"Sve što trebate za mašinu za vrijeme je tzv. `crvotočina` (podsvemirski tunel), veliki hadronski sudarač (LHC) ili zaista vrlo brza raketa", poručuje Hoking kome je putovanje kroz vrijeme jedna od omiljenih tema.

U Ajnštajnovoj teoriji relativiteta, u kojoj se gravitacija opisuje kao zakrivljenje prostora i vremena, nađena su rješenja u kojima postoje petlje vremenskog tipa - odnosno vrijeme je tako zakrivljeno da omogućava odlazak u prošlost ili budućnost.

To dovodi do niza paradoksa, kao u naučno-fantastičnom filmu komediji "Povratak u budućnost", kada se tinejdžer Marti uz pomoć vremenske mašine vratio u godinu kad su se upoznali njegovi roditelji i zamalo ugrozio vlastito rođenje.

Kosmolog Kip Torn iznio je 1988. teoriju da tzv. svemirske "crvotočine", ili tuneli kroz prostor-vrijeme, mogu biti vremenske mašine.

Prije dvije godine ruski fizičari Irina Arefeva i Igor Volovič iznijeli su tezu da bi se u divovskom sudaraču LHC-u, "stroju za Veliki prasak", mogle stvoriti "crvotočine" koje bi subatomskim česticama dopustile neki oblik putovanja kroz vrijeme.

Mnogi fizičari ipak smatraju da put kroz vrijeme nije moguć i da u prirodi postoji nešto što to onemogućava, ali da naše poznavanje fizike još nije na tom nivou da to shvatimo.

"Kada bih imao vremensku mašinu, posjetio bih Merilin Monro u najboljim godinama njenog života ili bih svratio do Galileja u trenutku kada je okrenuo teleskop prema nebu", piše u Hoking eseju "Kako napraviti vremensku mašinu" u "Dejli mejlu" .

Taj esej je zapravo najava dokumentarnog filma "Svemir Stivena Hokinga", čije prikazivanje počinje ovih dana Diskaveri kanalu.

Stiven Hoking važi za planetarnu ikonu nauke, slavan je po bestseleru "Kratka istorija vremena". On već gotovo pola vijeka boluje od amiotrofične lateralne skleroze (ALS) koja mu je oduzela sve organe osim mozga. Prije nekoliko mjeseci penzionisan je na Lukasovoj katedri matematike u Kembridžu, pa ima više vremena za popularizaciju nauke u medijima.

(BLIN/tg)