Tri decenije nakon genocida u Srebrenici, i pored presuda međunarodnih i domaćih sudova, utvrđenih činjenica i hiljada identificiranih žrtava, pokušaji negiranja i relativiziranja zločina nisu prestali. Jedan od najčešćih obrazaca jeste osporavanje broja ubijenih, pokušavaju se dovesti u pitanje identiteti žrtava, okolnosti njihove smrti.

Posmrtni ostaci žrtava Srebrenice pronalaženi su u brojnim primarnim, sekundarnim, pa i tercijarnim masovnim grobnicama. U pokušaju prikrivanja zločina tijela su premještana, zbog čega su dijelovi posmrtnih ostataka iste osobe nerijetko završavali na različitim lokacijama. Klasične metode identifikacije u takvim okolnostima često nisu bile dovoljne.

Pokušaji manipulacije

Na pokušaje manipulacije činjenica, jedan od najsnažnijih odgovora bila je DNK analiza.

O tome koliko je DNK metoda promijenila proces identifikacije žrtava, kako je taj sistem razvijan u Bosni i Hercegovini, ali i šta nauka govori onima koji danas pokušavaju osporavati broj ubijenih u genocidu, za Raport je govorio dr. Rijad Konjhodžić, genetičar koji je bio koordinator DNK laboratorija za BiH u Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP).

Potpisao je nekoliko hiljada idenfitickacija žrtava Srebrenice i bio je jedan od vodećih ljudi koji su napravili metod identifikacije.

- Ove godine će se navršiti 25 godina prve identifikacije putem DNK, koju sam napravio u tri ujutro. Bila je plod dugogodišnjeg rada i dugogodišnjeg zahtjevnog laboratorijskog, naučnog i bioinformatičkog rada da bismo došli do toga. Često podsjećam, da onda kad smo krenuli 2001. godine, a pripremalo se i prije toga nekoliko godina, masovna DNK identifikacija smatrana je nemogućom od svih vodećih naučnika koji su se time bavili. Tada su DNK držali za neke forenzičke slučajeve, neke ograničene katastrofe poput avionskih nesreća, ali za pothvat koji podrazumijeva preko 30.000 nestalih, smatralo se nemogućim - kaže Konjhodžić.

Posebno ističe doprinos porodica žrtava genocida koje su bile spremne donirati krvu, neophodnu za istraživanje i identifikaciju.

- Nevjerovatnim naporima svih ljudi koji su spremni donirati svoju krv, naše porodice žrtava su osigurale da imamo koeficijent od 2,5 po nestaloj osobi. To je nezapamćeno do tada u svijetu. Za svaku nestalu osobu imali smo 2,5 referentih uzoraka. Tog 16. novembra 2001. identifikovali smo jednog 17-godišnjeg i jednog 15-godišnjeg dječaka iz Srebrenice. Tim hrpicama kostiju dali smo imena što je predstavljalo pobjedu sjećanja na genocid, ako već nismo mogli zaustaviti pravi genocid. Do tada smo vrlo često slušali različite bljuvotine raznih zvaničnika iz Srbije i RS-a, poput onih da u Srebrenici ima samo nekoliko stotina mrtvih, da su počinili samoubistvo, da su to većinom žrtve iz Bratunca ili iz Drugog svjetskog rata, da DNK nije moguć i drue različite gluposti - napominje Konjhodžić.

Smiraj porodicama

Analiza putem DNK rezultirala je sa više od 7.000 identifikovanih ljudi iz genocida u Srebrenici i više od 25.000 nestalih širom Bosne i Hercegovine koji su bili žrtve terora.

- Ta imena i prezimena su korištena i u Haškom tibunalu, jer u pravnom postulatu dok nemate ime nekog tijela, ne može se koristi u pravne svrhe. Davajući imena i prezimena nestalim žrtvama genocida, ali u ubijenima širom BiH, osim što smo dali smiraj porodicama i dali mjesto gdje mogu posjetiti svoje ukopane, ponudili smo i dokazni materijal Međunarodnom sudu u Hagu za bivšu Jugoslaviju, koji je rezultirao presudama pa i onom zločincu Mladiću koji je upravo i dijelom zbog zbog tih dokaza osuđen - zaključio je Konjhodžić. 

(Raport.ba/DEPO PORTAL/au)