Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Pobjednici konkursa MESS-a  i Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda za najbolji savremeni dramski tekst su poznati. Žiri u sastavu: Borka Pavičević, Ana Tomović i Biljana Srbljanović iz Beograda, te Dino Mustafić i Almir Imširević iz Sarajeva izabrao je tri teksta koja će svoja prva scenska čitanja imati na ovogodišnjim “Danima Sarajeva u Begoradu” od 19 do 23 maja. Nagrađeni autori su Ninoslav Šćepanović (Subotica) sa tekstom “Hapiend ne stanuje ovdje”, pisac i  reditelj iz Sarajeva na dugogodišnjem radu u Kanadi Davor Marjanović  sa tekstom “Mogu tramvaji i bez nas”, te najveće iznenađenje ovogodišnjeg konkursa – Vahid Duraković sa tekstom "Boja krvi i ilovače", dosad poznat po svom radu na obnavljavanju festivala amaterskih pozorišta FEDRA i Bugojanskog bijenala lutkarstva, te nekoliko dramskih tekstova koji su igrani na scenama amaterskog pozorišta FEDRA.

Ovo je bio povod za kratki razgovor sa Vahidom Durakovićem o njegovoj novoj, nagrađenoj drami:

DEPO 1:  O čemu, zapravo, govori drama "Boja krvi i ilovače"?

Govori o PTSP-u, odnosno o uzrocima i posljedicima PTSP-a, kao i o pritisku koji dodatno dolazi od strane bolesnog bosanskog društva na oboljele od ovog postratnog sindroma, što drastično ugrožava bolesnike i stvara od njih potencijalne bombe.  To je priča koju sam nekoliko mjeseci vrtio po svojim mislima, a onda sam je izbacio iz sebe za svega desetak dana. Ne znam, možda mi je “pomoglo” i to što sam i sam bio neka vrsta žrtve PTSP-ija.

DEPO 2: Gdje i kada će biti upriličeno scensko čitanje Vašeg dramskog teksta?

Scensko čitanje će se realizovati 19. maja u Beogradu, u okviru programa manifestacije “Dani Sarajeva u Beogradu”. Mislim da će to biti u Joslavenskom dramskom pozorištu. Organizatorka scenskog čitanja mog teksta će biti Ana Isaković, a rediteljica Ana Tomović, koja je prošle godine pobijedila na Starijom pozorju sa najboljom predstavom.

DEPO 3: Dosad ste imali status “amaterskog pisca”; ovaz izbor dolazi od eminentnih profesionalaca. Kako Vi vidite ovu situaciju?

Nisam pisao svoje drame da bih bio “amater” ili “profesionalac”, drame se pišu iz nekih drugih, unutrašnjih potreba. Tako je i sa mnom. Mi u FEDRI imamo svoje malo pozorište, zovite ga kako hoćete, i tu pišemo komade, igramo ih i režiramo. Mi se tu lijepo igramo i učimo. Naše pozorište je posljednjih godina jedno od najnagrađivanijih u ovoj oblasti, stalno putujemo po region, evo baš ovih dana se spremamo za Hvar, bili smo u Makedoniji, Islandu, imamo nekoliko međunarodnih projekata. A ova nagrada i poziv su samo priznanje da to što se radilo, ima smisla.

DEPO 4: Šta znači danas baviti se umjetnošću u jednom, ipak, malom gradu kakvo je Bugojno?

Mi smo okupljeni oko svog pozorišta, pa nam je vjerovatno lakše. S druge strane, “provincijalizacija” provincije je zaista uzela maha i sa njom se teško boriti. Još kad imate vlast koja nema vizije, znanja i hrabrosti sa se uhvati u koštac sa tim, situacija izgleda beznadežna. Ali, valja se boriti i nadati se.

DEPO 5: Budući da ste aktivni u bugojanskom amaterskom teatru FEDRA - možemo li očekivati predstavu prema ovoj drami u Vašoj režiji?

Možete, ali ne uskoro.