Izvor: Tačno.net
Piše: Dženana Hadžihafizbegović

Redovno se, na svaki pomen ratnih zločinaca koji su djelovali sa srpske strane, pojavi čitav jedan ešalon štovatelja velikosrpske ideologije sa svojim već izlizanim klasikom defanzivne poetike:

„A šta ćemo sa Naserom Orićem?“

Sa Naserom Orićem ćemo upravo onako kako treba. Ako je počinio zločine – a jeste – treba ih imenovati zločinima. Ako je odgovoran za ubistva – a jeste – neka za njih odgovara. Bez fusnota, bez „ali“, bez kolektivnog pranja savjesti i bez pokušaja da se zločin pretvori u takmičenje.

Evo vam ga, Srbi: Naser Orić je ratni zločinac.

Je li sada gotovo?

Nije, dabome. I upravo tu počinje problem koji se poput rizomske strukture Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, razastire na sve strane i povezuje izdanke na različitim mjestima.

Jer pitanje "A šta ćemo sa Orićem?" nije ozbiljan pokušaj da se dođe do pravde. To je najčešće retorički manevar kojim se razgovor o jednom zločinu (čitaj: genocidu) pokušava preseliti na drugi zločin (jebiga, ne čitaj: genocidu). Kao da postoji neka moralna berza na kojoj se dvoje mrtvih mogu međusobno prebiti, pa ako pronađemo dovoljno užasan primjer na drugoj strani, prvi odjednom prestaje biti važan.

Ne prestaje.

Zločin ne postaje manji zato što postoji drugi zločin. Žrtva ne postanje manje mrtva zato što je neko drugi nekada ubio nekoga. A odgovornost ne nestaje zato što je neko drugi također kriv.

To je elementarna stvar. Toliko elementarna da je fascinantno koliko je uporno treba objašnjavati ljudima koji su inače vrlo zainteresirani za „pravdu“.

Ta vrsta pravde nije princip – to je cjenkanje. A sa cjenkanjem se ne grade ni pravda ni društvo, sa cjenkanjem samo Srbija pobeđuje.

Prosječnom štovatelju velikosrpske ideologije možete dati sve što traži. Možete mu, evo, vlastitim riječima reći ono što želi čuti: Naser Orić je vršio zločine nad srpskim civilnim stanovništvom.

I šta onda?

Hoće li izbrisati murale? Hoće li prestati slaviti Mladićev lik i djelo? Hoće li priznati da je Srebrenica bila genocid? Hoće li prihvatiti činjenicu da je komandni vrh Vojske Republike Srpske odgovoran za sistematsku kampanju ubijanja, progona i terora nad civilnim bošnjačkim stanovništvom? Hoće li um procesuirati sotonističku suštinu Mladićevih djelovanja?

Hoće li reći: „Znate šta, ljudi, ipak smo pogriješili.“

Neće.

I upravo je u tome cijela prevara ovog A šta ćemo sa Orićem? Jer oni koji to pitanje potežu i koriste kao izgovor, kao odgovor na Ratka Mladića, uglavnom ne traže pravdu za Orićeve žrtve, već traže amnestiju za vaskoliku četničku kamarilu. To su dvije potpuno različite stvari.

Ako želite pravdu za žrtve Nasera Orića – podržavam.

Ako želite da se istraže i procesuiraju zločini nad Srbima – podržavam.

Ako želite da se obilježe srpske žrtve – izvolite, podržavam.

Ako želite govoriti o svakom pojedinačnom zločinu počinjenom nad bilo kim – učestvujem!

Ali ne od Orića praviti rezervni izlaz za Mladića. Jer Mladić nije postao manje odgovoran zato što je Orić postojao. Nije. I obrnuto. To je suštinska razlika između principijelne osude zločina i plemenske odbrane počinioca.

Onda dolazimo do onoga što je zapravo bolno jednostavno: velikosrpska ideologija nije problem zato što postoji Naser Orić. Ona je postojala i prije Orića, ona je pogonovala i Mladića, i Orića – tim redoslijedom, izvinićete. Ona bi postojala i da Orić nikada nije postojao; postojala bi zato što joj je potreban mit, potreban joj je junak, potreban joj je neprijatelj.

Potreban joj je povijesni narativ u kojem su „naši“ uvijek prvenstveno branioci, a njihovi uvijek prvenstveno agresori; u kojem se vlastiti zločin objašnjava tuđim zločinom, vlastiti projekat tuđom provokacijom, vlastita ekspanzija „odbranom“, a vlastite masovne grobnice nekom velikom historijskom nepravdom.

I zato je uzaludno očekivati da će random četnik koji kaže „Orić je zločinac“ time automatski razoružati ideologiju koja je decenijama građena oko drugih mitova.

Neće...

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)