Svaki slučaj ima svoj jezivi potpis, ali smrt djece u pregrijanom automobilu događa se češće nego što mnogi misle. Pulitzerom nagrađeni tekst analizira što se to dogodi u ljudskom mozgu da inače brižni roditelji puni ljubavi jednostavno zaborave na svoje dijete u vrućem autu i ono umre. Ovakve tragedije zastrašujuća su pogreška, no jesu li zločin?

Gene Weingarten, novinar Washington Posta, napisao je 2009. godine tekst čija je tematika aktualna i danas, a u kojem analizira potresne slučajeve kada roditelji, inače brižni, pažljivi i puni ljubavi, svoju djecu zaborave u automobilu te ona umru. Za ovaj tekst Weingarten je dobio uglednu Pulitzerovu nagradu, a ulomke teksta "Fatalna distrakcija: Zaboravljanje djeteta na stražnjem sjedalu automobila je zastrašujuća pogreška. Je li zločin?" donosi Dnevnik.hr.

Za nagrađeni tekst novinar je razgovarao s 13 roditelja kojima se taj užas dogodio i koji na sebi nose krivnju zbog fatalne pogreške. Osim toga razgovarao je s brojnim stručnjacima za mozak i psihologiju.

Weingartenov tekst započinje suđenjem čovjeku, slomljenom od boli i posramljenom, koji je sjedio na optuženičkoj klupi jer je zaokupljen problemima na poslu i pozivima na mobitel zaboravio ostaviti svog sina Chasea u vrtiću. Maleni je polako, gotovo devet sati, umirao u autosjedalici na parkiralištu usred srpanjske vrućine.

Medicinska sestra u suzama je na suđenju ispričala kako se Miles Harrison (49), do tragedije savjestan otac i marljiv poslovni čovjek, ponašao nakon što je priveden u policiju na ispitivanje zbog tragedije.

Bio je katatoničan, oči su mu bile čvrsto stisnute, ljuljao se naprijed-nazad, bio je zaokupljen svojim bolom. Nije želio govoriti sve dok ga medicinska sestra nije primila za ruku. Rekao je da ne želi sedative, da ne zaslužuje olakšanje od bola te da samo želi sve osjetiti, a onda umrijeti.

"Bila je to neobjašnjiva, neoprostiva pogreška, ali je li to bio zločin? To je pitanje o kojem je sudac trebao odlučiti", piše novinar u nagrađenom tekstu.

Suđenje je trajalo tri dana, a u sudnici su bile i dvije žene koje su onamo putovale satima. Kad je suđenje završilo, Lyn Balfour i Mary Parks otišle su tiho, ne skrećući pažnju na sebe. Nisu željele biti ondje, ali osjećale su dužnost prema optuženiku, ali i na puno složeniji način prema sebi. Bilo je to u najmanju ruku neobično - zajedno na jednom mjestu troje ljudi koji dijele istu sudbinu. Sve troje slučajno su ubili svoju djecu na identičan, nerazumljiv način.

Službeno je objašnjenje "smrt od hipertermije". Kad se to dogodi maloj djeci, činjenice su često iste - inače pun ljubavi i pažljiv roditelj jednog je dana zauzet ili rastresen, uznemiren ili zbunjen promjenom svakodnevice i jednostavno - zaboravi dijete u automobilu. To se u Sjedinjenim Američkim Državama događa 15 do 25 puta godišnje, od proljeća, preko ljeta, do rane jeseni.

Prije dva desetljeća to je bilo relativno rijetko. Ali početkom 90-ih stručnjaci za sigurnost rekli su da prednji zračni jastuci na suvozačkoj strani mogu ubiti djecu i preporučili da se dječja sjedala stave u stražnji dio automobila, a zatim i da dječja sjedalica bude okrenuta prema stražnjem dijelu. Malo tko je predvidio tragične posljedice smanjene vidljivosti djeteta.

Može se dogoditi svakome

Ispostavilo se da se to može dogoditi i bogatima, i siromašnima, i srednjoj klasi, roditeljima svih dobnih skupina i neovisno o spolu. U posljednjih 10 godina to se dogodilo zubaru, poštanskom službeniku, socijalnom radniku, policajcu, knjigovođi, vojniku, električaru, protestantskom svećeniku, budućem rabinu, medicinskoj sestri, građevinaru, savjetniku za mentalno zdravlje, fakultetskom profesoru, pizza-majstoru, pedijatru i raketnom znanstveniku.

Činjenice se u svakom slučaju ponešto razlikuju, ali uvijek postoji užasan trenutak kada roditelj shvati što je učinio, često nakon telefonskog poziva supružnika ili odgajatelja. Nakon toga slijedi mahniti sprint do automobila. Ono što ondje čeka najgora je stvar na svijetu.

Svaki slučaj ima svoj vlastiti jezivi potpis, piše Gene Weingarten. Jedan je otac parkirao svoj automobil uz teren lokalnog sajma i dok je otkrivao tijelo svog sina, odjekivala je vesela glazba. Drugi muškarac, želeći brzo završiti svoj život, pokušao je oduzeti pištolj policajcu na mjestu događaja. Nekoliko ljudi odvezlo se sa svog radnog mjesta u vrtić kako bi pokupilo dijete za koje su mislili da su ga ostavili, a nisu primijetili tijelo na stražnjem sjedalu.

A zatim tu je i poslovni čovjek koji mora živjeti s tim da se detektor pokreta u njegovu automobilu parkiranom na vrućini aktivirao tri puta, ali kad je pogledao van, nije vidio nikoga oko automobila, pa je daljinski deaktivirao alarm i mirno se vratio na posao.

Ubojstvo ili nesreća?

Možda ne postoji čin ljudskog neuspjeha koji u osnovi više preispituje stavove našeg društva o zločinu, kazni, pravdi i milosrđu, piše Gene Weingarten. Prema statistikama, u oko 40 posto slučajeva vlasti istražuju dokaze i utvrđuju da je smrt djeteta bila užasna nesreća - pogreška u pamćenju koja donosi doživotnu kaznu krivnje mnogo veću od bilo koje što je sudac ili porota mogu izreći - i ne podižu nikakve optužbe. U ostalih 60 posto slučajeva, raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući ih na u osnovi identične zakone, vlasti odlučuju da je nehaj bio toliko velik, a ozljeda toliko teška da se to mora nazvati teškim kaznenim djelom i mora se striktno provoditi.

Samo pet dana prije nego što je Miles Harrison zaboravio svog mališana na parkiralištu kompanije u kojoj je radio, slično se dogodilo i električaru Andrewu Culpepperu. On je pokupio sina od svojih roditelja, odvezao se kući, ušao u kuću i potom zaspao zaboravivši da je dječak u autu, ostavljajući ga da se do smrti peče ispred doma.

Harrison je optužen za kazneno djelo. Culpepper nije. U oba slučaja odluku je donijela jedna osoba.

Pa ako to nije ubojstvo, što je to? Nesreća?

Nastavak teksta čitajte ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)