Opet nisam poslušao doktora. Kao tvrdoglavi Bosanac gazio sam po mokrom, hladnom pijesku beskrajne holandske plaže u tankim tenisicama. Kao stvorene su za prevaljivanje kilometara u satima neprekidnog hoda. Ni ne primjetiš da si već pregazio jedanaest, dvanaest hiljada metara.

I kada sam, sretan i zadihan, krenuo ka toplom domu ponovo je počelo bolno zatezanje oko nožnih prstiju kao i onda kada sam se prvi put požalio kućnom liječniku. Sjećam se kada je rekao 'dajte da vidimo'. Skinem čarape, a prsti crveni, malo i zadebljani. 

- Hm, prvi put gledam takvo nešto. Dajte da uslikam i poslat ću snimak kolegi dermatologu preko maila. 

I zove me sutra: 'nije ništa opasno, imate wintertenen'. 

-Molim, šta je to? 

-To vam je smrzavanje nožnih prstiju. 

- Kako se liječi? 

- Pa, ako se ne zapusti, debljim čarapama, toplim cipelama.

Naravno, poslušam hećima i za nekoliko dana bilo je udure. Sve dok nisam, kao pametnjaković, po svom, u tankim tenama satima hodio po mokrom pijesku na minus četiri, pet Celzijusa, uz jaki nordijski vjetar, što ledi do kosti.

Danas sjedim ćiku, grijem prste i naglo se sjetim - pa 27. januar je! U mrzloj noći što je dijelila 27. i 28. januar davne 1942. godine krenuli su umorni proleteri u polarni pakao Igmana i onih minus 30 i nešto Celzijusa. Možda još slabije, lakše obučeni nego ja u tim baksuznim tenisicama. 

Kakva je to hrabrost bila, volja, ideja da se pobjede fašisti onog vremena. Koliko je samo nezamisliva patnja bila. Kakvi su to bili ljudi kada su mogli podnijeti ta strašna smrzavanja, zaleđivanje udova. Kako su mogli bez injekcija, anestezije, preživjeti operacije sa najobičnijim testerama kojima su im otklanjali smrznute noge, stopala, prste.

Uh, kako sam se danas stidio. Kukam zbog nekoliko promrzlih prstiju, dok spominjem junake, koje iz godine u godinu sve brže zaboravljamo. Evo, danas, 27. dana prvog mjeseca u godini ni u jednim novinama, niti portalima nisam primjetio tekstove podsjećanja na nadljudske podvige i žrtve heroja koji su nam donijeli slobodu, što smo je odnijeli sami sebi devedesetih.

Ponovo se pitam zar se trebalo boriti, ratovati? Kao što sam mnogo puta i nakon ovog posljednjeg rata. Šta se tim dobija? Ne znam, ali znam da se strašno gubi. Uništavaju se generacije mladih ljudi, matica jedne nacije i njene budućnosti. Baš kao što danas događa i u Ukrajini i u Rusiji. Neke lude, zločeste glave kao da sanjaju da samo preko zločina obezbjede sebi mjesto u historiji. I kao da imaju pravo. Jer, danas cijeli svijet zna samo zlikovce, zna ko je bio Hitler, ili ko su bili oni što su zauvijek podijelili narode u mojoj domovini. Eno ih, odslužuju kazne po nekim zatvorima Zapada, čini mi se, sretni što su zamislili i provodili zločine prebrojavanja krvnih zrnaca. Donijeli dvije škole pod jednim krovom i sve češća čuđenja da se ljubav može roditi i krunisati mješovitim brakovima.

Kada mi sve ovo, kao najgore munje, proleti kroz glavu siguran sam da bi heroje onog legendarnog marša kroz Igmansko bespuće '42.  više boljele ove sadašnje sve veće nacionalističke rane što se nezaustavljivo šire po tkivu današnjeg BiH društva.

Da li se opet treba boriti? Da li ponovo gubiti cvijet naše sadašnjosti, zalog budućnosti?

Da se ne zaboravi kao što se zaboravlja podvig proletera 1942. u bijelom paklu januara na suroj bosanskoj planini.

Ipak, nadam se da će se, možda, u subotu, 31. januara ponovo na Igmanu, na onom strašnom Mrazištu, okupiti posljednji poštovaoci dana iz kojih se rodila i Bosna i Hercegovina. Pokazujući tako da nisam potpuno u pravu kada se pitam – da li se treba boriti?

...Zanio sam se i gotovo zaboravio kako sam krenuo s ovim tekstom. U stvarnost me vratila bol smrznutih nožnih prstiju, čiju vam sliku postavljam.

...Nadam se da će ovog 31. januara na obilježavanju godišnjice ledene legende i podviga davnih proletera, koji su nam donijeli godine nezaborava sve do 1992. zime, naći mnogi što nisu zaboravili jedinstvene povijesne podvige partizana.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/au)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook