Nakon što je Tupo zajedno s nekoliko svojih radnih kolega u pratnji afganistanske policije odvedena u zatvorsku ćeliju vlažnih zidova, zidova, prekrivenu ljudskim izmetom, bez kreveta i u potpunosti predviđenu za tamošnje talibanske sljedbenike, saznala je da je razlog privođenja nepostojanje dozvole za točenje alkohola u restoranu u kojem je bila zaposlena.

Testovi na drogu, spolne bolesti...

Naime, nakon nekoliko sati verbalnog maltretiranja i agonije zatvorenika, među kojima je bilo nekoliko bh. državljana kao i uposlenika iz drugih evropskih zemalja, stroga afganistanska policija im je objasnila kako restoran Bocacio (jedan od najekskluzivnijih u Afganistanu) od januara 2010. ne posjeduje dozvolu za točenje alkohola te kako se to tretira kao kršenje najstrožih šerijatskih zakona koji se poštuju u „zemlji vječitog rata“.

Zatvorske ćelije i maltretiranja bili su predviđeni samo za šest djevojaka koje su radile kao konobarice i kuharice u restoranu Bocacio, iako su među kolegama imale i veliki broj muškaraca koji su također bili privedeni, ali su nakon nekoliko sati i kratkog razgovora s policijom pušteni iz pritvora.

„To što smo proživjele, bilo je strašno. Čini mi se da su afganistanski policajci, nakon što su uvidjeli da nemamo dozvolu za točenje alkohola, sumnjali da se bavimo prostitucijom ili da imamo neku vezu s drogom. Tako su nas u zatvoru testirali na narkotike, a zatim svaku djevojku, pojedinačno, odvodili na ginekološke preglede. Svi su nalazi bili negativni, ali ni to im nije bio nikakav razlog da nas puste“, vidno uplašena prisjeća se Tupo.

Jedan od problema koji je dodatno razljutio policajce je i to što nekoliko djevojaka nije imalo nikakve lične dokumente, jer je Mohamad Jusuf Rafik, vlasnik restorana u kome su radile, odnio njihove pasoše u Dubai kako bi produžio vize pojedinim djevojkama.

„Problem je što policiji nismo mogle dokazati da je vlasnik odnio pasoše. Ja sam imala sve papire koji su bili potrebni za rad, ali me ipak nisu pustili iz zatvora“, ističe Tupo.

Objasnila je i kako su se pribojavale da će ih silovati ili ubiti afganistanski policajci jer su, radeći u restoranu, bile više puta upozorene na njihovu brutalnost.

Za vrijeme boravka u zatvoru nisu imale predstavu o tome šta će se dalje zbivati, ali ih je posebno brinulo zašto njihov poslodavac ne radi ništa kako bi ih izveo na slobodu.

“Još dok smo bile u zatvoru, dobile smo informaciju da je Rafik, nakon što je saznao da je izvršena racija u njegovom restoranu, iz Dubaija, gdje je bio radi viza, pobjegao za Švicarsku zajedno s pasošima nekoliko djevojaka. Osim njega, iz Afganistana je pobjegao i menadžer Kemal Bešlija, koji je nas troje iz BiH doveo da radimo u Bocacio“, kazala je Tupo.

Tokom boravka u zatvoru nisu im omogućeni nikakvi humani uvjeti. Hranu koju su jele osigurao im je izvjesni Damir, uposlenik u francuskoj ambasadi u Afganistanu, koji je bio čest gost u restoranu u kojem su radile.

Pomoć francuskog ambasadora

„Damir je saznao da smo pritvorene te je uradio sve da nam pomogne. Redovno nam je donosio hranu i piće te je omogućio čuvare ispred ćelije koji su neprestano dežurali ispred vrata kako nas policija ne bi silovala ili tukla“, kazala je Tupo za Global.

Upravo je Damir zaslužan što su djevojke danas žive i na slobodi. Nakon trodnevne agonije obavijestio je Žana de Pontona d’ Amekortu, francuskog ambasadora u Afganistanu, koji je uz pomoć tamošnjih britanskih i američkih ambasadora skupio 60.000 američkih dolara, koliko su tražili kako bi djevojke izašle na slobodu. „Za svaku djevojku je bilo potrebno platiti po deset hiljada dolara, a mi, zaista, nismo imale taj novac. Tako da su nam vlade drugih zemalja doslovno spasile živote, dok su bh. vlasti ignorirale naše vapaje za pomoć. Zaista žalosno. Sada se pitam ko je nas uopće štitio. Dobila sam sve papire legalno i bosanskohercegovačko Ministarstvo inozemnih poslova je bilo upoznato s mojim dolaskom u Afganistan“, razočarano priča Tupo.

Da su domaće vlasti itekako znale za torturu koju afganistanska policija vrši nad bh. građanima potvrdila nam je i Dženanina sestra Hata Tupo, koja je tokom 72 sata sestrinog zatočeništva kontaktirala gotovo sve odgovorne institucije, od Ministarstva inozemnih poslova u Sarajevu do bh. ambasade u Pakistanu.

„U Sektoru za odnose s javnošću (MIP) su mi tražili službeni dopis u kome sam im objasnila o čemu se radi. Nisam dobila nikakav odgovor. Zlatan Burzić iz Sektora za odnose s javnošću nije odgovorio na šest mojih poziva, što smatram uistinu neodgovornim postupkom. Dan poslije sam ponovo kontaktirala MIP te su mi rekli kako su upoznati sa slučajem, ali da se obratim bh. ambasadi u Pakistanu i ambasadoru Arminu Limi, koji je odgovoran za bh. građane u Afganistanu. U Pakistanu niko nije odgovarao na moje pozive zbog vremenske razlike I tada su mi u MIP-u kazali da će se oni pobrinuti za slučaj, što, naravno, nisu učinili“, kazala je Hata Tupo.

Zlatan Burzić, glasnogovornik MIP-a, ni nakon što smo poslali upit, kako je zahtijevao, nije odgovorio na pitanja o tome ko je odgovoran što se bh. građani do danas nisu vratili svojim porodicama u BiH. Burzić, nakon što ga je Hata obavijestila o hapšenju, nije javio vrhu MIP-a, što je potvrdila i Trišić- Babić, te nije ni za očekivati da se nađe bilo kakvo rješenje za njihov povratak. Hata objašnjava i kakve je stresove proživjela pokušavajuć i spasiti sestrin život.

„Prije nego što ih je afganistanska policija odvela u zatvor Dženana mi je poslala SMS poruku u kojoj je napisala da je ih je policija opkolila i da, ako ih ne ubiju, planiram njen povratak u BiH“, kazala je Hata. Prisjeća se i kako je 72 sata doslovno bila budna jer nije znala šta se događa, mobiteli svih uposlenika bili su nedostupni, tražila je način da dođe do vlasnika restorana, ali uzalud...

„Ko zna koliko ljudi koji su otišli da zarade koru hljeba bilo gdje u svijet prolazi pakao, jer u BiH im niko nije omogućio posao. Ti ljudi su, vjerovatno, isto kao i ja i moja sestra molili za pomoć. Očito je da u ovoj zemlji niko ne brine za svoje građane, a za to zarađuju astronomske plaće kojima bi mogli nahraniti desetine porodica. Sramota je što su brigu pokazali Amerikanci, Francuzi i Britanci, a naša vlast se nije udostojila ni odgovoriti na upit“, kazala je Hata.

Ana Trišić-Babić, zamjenica ministra vanjskih poslova BiH, nije upoznata sa zatvaranjem djevojaka. „Grozno je to o čemu pričate, zaista ne znam ništa o tome jer niko mi ništa nije rekao“, kazala je Ana Trišić-Babić.

Šest djevojaka s kojima je i bh. državljanin Omer Sadikaj još uvijek se nalaze u Kabulu, većina njih bez ikakvih dokumenata. Nedavno ih je posjetio advokat Rafika, vlasnika restorana, koji ih je uvjeravao da njihov gazda nije u prilici da doputuje u Kabul jer su aerodromi zatvoreni zbog vulkanske prašine s Islanda te kako će uskoro sve biti riješeno. Njihov povratak u BiH je planiran za 27. april, jer im je obećano da će dotad svi moći napustiti Afganistan.

Preživjela pljačku kladionice

Dženana Tupo je prije četiri godine došla iz Bugojna u Sarajevo kako bi osigurala uvjete za egzistenciju s obzirom da je bila jako mlada kada je izgubila majku. Sestra Hata joj je pomogla kako bi se zaposlila, nakon čega je u glavni grad došao i njihov najmlađi brat Armin. Dženana je prije odlaska u Afganistan radila u jednoj od sarajevskih kladionica, gdje je preživjela traumu tokom pljačke poslovnice. Tada je pod prijetnjom oružjem bila prisiljena dati sav novac koji se nalazio u kasi. Nakon pljačke zaposlila se u poznatom sarajevskom baru 'The Club' (Bičakčić), gdje je nakon nekoliko mjeseci dobila ponudu za odlazak u Kabul. Tada joj je Kemal Bešlija, koji je tokom hapšenja djevojaka pobjegao iz zemlje, obećao siguran posao i dobru zaradu u poznatom restoranu te je njenoj porodici kazao kako će on brinuti da joj se ništa ne dogodi.

(GLOBAL, BLIN/tg)