se tu uopće radi o mišljenju), odnosno načinom života. Fašisti su još uvijek samo oni drugi...

IV

U Europskoj uniji se de facto non-stop slavi europska kultorološka raznolikost i nova politička kultura, možda i zato što je porođena s velikom mukom i poslije svega što su europski narodi stoljećima činili jedni drugima. Ponovimo po stoti put, u Europi se stoljećima dešavalo upravo ono što se na Balkanu dešava i danas, ovovremeni Balkan i nije drugo do ogledalo loše europske prošlosti. Dakle, nema druge do uzeti  EU i kao cilj i kao orijentir za posve drugojačiju, zajedničku budućnost u europskoj obitelji naroda u kojoj se konflikti razrešavaju dijalogom i kompromisima, a ne ratovima.                                                           
Uzgred kazano, unutar europskih crkvi je prije par godina pokrenuta inicijativa da se Robert Schuman što prije kanonizira u sveca. Nešto mislim, takav bi  svetac nesumnjivo dobro činio i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, ergo i vjerskim zajednicama i samoj Europskoj uniji...
Mostar, 10. svibnja 2010. godine