Osamnaest godina nakon brutalnog ubistva sedamnaestogodišnjeg Denisa Mrnjavca u sarajevskom tramvaju, novi slučajevi nasilja među maloljetnicima ponovo su otvorili pitanje sigurnosti u javnom prijevozu i odgovornosti društva koje, čini se, sve češće nijemo posmatra nasilje. Petnaestogodišnji Imran Hajdarpašić teško je povrijeđen nakon što je pokušao odbraniti prijatelja od grupe mladića koja ih je, prema riječima njegove majke, zbog navijačkih obilježja izvukla iz tramvaja i napala palicama. Istog dana dogodio se još jedan gotovo identičan incident u drugom tramvaju, kojem je svjedočila aktivistkinja Aida Feraget.

U emisiji Novi dan Mahira Hajdarpašić i Aida Feraget govorile su o onome što se dogodilo, ali i o mnogo ozbiljnijem problemu – šutnji građana, izostanku reakcije putnika i sporom odgovoru institucija.

"Dobro je, ali ja nisam"

Na početku razgovora Mahira Hajdarpašić kazala je da se njen sin fizički oporavlja, ali da je za nju kao majku trauma i dalje jednako jaka.

- Dobro je, hvala Bogu. Imran je dobro, ali ja nisam dobro. Nadam se da će on ovo zaboraviti. Kada smo došli po njega, bio je mnogo prisebniji nego što smo očekivali. Mene su više od fizičkih povreda plašile trauma i šok. Međutim, bio je nevjerovatno hrabar. Ne znam odakle mu tolika snaga. Sama sam bila iznenađena. Na kraju je on mene smirivao -  ispričala je.

Kaže da je upravo reakcija njenog sina bila ono što ju je najviše iznenadilo.

- Znala sam da trenira, da ima uzora u svom ocu Saladinu i da ga odgajamo da bude dobar čovjek, ali da će sve ovo podnijeti tako stoički i hrabro, to zaista nisam očekivala - rekla je.

"Nije ga zanimalo ni Sarajevo ni Željezničar"

Govoreći o samom događaju, Hajdarpašić naglašava da njen sin uopće nije bio meta napadača.

Kako kaže, Imran je tog dana s prijateljem krenuo na kafu u grad.

- Dijete uopće ne prati ni Sarajevo ni Željezničar. Mi nismo ni znali da se toga dana igra utakmica. Koga, na kraju krajeva, treba biti briga ko za koga navija? Imam pravo da idem gdje hoću - istakla je.

Prisjetila se da su dječaci ušli u tramvaj na Ilidži, a da je na Alipašinom Polju ušla grupa mladića.

- On ih opisuje kao momke od 17 ili 18 godina. Bilo ih je pet ili šest. Krenuli su kroz tramvaj i kod njegovog druga primijetili crno-zlatne patike. Po njihovoj logici, to je značilo da navija za Sarajevo. Moj Imran nije imao nikakva obilježja. Obična crno-bijela majica, trenerka i patike. Najnormalnije obučeno dijete - ispričala je Hajdarpašić.

Prema njenim riječima, mladići su opkolili njegovog prijatelja i počeli ga udarati laktovima i šakama tako da ostali putnici što manje primijete šta rade.

"Jedna žena je pokušala da reaguje i rekla im je: 'Šta radite?', ali je brzo shvatila da od toga nema ništa. Mene i danas čudi da niko nije viknuo vozaču da zaustavi tramvaj, da ne otvara vrata ili da jednostavno pokuša pomoći. Nemoguće je da niko nije primijetio šta se dešava."

"Mogao je ostati u tramvaju, ali nije htio ostaviti druga"

Napadači su, priča Mahira, na stanici Otoka nasilno izgurali dječaka iz tramvaja.

Imran je u tom trenutku odlučio izaći za njim.

- On nije morao izaći. Mogao je ostati u tramvaju i vjerovatno mu se ništa ne bi dogodilo. Ali nije htio ostaviti druga samog. Vidio je da dvojica imaju palice. Bojao se za njegov život. Izašao je samo zato da ga ne ostavi - ističe.

Dvojica dječaka tada su počela bježati.

- Trčali su preko mosta prema Merkuru. Pokušali su pobjeći, ali ih je grupa sustigla kod jednog kafića. Tu je počeo pravi napad - tvrdi Hajdarpašić.

"Kada ga nisu mogli savladati rukama, uzeli su palice"

- Majka kaže da je jedan od napadača držao Imranovog prijatelja, dok su ostali krenuli na njenog sina - navela je

- Imran se branio. Njih četvorica su bila na njemu. Kada su vidjeli da ga ne mogu savladati, uzeli su palice i počeli ga udarati po glavi - kaže Hajdarpašić.

Uvjerena je da mu je sport kojim se bavi spasio život.

- Pitala sam ga poslije kako se branio. Rekao mi je da je samo podigao ruke iznad glave. Upravo ga je taj gard spasio. Zato je rana sa strane glave. Da nije zaštitio glavu rukama, pitanje je da li bi danas bio živ - navela je.

"Tek kada je počeo krvariti, neko je reagovao"

Posebno teško joj pada činjenica da su prolaznici reagovali tek kada je dječak već bio teško povrijeđen.

- Do tada niko nije reagovao. Niko od građana. Nemoguće mi je da ljudi gledaju kako djeca bježe, kako neko trči za njima s palicama i da niko ništa ne uradi. Gdje je empatija? Ne govorim ovo zato što je riječ o mom djetetu. Bilo koje dijete da je bilo, zar nije ljudski barem viknuti: 'Šta radite?'"

Tek kada je Imran zadobio udarce u glavu i počeo obilno krvariti, ljudi iz obližnjeg ugostiteljskog objekta pritrčali su u pomoć.

- Dali su im vodu, led, zaustavili krvarenje i pozvali mene. Imran me nazvao i rekao samo: 'Mama, imali smo problem. Izvukli su nas iz tramvaja i krvarim.' To je jedino što mi je rekao - priča Hajdrapašić

Kaže da je u tom trenutku prošla kroz najgore trenutke svog života.

"Nisam mogla ni zamisliti u kakvom ću stanju zateći svoje dijete. Samo sam se bojala da ga zateknem živog. Tu agoniju ne bih poželjela nikome."

Prisjetila se da su ona i suprug Saladin gotovo bez svijesti stigli do mjesta napada.

- Kada sam prišla Imranu i kada je sklonio ruku s glave, meni se učinilo da mu je glava pukla napola. Od šoka sam odmah pala u nesvijest - prisjetila se.

Nastavak teksta na linku.

(DEPO PORTAL/af)