Izvor: Tačno.net
Piše: Dženana Hadžihafizbegović

A čujte, nemam ja tu puno izbora nego da ovaj tekst pišem sada – jer kada bih ga inače pisala ako za prvomajske ferije ne radim ništa. Kakva bih ja Bosanka bila ako ne bih sastavila produženi vikend preko Prvog. Ali da ukradem još koji dan radne sedmice – e, to već, drugarice i drugovi, neće da može. Ozloglašena Evropa neumoljivo sakati moj bosanski haj ba habitus i svodi me na logiku profita u punoj snazi: Hadžihafizbegović, imate deadline. I pošto taj otkuca – hedonizam i indolencija prestaju. Užas.

U Bosni i Hercegovini radnička klasa ima čvrsto mjesto u društvu: negdje između prognoze za vikend i pitanja hoće li roštilj uspjeti u slučaju kiše. Realno, šta će nam prava radnika, sigurni ugovori i dostojanstvene plate ako nas Prvi maj iznevjeri meteorološki. Nema tog zakona o radu koji može nadjačati interesiranje za procjenu kakvo vrijeme nas očekuje. Sindikati mogu čekati jer nama je prioritet Prvog maja evoluirao u disciplinu kolektivnog gledanja u nebo. 

Jer, pazite, ako Nedim Sladić najavi kišu, to je tragedija nacionalnih razmjera, ali istodobno i jedan od rijetkih trenutaka kada su narodi i narodnosti Bosne i Hercegovine čvrsto ujedinjeni u „e, je*em ti kišu“. A tu negdje između brige o uglju i marinadi radnice u marketima proslavljaju tako što odrađuju smjenu dužu od praznika, jer neko mora napuniti police da bi drugi mogli slaviti rad. Njima Prvi maj ne dolazi s roštiljem nego s blagajnom, ne s odmorom nego s još jednim danom koji treba samo izgurati. Ali dobro, ne vidim problem – to je valjda ta savremena verzija Praznika rada na terenu.

Realno, šta će nam prava radnika, sigurni ugovori i dostojanstvene plate ako nas Prvi maj iznevjeri meteorološki

No, polako. Prvo da vidimo otkud narodu uopće pare za meso i gajbe.

Historijski gledano, Prvi maj je krvav datum. Nije metafora. Krvav. Radnici su ginuli za osmosatno radno vrijeme, za minimalnu sigurnost, za dostojanstvo, koje danas algoritmi brišu jednim klikom. Nasuprot tome, ironija današnjice je brutalna: borba za osam sati rada završila je u ekonomiji kojoj si dostupan 24/7, ali formalno si „slobodan“. Slobodan da radiš kada hoćeš; što znači da moraš uvijek. Slobodan da biraš poslodavca; što znači da biraš između različitih oblika eksploatacije. Slobodan da budeš sam svoj šef, dok platforme uzimaju većinu vrijednosti koju proizvodiš. To nije sloboda. To je sofisticirana forma kontrole. I onda se svi pravimo da je to samo globalizacija, kao da je riječ o prirodnoj pojavi, a ne o vrlo precizno organiziranom sistemu.

Kapitalizam nije uništio radničku klasu, nego ju je uvjerio da više ne postoji. Nema više fabričke sirene, ali ima notifikacija u 23:48. Nema dimnjaka, ali ima Wolt dostavljač koji po kiši vozi treću turu jer mu treba još pet eura da zatvori dan. Nema radnog vremena, ali ima freelancer koji u dva ujutro refrešuje platformu čekajući posao koji će dobiti neko jeftiniji. Rad više nije mjesto. Rad je stanje. To stanje je stalna nesigurnost. Ugovor na određeno, projekt po projektu, smjena koja traje duže od praznika. I dok ti slažeš roštilj, neko slaže palete u skladištu jer praznik je, ali roba mora ići. 

Kapitalizam danas nije samo ekonomija, to je infrastruktura svakodnevice. I baš zato mu je Prvi maj problem: ne zato što ga ugrožava, nego zato što podsjeća da je nekad postojao otpor. Zato je pretvoren u folklor. U dan kada slaviš rad tako što ne radiš – mislim, šta smo, Crnogorci? Bože sačuvaj.

Ironija današnjice je brutalna: borba za osam sati rada završila je u ekonomiji kojoj si dostupan 24/7, ali formalno si „slobodan“. Slobodan da radiš kada hoćeš; što znači da moraš uvijek

Kapital putuje, rad ostaje. Paket stiže na vrijeme, ali niko ne pita ko ga je pakovao u noćnoj smjeni. Majica je jeftina, ali niko ne pita ko ju je šio za cent po satu. Bitno je da aplikacija radi, da dostava stiže, da je sve glatko. Sve ostalo je logistika, ne etika. Tehnologija tu nije neutralna. Ona ne oslobađa radnika, ona ga mjeri, ubrzava i zamjenjuje. Ako nećeš ti, ima ko hoće. Danas to ko često nije ni čovjek, nego cijeli sistem koji te može ugasiti jednim klikom.

I onda dolazimo do politike, gdje se stvari uvijek misteriozno zakomplikuju taman toliko da se ništa ne promijeni. Priča se o pravima, ali unutar sistema koji ih stalno nagriza. U teoriji imamo sistem. U praksi imamo PowerPoint prezentacije o sistemu. Organizovano, u punoj sali, neko poput nas, nama priča kako nam je. Pa, vala, bolje da smo Crnogorci iz vica, bezbolnije bi bilo. Ovako ostadosmo Bosanci iz vica.

Sindikalna organizacija postoji, ali je često birokratizirana i defanzivna. Političke partije nominalno zastupaju radnike, ali djeluju unutar granica koje kapital postavlja. To je mekana hegemonija; kontrola bez otvorene represije. Ali da se ne zavaravamo: represija se vraća kada je potrebno. Jer radnički protesti se u mnogim dijelovima svijeta kriminaliziraju, a pravni sistemi sve češće štite korporativne interese. Demokratija postoji, ali je ograničena ekonomskom strukturom koja nije demokratska. Možeš glasati za koga hoćeš (malo sutra), ali ne i o tome kako se proizvodi, šta se proizvodi i ko odlučuje o raspodjeli.

Kapitalizam je fleksibilan, adaptivan i brutalan u svojoj efikasnosti. On apsorbira kritiku, pretvara je u robu i vraća kao identitet. Biti kritičan postaje stil, ne politika. Bunt postaje estetika. I to je možda njegova najveća pobjeda

Digitalni kapitalizam to dodatno radikalizira. Platforme nisu samo kompanije, one su infrastruktura. One određuju šta vidiš, ko radi, ko nestaje iz vidokruga. Transparentnost je minimalna, odgovornost gotovo nepostojeća. To je nova forma moći: nevidljiva, ali sveprisutna. U takvom sistemu Prvi maj bi trebao biti dan političke artikulacije, ali on to nije. Pa ipak, ne znači da otpor ne postoji. Postoji. Ali je fragmentiran. Prekarni radnici, freelanceri, dostavljači, IT radnici – svi imaju specifične probleme, ali nemaju zajednički okvir. A bez tog okvira nema ozbiljne promjene. Kapitalizam je fleksibilan, adaptivan i brutalan u svojoj efikasnosti. On apsorbira kritiku, pretvara je u robu i vraća kao identitet. Biti kritičan postaje stil, ne politika. Bunt postaje estetika. I to je možda njegova najveća pobjeda.

Prvi maj je nekada bio prijetnja. Danas je ventil. Sigurnosni mehanizam koji omogućava sistemu da se simbolički isprazni bez stvarne promjene. Jedan dan u godini kada se sjetiš da si radnik i zbog te spoznaje, logično, ne radiš. Ta individualizacija je ključna: strukturalne probleme pretvara u lične neuspjehe. Ako ne uspiješ – problem si ti. Ako si iscrpljen – nisi dovoljno dobro organiziran. Ideološki aparat kapitalizma radi tiho: internalizacija krivnje.

Borba nije završena, samo je promijenila oblik. I pitanje je hoćemo li to priznati ili ćemo i dalje slaviti vlastitu eksploataciju uz dim roštilja, lijepo vrijeme i iluziju da je sve uredu samo zato što ne moramo na posao

Zato je važno vratiti Prvom maju njegov politički sadržaj. Ne kao nostalgiju, nego kao podsjetnik da su prava izborena, a ne poklonjena. I da se mogu izgubiti. Pitanje nije može li kapitalizam biti humaniji, nego ko ima moć da ga mijenja. Jer bez te moći sve reforme su privremene. Sve pobjede krhke. Prvi maj nije dan za slavlje rada. To je dan za preispitivanje odnosa moći. Jer dok god roba ostaje roba, a ne pravo, dok god vrijeme pripada kapitalu, a ne ljudima, borba nije završena, samo je promijenila oblik. I pitanje je hoćemo li to priznati ili ćemo i dalje slaviti vlastitu eksploataciju uz dim roštilja, lijepo vrijeme i iluziju da je sve uredu samo zato što ne moramo na posao.

A možda je najtačniji komentar na sve to i dalje onaj najjednostavniji – koji uvijek dođe sa strane, izvan teorije: da eglenišemo o Željezari Zenica i Koksari Lukavac dok se okreće ražanj, a onda s prvim mračkom vraćamo Kosovo i otvaramo/zatvaramo Hormuški tjesnac. Priče o Lidlu ako se sjetimo, sjetimo se. Ako ne, to im je bila dužnost, da nas za*ebavaju.

Nego, đežzamaj?

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(Tačno.net/DEPO PORTAL/ad)