Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN

Prije nekih šest-sedam godina počela me opsjedati ideja za roman kojoj sam se dugo opirao više nego svjestan da je pisanje na našem jeziku u dijaspori jedna krajnje neracionalna djelatnost, gotovo ludost. Pa ipak, nakon nekoliko mjeseci uzaludne borbe samog protiv sebe, borbe dakle u kojoj se ne može pobijediti, popustio sam i odlučio tu priču pokušati staviti na papir. Okvir za priču izgledao je ovako: negdje početkom šezdesetih godina u sarajevskom porodilištu "Jezero" jedna mlada žena umre na porodu nakon što rodi trojke - tri jednojajčana blizanca koji dakle imaju apsolutno identičan genetski sastav. Žena je siromašna, a za oca se ni ne zna, pa tri novorođene muške bebe završe u domu za siročad na Bjelavama.

U narednih nekoliko godina sva tri dječaka bivaju usvojena u tri sarajevske porodice koje su tri različite nacionalnosti. Jedan brat je odgajan kao Srbin, drugi kao Bošnjak i treći kao Hrvat. Koliko će ta nesretna nacionalnost utjecati na njih? Hoće li se katkada sretati i kakav će biti njihov međusobni odnos? Kako će se svaki od njih ponašati kao tridesetogodišnjaci u kataklizmičkim događajima s početka 1990-tih? Želja da odgovorim na ta i druga pitanja natjerala me da veći dio svog slobodnog vremena u drugoj polovici ovog desetljeća potrošim na pisanje te knjige.
  
Međutim, oni koji budu čitali moj roman Salijevanje strave (a kako čujem ima i takvih) od te početne ideje naći će samo blijede tragove. Kada se jednom preseli iz metafizičke u fizičku sferu, svaka ideja počinje živjeti svoj život i krene svojim putem koji nije u stanju kontrolirati ni onaj koji je svojim praktičkim aktivnostima pretvara u materijal, sliku, knjigu, film, skulpturu, karikaturu... Kakvu će konačnu formu i materijalni oblik jedna ideja zadobiti rezultat je interakcije bezbrojnih faktora, među kojima je autor, dakle praktični tvorac djela koje nastaje, naravno jedan od najvažnijih, ali ne i presudan. Taj zagonetni proces pretvaranja ideje u materiju te njeno prelijevanje iz medija u medij svakako je nešto najfantastičnije i najneobjašnjivije u cjelokupnom našem postojanju.
 
Kada su srbijanski aforističari druge polovine prošlog stoljeća pisali svoje blistave minijature, ni u ludilu nisu mogli pretpostaviti da će njihove ideje, koje su oni već uobličili u komprimirane umotvorine, svoju definitivnu formu ipak dobiti tek kao žive slike, preciznije kao dokumentarni film. A upravo se to dogodilo. Satirični dokumentarac Borisa Mitića Doviđenja, kako ste,  koji je nedavno prikazan na Švedskoj televiziji, izazvao je oduševljene reakcije i bezbrojne pozitivne komentare u ovoj zemlji. Kako sam ja film vidio ranije na Festivalu u Sarajevu (gdje da legalno vidiš dokumentarac osim na televiziji i festivalu?!) nisam bio iznenađen njegovim uspjehom, budući je to djelo armirano modernim srpskim aforizmom, dakle onim u čemu Srbija zbilja pripada samom svjetskom vrhu. Vjerovatno postoji racionalno kulturološko objašnjenje za taj fenomen, za pretpostaviti je da ga je neko već istraživao, u svakom slučaju beogradska škola aforizma izuzetni je književni fenomen koji ima svoju zahvalnu publiku, kojoj i sam pripadam.

Ja se recimo, onako na prvu, još uvijek mogu sjetiti pregršt aforizama iz osamdesetih koji su najavljivali krvavi raspad zajedničke države Južnih Slavena, poput jednog aforizma Aleksandra Baljka koji glasi ovako: "Iz jedne sumnjive pesme: "Oj drugovi je l' vam žao, rastanak se primakao" . Ili jedan drugi, čiji autor je Radivoje Bojičić: "Kako je počelo, Užice ima šansi da opet bude republika".
      
U vrijeme najvećeg uspona beogradskog aforizma 1980-tih i sam sam se intenzivno bavio aforizmom, dobrim dijelom i pod utjecajem beogradskih kolega. Doduše, moji aforizmi bili su od vrste koja mi više leži - vizualni, to jest karikaturalni crtež. Zapravo se aforizam može definirati kao karikatura riječima, dok je karikatura aforizam izražen slikom. I taj odvojak beogradske satirične tradicije bio je snažno prisutan, spomenimo samo njegova predvodnika Dušana Petričića, koji je danas jedan od vodećih karikaturista na sjevernoameričkom kontinentu. Upravo negdje u tom prostoru, između aforizma izraženog riječima i aforistične slike, Mitić gradi svoju mozaički komponiranu filmsku satiru. Njegov doprinos kao filmskog umjetnika sadržan je prije svega u pronalaženju odgovarajućih slika iz stvarnosti, koje nadopunjuju aforizme. U potrazi za adekvatnim slikama za ovu svoju ekranizaciju antologije srpskog aforizma Mitiću je bilo potrebno 50 000 kilometara drndanja po Srbiji i onoj polovici teritorije BiH koja se zove Republika Srpska, pridržavajući se centralnog principa svake satire - jedini dobar humor je humor na vlastiti račun.  
 
Ono što vidimo u filmu su dokumentarni prizori apsurda, karikature uživo kakve ni najluđi karikaturist ne bi smislio ni nakon 15 ispijenih viskija: "fićo" na banderi, turisti koji fotografiraju doslovce more sačinjeno od smeća, tor sa ovcama na centralnom gradskom trgu, cipele izložene u trafici, pištolji, bombe i puške koje se sasvim slobodno prodaju na pijaci zajedno sa kupusom i grožđem, ili, pak, nadrealni nadgrobni spomenici o kojima je svojedobno Ivan Čolović napisao disertaciju. Film me je podsjetio na neke davne crtane karikature kakve sam viđao u beogradskom "Ježu", recimo vlasnik veleljepne vile trči sa novinama u ruci u poljski WC, kuća sagrađena od ispijenih rakijskih flaša ili automobil upregnut u volovsku zapregu. U Mitićevom filmu vidi se da su te maštarije karikaturista danas postale stvarnost. U svjetlu takvih dokumentarnih slika balkanske šenule svakodnevnice aforizmi tipa "ima i poštenih ljudi, ali to je njihov problem", doimaju se zapravo kao precizni izvještaj s terena.  
  
Vrlo su rijetki dokumentarni filmovi koji teže samo zabavi, oni su ili edukativni ili pozivaju gledaoca na akciju svojom direktnom porukom. Već i zbog činjenice da se zasniva na humoru, takav je i Mitićev film. Smisao aforizma, kao i humora uopće, u svim njegovim formama nalazi se u principima humanizma. Svaki put kad humorist sjedne za svoj radni sto da napiše aforizam, humoresku, epigram ili da nacrta karikaturu, on to čini iz uvjerenja da će ljudi nakon što vide njegov rad postati drugačiji, bolji, prestat će činiti zlo i mrziti, varati, lagati, krasti i biti lijeni. Naravno da je takav pristup naivan, ali da nema naivnog idealizma, naš ionako turoban svijet bi u cijelosti bio obojen sivilom. Stoga humor uvijek, čak i svojim neprisustvom, svjedoči o stanju u određenom društvu i vremenu. Humor je usto oblik zaštite individualnosti i prava na vlastiti pogled. To je pobuna pojedinca protiv toga da mu neko drugi tumači njegovu okolinu, odbijanje da se prihvati jednobojna i jednoznačna slika javnosti koju kreiraju politika i mediji.
  
U dijelu u kojem se izraženije bavi ratnom prošlošću, satirični naboj filma Doviđenja, kako ste postaje intenzivniji. Na tim mjestima Mitić koristi autentične snimke iz rata kakve su bombardiranje Sarajeva i Vukovara, koje su opisane aforističnim draguljima: "I mi smo hteli da se rat što pre završi, zato smo ga prvi i započeli", "Reinkarnacija će omogućiti da se čuje i druga strana", "Neprijatelj nije nikad spavao. Granatirali smo ga dan i noć" itd.
  
Ovo filmsko djelo se, dakle, bez puno dvojbe može definirati kao viđenje nacionalističke Srbije u satiričnom ogledalu građanske (ali i zdrave seljačke) Srbije. To je djelo koje svoje porijeklo i uporište ima u onoj gostoljubivoj, duhovitoj, veseloj i istodobno crno-humornoj, pomalo nadrealnoj i svakako dobrohotnoj Srbiji, koju mi ni svi oni silni krkani s kokardama na čelu i tetoviranim Dražom na obrazu nisu uspjeli ogaditi.   
  
Konačno, možda najvažnija osobina aforizma je jednostavnost forme. Kako je to svojedobno briljantno izrazio pokojni Toma Bebić, sjajni aforist iz Splita, jednog drugog važnog južnoslavenskog humorističnog centra, "aforizam je roman kojeg je napisao lijenčina". Naime, aforist nam daje samo stimulans, tek prvu kariku u širokom asocijativnom lancu koji mi sami u sebi stvaramo i godinama nakon što smo čuli ili pročitali njegov aforizam. Upravo jednostavnost forme i istodobno razuđena asocijativnost najveća su vrijednost i ovog filmskog djela, koja čini da ga čovjek nastavi "gledati" još dugo nakon što je projekcija završila.