Dok se posljednjih sedmica gotovo svakodnevno raspravlja o višesatnim kolonama na graničnim prijelazima, posebno o vozačima koji u određenim situacijama prolaze pored kolone, redakciji portala GPMaljevac.com javila se majka djeteta s posebnim potrebama.

Željela je ispričati svoju priču, ali i zahvaliti pripadnicima granične policije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske koji su njenoj porodici pomogli u trenutku kada je pomoć bila najpotrebnija.

Kako navodi, sve se dogodilo u noći sa 28. na 29. juni na Graničnom prijelazu Maljevac.

- Prije svega želim zahvaliti šefu Granične policije BiH, kao i šefici smjene hrvatske granične policije koji su te noći radili i pokazali ogromnu ljudskost i veliko srce - navodi majka.

Djeca su bila na raspustu u Bosni, kod majke i djeda, kada je porodici javljeno da se jedno dijete razboljelo. Odmah su krenuli prema Sloveniji. Situacija se dodatno zakomplicirala tokom putovanja jer se razboljelo i drugo dijete.

- Imalo je velike grčeve i povraćalo je. Jedno od djece je, također, dijete s posebnim potrebama. Granična  policija otvorila je posebnu traku kako bi djeca što prije bila prebačena u Ljubljanu. Naglašavam da je dijete prije toga već bilo kod doktora u Bosni, kako ne bi odmah počeli komentari da u Bosni nema doktora ili zdravstvenih domova - ispričala je.

Djeca su iste noći pregledana i zbrinuta u Ljubljani.

- Ne koristim svoje dijete kako bih brže prešla granicu“, navodi za GPMaljevac.COM Uz suze u očima. Majka kaže da se na obraćanje javnosti odlučila nakon brojnih ružnih komentara koje svakodnevno čita ispod objava o obilasku kolona na granici.

Njen šestogodišnji sin nalazi se u spektru autizma i, kako opisuje, dugo čekanje u automobilu za njega može predstavljati izuzetno teško iskustvo.

- Ljudi vrijeđaju osobe koje imaju malu djecu. Razumijem da mnogi imaju djecu, ali postoji velika razlika između djeteta koje može razumjeti zbog čega automobil stoji i djeteta s posebnim potrebama koje u takvoj situaciji jednostavno ne može kontrolirati svoje reakcije - kaže majka.

Naglašava da nikada ne koristi stanje svog sina kako bi bez potrebe zaobišla kolonu.

- Ako je kolona kilometar, čekam. Stojim sve dok je on miran, dok pomaže telefon, crtani film ili nešto drugo što ga može okupirati. Ali kada više nijedna metoda ne pomaže, ne objavljujem po društvenim mrežama niti tražim privilegije. Pozovem graničnu policiju, objasnim situaciju i oni nas, kada procijene da je potrebno, provedu prema granici.

Prema njenim riječima, problem nastaje kada automobil duže vrijeme stoji.

- On vrišti, plače, odvezuje se, udara se ili se grebe kada automobil nije u pokretu. Meni je kao majci tada jako teško jer ga jednostavno ne mogu smiriti. Ne smijem ga ni izvaditi iz automobila jer tada situacija može postati još teža.

„Trubljenje i psovke roditelje dodatno ponižavaju“

Majka ističe da zbog osuda, trubljenja i psovanja pojedini roditelji djece s posebnim potrebama osjećaju strah čak i kada imaju opravdan razlog zatražiti pomoć policije.

Kaže da gotovo uvijek pokušava putovati tokom noći kako bi izbjegla velike gužve.

- Često putujem sama s dvoje djece. To je jako naporno. Gledam da krenem u jedan ili tri sata iza ponoći kako bih izbjegla kolone, ali i tada se dogodi gužva, a moj sin ne mora nužno spavati.

Posebno je pogodilo, kaže, kada je pročitala komentare u kojima ljudi roditeljima djece s posebnim potrebama poručuju da ne bi trebali putovati ako njihovo dijete teško podnosi gužvu.

- Neko će reći: ‘Zašto putujete s takvim djetetom?’ Putujemo zato što je i to dijete živo biće, kao vi i vaša djeca. Zaslužuje radost i sreću. Zaslužuje promijeniti okolinu, otići na selo kod djeda i majke, otići na more, u park i živjeti.

Poručuje da život porodice ne može stati zbog dijagnoze djeteta niti zbog pogleda i osuda okoline.

- Mi se lavovski borimo da naša djeca, iako su posebna, žive kao i druga djeca. Da putuju preko granice, idu na more, odlaze u parkove i budu dio društva. I oni imaju pravo na život.

Velika podrška roditeljima djece s posebnim potrebama

Njena poruka posebno je upućena roditeljima koji svakodnevno prolaze kroz slične situacije.

- Nemojte gledati ružne komentare i ružne poglede okoline. Naša djeca daju nam ljubav i uče nas kako se život može živjeti bez osuđivanja i podrugivanja. Uče nas da je za sreću potrebno jako malo.

Kaže da bi dala sve kada bi njen sin mogao živjeti bez poteškoća koje ga svakodnevno prate.

- Kada bih znala da je moj sin dobro i da će nakon toga nastaviti potpuno normalan život, čekala bih i 24 sata na granici. Najlakše je stajati u koloni kada znaš da će ona proći. Mnogo je teže znati da borba tvog djeteta ne prestaje kada prijeđeš granicu.

Uprkos svim poteškoćama, kaže da svog sina ne bi mijenjala ni za šta na svijetu.

- Koliko god je teško, ljubav koju takvo dijete pruža dva puta je jača. Daje vam nevjerovatnu snagu, zahvalnost i sreću. Zato samo želim da ljudi prije osude razmisle zbog čega je neko možda prošao pored kolone. Ne mora svaki automobil koji prođe ispred vas pripadati nekome ko misli da je važniji od drugih. Ponekad se iza zatvorenih vrata automobila vodi borba koju vi ne možete vidjeti.

(GPMaljevac.com/DEPO PORTAL/ad/Foto:Arhiv)