"Ne morate spaljivati knjige da biste uništili jednu kulturu. Dovoljno je navesti ljude da ih prestanu čitati."

Ray Bradbury

Izvor: Nomad.ba
Piše: Nenad Fišer

Žitelji starog Rima vjerovali su da svako mjesto ima svog zaštitničkog duha (genius loci) koji određuje njegovu specifičnu prirodu i karakter, starajući se o dobrobiti ljudi koji ga koriste. Za znamenitog norveškog teoretičara arhitekture Christiana Norberg-Schulza, rimski „duh mjesta“ postao je metafora posebnosti koju svaki arhitekta mora prepoznati, razumjeti i poštovati intervenirajući u nekom prostoru. Taj duh predstavlja sam identitet mjesta – uz obilježja prirode, svjetlosti i topografije on uključuje i njegovu istoriju, kulturu i način na koji ljudi doživljavaju taj prostor. Norberg-Schulz prenosi u arhitekturu Heideggerovu ideju da čovjek „stanuje“ (wohnen) u svijetu, a to ne znači da naprosto ima kuću nego da je ukorijenjen u svijetu, da ima osjećaj pripadnosti nekom mjestu i da ono za njega ima neko značenje.

Ni Heidegger ni Norberg-Schulz nam ne kažu šta se događa kada istorijske mijene transformiraju kulturu u kojoj neko mjesto prebiva. Da li se duh mjesta i sam preobražava, ili brigu o tom mjestu preuzima neki novi genius dok stari jednostavno iščezava, onako kako nalaže priroda prolaznosti duhova? Dešava li se da se dva različita duha u isto vrijeme bore za starateljstvo nad istim mjestom? Ima li slučajeva da se negdašnji duh vrati i ospori pravo postojećeg skrbnika, zahtijevajući svoje ponovno ustoličenje?

Ni Heidegger ni Norberg-Schulz nam ne kažu šta se događa kada istorijske mijene transformiraju kulturu u kojoj neko mjesto prebiva

Ni riječi o tome nema u djelima velikih mislilaca, ali poneki trag mogućih odgovora može se naći u sadržaju stručnih i javnih rasprava koje se vode o sudbini sarajevske Vijećnice. Umjereno neukom u pogledu svih pitanja koja su te debate pokrenule, jedino uporište njihovom razumijevanju pružila su mi vlastita prisjećanja na iskustva sa duhom „pazikućom“ te veleljepne građevine i knjiškog blaga koje je nekoć u njoj bilo pohranjeno. Pamtim ga po mirisu čitaonice, hladnim podrumima u kojima sam jedno ljeto osamdesetih godina volontirao pri popisivanju decenijama neotvorenih paketa predratne periodike, pa čak i po jedinstvenoj aromi crne kafe čiji je okus navodio na pomisao da je kuhana u slanoj vodi. Pamtim ga i po prijateljstvu sa posljednjim predratnim direktorom biblioteke Borom Pištalom, uzoritim čovjekom i istinskim “gospodinom i drugom”, kako ga je precizno opisao Miljenko Jergović.

Teško mi je bilo pojmiti da je genius, kojeg ni zločinačka paljevina njegovog staništa u ljeto 1992. nije otposlala u zaborav, postao predmet ostrašćenih prepirki kojim se zahtijeva ili osporava njegovo stanarsko pravo.

Pokazalo se da je riječ o zamjeni identiteta; da učesnici spora, vjerujući da govore o istom, zapravo zastupaju dvije različite stranke, od kojih svaka polaže pravo na autentičnost.

U četiri decenije njenog postojanja, do noći 25. augusta 1992. godine, tu je bilo sakupljeno 2.5 miliona bibliotečkih jedinica. Naredni dan doživjela je tek svaka peta od njih

  
Za jedne, istinski „duh mjesta“ bio je onaj koji se u veličanstvenu zgradu Vijećnice naselio njenim otvaranjem 1896. godine, kao sjedišta gradske uprave u kojem će sarajevsko poglavarstvo boraviti gotovo pola stoljeća. Za to vrijeme, kroz četiri državna poretka koja su se u tom periodu smijenila koristeći zgradu u istu svrhu, njena funkcija je postala njenim imenom. Tako je, procesom leksikalizacije, vijećnica postala Vijećnica, a onaj rimski „duh mjesta“ izrastao je u „duh gradske uprave“ – genius curiae nedodirljivog autoriteta koji izaziva strahopoštovanje, impozantni hram svjetovne moći, vlasti, reda i poretka u koji se dolazi po pozivu i ulazi pognute glave.

Za druge, mjerodavna je priroda duha koji još uvijek živi u kulturi koja ga je (pre)oblikovala, kulturi u čijem je formiranju i njegovanju njegovo učešće bilo od neprocjenjivog i supstancijalnog značaja. U zgradu dojučerašnje gradske uprave on se uselio 1951. godine, dvije godine po osnivanju sarajevskog univerziteta. Time je Vijećnica postala sjedištem Narodne biblioteke, temeljne institucije svake kulture koja teži plodotvornosti. Njen je značaj u radu sarajevskog univerziteta naglašen 1972. godine kada dobiva naziv „Narodne univerzitetske biblioteke“, da bi sa političkim promjenama ranih devedesetih postala „Nacionalna i univerzitetska biblioteka“ (NUB).

Ne obazirući se na promjene službenih naziva, njen prostor je zaposjedao genius bibliothecae koji je činovnički duh administriranja onim postojećim zamijenio mladalačkim oduševljenjem onim što tek treba da bude. U četiri decenije njenog postojanja, do noći 25. augusta 1992. godine, tu je bilo sakupljeno 2.5 miliona bibliotečkih jedinica. Naredni dan doživjela je tek svaka peta od njih.

Pola stoljeća nakon svoga formiranja, najznačajnija i najveća bosanskohercegovačka biblioteka ponovo se našla u previranjima poraća

Formalno, Narodna biblioteka BiH, još uvijek ne i univerzitetska, osnovana je nekoliko mjeseci po oslobođenju Sarajeva i tim činom obuhvaćene su dragocjene kolekcije Gazi Husrev-begove biblioteke (ustanovljene 1537. godine), Zemaljskog muzeja (osnovanog 1888. godine), kao i biblioteke zemaljske vlade i nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava (Prosvjeta, Napredak, Gajret). Značaj uredbe Ministarstva prosvjete od 31. oktobra 1945. godine, koja obilježava nastanak prve nacionalne biblioteke u Bosni i Hercegovini, dolazi do pravog izražaja u kontekstu činjenice da je od 220 poslanika prve Narodne skupštine BiH – boraca, radnika, seljaka i partijskih aktivista – tek njih 10% imalo visoku naobrazbu. Kada je 1949. godine donesena odluka o prenamjeni Vijećnice u biblioteku, Gradski narodni odbor Sarajeva i Vlada NRBiH, koji su odigrali ključnu ulogu u tom postupku, imali su sličnu kadrovsku strukturu. Od 14 članova vlade, manje od četvrtine njih su imali fakultetsko obrazovanje. Pa ipak, ove institucije odlučuju da se ne pozovu na tradiciju korištenja Vijećnice kao sjedišta lokalne vlasti: Gradski narodni odbor iseljava se iz zgrade a ona se pretvara u javno dobro od neprocjenjivog kulturnog značaja. Ostalo je nepoznato ime osobe koja je bila odgovorna za taj čin civilizacijski visoko osviještenog duha, no sve ukazuje na tadašnju resornu ministarku prosvjete Dušanku Kovačević.

Pola stoljeća nakon svoga formiranja, najznačajnija i najveća bosanskohercegovačka biblioteka ponovo se našla u previranjima poraća. No, za razliku od mira 1945. godine, postdejtonsko doba dočekala je u ruševinama. One su već bile svjetski poznate, velikim dijelom zahvaljujući potresnim fotografijama ruskog fotoreportera Mihaila Evstafjeva, na kojima čelist Vedran Smajlović u septembru 1992. godine svira u pustoši spaljene Vijećnice.

Nije teško predočiti značaj koji je, nakon Dejtonskog sporazuma i hibernacije oružanih sukoba, imala obnova ovog kulturnog monumenta

Granatiranje Vijećnice i oganj koji je progutao njen knjiški fond trajno će u medijskim komentarima, analizama i procesima vođenim pred međunarodnim sudovima opsadu Sarajeva vezati za pojmove urbicida i kulturocida. U neslavnoj istoriji paljevine knjiga, sudbina sarajevske Vijećnice poprimila je istu simboličku moć kao i legendarno uništenje Aleksandrijske biblioteke.

András Riedlmayer, svjetski priznati autoritet u oblasti kulturocida, i sam ističe da se “spaljivanje Nacionalne biblioteke u Sarajevu često upoređuje sa uništenjem Aleksandrijske biblioteke”. Rebecca Knuth, koja je uvela pojam libricida kao “namjernog, politički ili ideološki motiviranog uništavanje knjiga i knjižnica radi uništenja identiteta određene zajednice”, u svojoj studiji o tom fenomenu slučaj sarajevske Vijećnice naziva “najbližim pandanom uništenja Aleksandrijske biblioteke u dvadesetom stoljeću”. U istom smislu, o spaljivanju Vijećnice kao paradigmatskom činu govori i Michèle V. Cloonan, dok Lawrence J. McCrank smješta Sarajevo uz Louvain i Varšavu kao primjere najvećih katastrofa u dokumentiranoj povijesti destrukcije knjižnica.

U tom kontekstu, nije teško predočiti značaj koji je, nakon Dejtonskog sporazuma i hibernacije oružanih sukoba, imala obnova ovog kulturnog monumenta. Ona je imala značiti pobjedu civilizacijskih vrijednosti nad divljaštvom brutalne sile, sposobnost svjetlosti da opstane u ljudskom duhu i ponovo zasja izrastajući iz temelja dojučerašnjeg zgarišta.

I tako je prije trideset godina otpočela obnova, u kojoj se kao investitori pojavljuju grad i međunarodni donatori. Za istraživača tog velikog poduhvata upoznavanje sa detaljima koji bi mogli pripomoći u razumijevanju aktuelnih rasprava ujedno znači i obeshrabrujući ulazak u džunglu ne samo provjerljivih podataka nego i pseudočinjenica, senzacionalističkih interpretacija, nekritički navođenih sekundarnih izvora, urbanih legendi i ničim potkrijepljenih „opštepoznatosti“.

Nastavak teksta čitajte ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)