.
Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Ima ljudi koje upoznaš, a ima ljudi koji ti se dese. Nisvet Džanko mi se desio 1989. godine, u studentskom domu u Nedžarićima, u vrijeme kad smo još mislili da je najgore što se čovjeku u Sarajevu može desiti to da dobije batine u studentskom klubu Stelex.

Otišao sam da posjetim školskog druga Rikija, Semina Razvana. Tu zateknem njegovog kolegu, studenta geografije, izubijanog. U  Stelexu su pretukli neki Crnogorci. 

Ja sam već bio urednik u studentskom listu „Valter“.  Slušao sam ga kako priča i rekao mu ono što urednici govore kad ne znaju šta drugo da kažu:

„Hajde, napiši ti meni to.“

Napisao je. Ja sam dao naslov: „Jesen kad je umirao Stelex“.

Džanko je pred rat završio geografiju i otišao da predaje u jednoj medresi u Tuzli. Pa je došao rat, koji nikoga nije pitao šta je završio.
Pisao je za list „Zmaj od Bosne“. Sreli smo se ponovo u Tuzli, u decembru 1993, dok sam obilazio slobodne teritorije, snimao nek dokumentarne priče i izvještavao  za medije u Sarajevu.  Drugi  grad, drugi ljudi, a Džanko isti: geograf po diplomi, novinar po nuždi, filmofil po vjeri, a po svemu ostalom čovjek kojem je tuđa priča bila važnija od vlastite.

Poslije rata bio je kratko i pomoćnik ministra za kulturu. To mu je, izgleda, bilo previše države za jednog čovjeka, pa je sve ostavio i vratio se u jedan razvaljeni sarajevski stan na Grbavici. Bez posla, bez plate, s knjigama i filmovima.

Tada sam uređivao kulturu u „Danima“ i ponudio sam mu da piše o filmu. Nekim kolegama to se nije svidjelo. Džanko nije bio iz ceha, nije imao ni žurnalistički ni filmski pečat. Ušao je na mala vrata u čuvenu redakciju sedmičnog magazina.. Ali imao je ono što se ni na jednom ulazu ne dijeli: svoj  stil. Pisao je kratko, duhovito, bez one naše potrebe da čitaocu dokažemo koliko smo pametni. U tri rečenice je bio gotov i s filmom i s rediteljem. Ali je tu bila i njegova lična impresija. 

Naš igrani filmski debi "Sve ili metak"

To su bile godine kad se Sarajevo oporavljalo od rata po kafanama. Radio sam tv magazine „Čekajući 2001 Sarajevo “ u Dokumentarnom programu, a noći smo Džanko i ja provodili u podrumima i underground birtijama, gdje se o filmu, knjigama i politici pričalo ozbiljnije nego u mnogim institucijama kojima je to bio posao.

Iz tih razgovora ispao je kratki igrani film. Bez para, dabome. Snimali smo ga uglavnom u Džankinom stanu i nazvali „Sve ili metak“, po „Alanu Fordu“, jer su nam u to vrijeme Bob Rock i grupa TNT bili bliži od bilo kakvog artificijelnog kulturnog programa.

Tad sam vidio koliko je Džanko filmičan. Visok, krupan, malo nezgrapan, lice koje kamera ne zaboravlja. Ličio mi je na onog velikog Indijanca iz „Leta iznad kukavičijeg gnijezda“, onog što šuti dok svi oko njega pričaju, pa na kraju ode kroz prozor. Nije glumio. Samo ga je kamera voljela.

Krenuli smo onda i na drugi film, „Arizona, bosanska verzija“, o Hariju Džeksonu, čovjeku koji je prije rata u Bijeljini snimao vesterne. Njegovo pravo ime bilo je Aljuš Musli.

Krenemo rano ujutro televizijskim kombijem prema Tuzli i pijaci Arizona, snimati Harija Džeksona. Negdje kod Kladnja Džanko počne pričati o Muškoj vodi, izvoru za koji narod vjeruje da muškarcu vraća ono što mu godine uzmu.Malo geografija, malo legenda, malo zajebancija. Kod Džanke se to nikad nije dalo razdvojiti.

Kažem  „Hajde da to snimimo.“

Skrenemo s ceste do izvora u šumi. Ni scenarija, ni pripreme, ni produkcije. Džanko dođe iz šume od izvora, sjedne ispred kamere i priča.
Došla, kaže, dva čovjeka da probaju Mušku vodu. Jedan pije pravo iz česme, koliko stane. Drugi, neki dedo, natoči u kafenu kašičicu i srkne malo.

Ovaj prvi ga gleda pa pita:

„Što piješ iz kafene?“

A dedo će:

„Nije meni da jebavam, nego da zajebavam.“

U toj jednoj rečenici bila je, bogami, sadržana jedna od filozofija ljudi u Bosni. I cijela emisija koju tada još nismo znali da pravimo. Snimili smo priču  i nastavili prema Tuzli I pijaci Arizona, jer nas je tamo čekalo snimanje filma. I taj smo film snimili za dva dana. U Sarajevu sam od materijala s Muške vode u montaži složio kratku priču. Trebalo joj je ime.

Nazvao sam je „Pozitivna geografija“.

Bez sastanka, bez projekta, bez strategije. Kod nas se velike stvari obično planiraju godinama i nikad ne dese. Ova se desila zato što niko ništa nije planirao. Otud joj i princip: skrenuti s glavnog puta, otići tamo gdje televizija ne ide i naći čovjeka koji ima priču. I pustiti ga da je ispriča.

Otkaz, pa nagrada, pa direktor

Emitirali smo to u „Čekajući 2001“. Publika je prepoznala Džanku odmah. Mi smo samo nastavili: gdje god naiđe dobra priča, čovjek ili mjesto, snimimo pod istim naslovom. Ljudi su mu vjerovali. Pred njim nisu osjećali da je stigla televizija, nego da je naišao neko ko ima vremena da sjedne i pita: „A kako je to bilo?“ Ali publika je jedno, a RTV dom nešto sasvim drugo.

Oko 2001. na televiziji je bila neka reforma i velika kriza, nervosa na sve strane, svako u ratu sa svakim. Meni su, između ostalog, zamjerali Džankine honorare. Male, sramotno male honorare, koji su kasnili po godinu dana. Imaš čovjeka kojeg narod gleda, a problem tadašnjim nekim urednicima I producentima šta si mu platio. Jednom sam zbog toga izašao iz kancelarije i zalupio vrata. Zaprijetili su mi otkazom.

Sutradan sam dobio nagradu za novinara godine u Bosni i Hercegovini. Za „Čekajući 2001“. Otkaz nisam dobio. 

Nedugo zatim John Shearer, jedan od međunarodnih eksperata koji su reformisali javni RTV sistem, predložio je da ja preuzmem RTV Federacije BiH. Dugo sam odbijao. Pa sam pristao. Početkom oktobra 2001. izabran sam za generalnog direktora.

Tako sam, umjesto da dobijem otkaz zbog Džanke, sjeo na čelo iste kuće. Sve se to dogodilo u nekoliko mjeseci, ali o tome neki drugi put.

Davor Pušić i produkcija FIST nudili su nam svoje gotove projekte. Rekao sam im da imam bolji: „Pozitivnu geografiju“, kao polusatni dokumentarni serijal, a FIST neka bude izvršna produkcija.

Za reditelja sam, jer ja zbog novog posla više nisam imao vremena,  predložio Bojana Filipovića, montažera i prijatelja iz istih onih kafana po kojima smo Dzanko i ja sjedili.. Pogodili smo. Bojan joj je dao veliki autorski doprinos i s Džankom pronašao jezik će emisija govoriti godinama.
Džanko je donosio sebe, svoje ljude i svoj humor. Bojan je znao od toga napraviti nekonvencionalni televizijski format.

Federalna televizija krenula je 27. oktobra 2001. godine. S njom je krenula i nova „Pozitivna geografija“. Prva epizoda: „Kalesija“. Džanko je postao preko noći jedno od najprepoznatljivijih lica FTV-a, a da se nije promijenio ni za dlaku. Nije glumio voditelja, nije govorio televizijskim jezikom, nije bio važniji od ljudi koje je susretao.

Ostao je onaj isti iz sobe u Nedžarićima. Samo što ga je sad znala cijela Bosna i Hercegovina.

Dvadeset hiljada ljudi  kod Fehre

Emisija je stigla do oko 284 epizode. Ali ako hoćete znati šta je ona bila ljudima, dovoljan je jedan dan: 3. juli 2004, stota epizoda, restoran kod Fehre, dolina Lašve. Došlo je više od dvadeset hiljada ljudi. Spektakl su borbom pijetlova otvorili Džanko i tadašnji premijer Vlade FBiH Ahmet Hadžipašić. Istovremeno je nekoliko metara dalje gorjela hala. Borba bikova snimana je iz reportažnih kola s dvanaest kamera.

Nije to bio koncert, ni miting, ni utakmica. Dvadeset hiljada ljudi došlo je zbog jedne dokumentarne emisije. I zbog Džanke.

Onaj kojeg su pretukli u Stelexu, kojem sam rekao da napiše tekst, zbog čijih su mi honorara prijetili otkazom, stajao je pred desetinama hiljada ljudi. Postao je narodna zvijezda a da nikad nije htio biti zvijezda. Zatto je to i postao.
Mogao je sjesti s akademikom, čobanom, harmonikašem, povratnikom ili seoskim čudakom i prema svakom biti isti. Nije dolazio da od njih pravi eksponate. Dolazio je da ih sasluša.

Zato „Pozitivna geografija“ nikad nije bila geografija Bosne i Hercegovine. Bila je geografija njenih ponekad čudnhi ali uvijek pozitvnihh  ljudi.
A sve je počelo tako što smo jednog dana, na putu za Tuzlu, skrenuli kombijem s glavne ceste kod Kladnja. I tamo jedan dedo pio vodu iz kafene kašičice.

Mi smo tada skrenuli prvi put. Džanko je poslije godinama nastavio skretati s bosanskih drumova. Sve do jeseni 2008, kada više nisam bio u RTV domu i kada je emisija ukinuta. Nepune četiri godine kasnije otišao je i Džanko.

Bio je pravi drug i suborac.

Neka mu je lahka naša bosanska zemlja.

(DEPO Portal/ak)