Ivana Jokić iz Doboja izazvala je pravu buru u svom rodnom gradu kada se udala za muškarca iz Sirije i odmah postala meta priča i osuda. Mala sredina nije mogla da razumije njihovu kulturološku različitost: širile su se tvrdnje da ju je muž zatvorio u kuću, da je primorao da rodi petoro djece, da joj ograničava slobodu i prava. Ali Ivana je otkrila za Stil Kurir da ta priča nema veze sa istinom:

- Imala sam sreću da se udam za "modernog Arapina".

A mi kažemo – mnogi od onih koji šire tako loše priče danas bi sve dali da imaju brak i zajednicu kakvu je ona izgradila.

Njena priča je dokaz da predrasude pucaju pred pravom ljubavlju i povjerenjem, i da sreća ne poznaje granice. Ovo je Ivanina priča...

- Dobila sam ponudu za posao u jednom hotelu u Njemačkoj, na recepciji. Došla sam tamo samo sa željom da radim i započnem novi život — ni ne sluteći da ću upravo tu upoznati osobu za koju ću se udati i sa kojom ću stvoriti porodicu.

Za Ivanu je sve bilo novo i uzbudljivo. Grad, jezik, kolege — sve je nosilo miris avanture i neizvjesnosti, ali u srcu je nosila nadu da će se snaći i izgraditi svoj put.

Vlasnik hotela me je sačekao na aerodromu, i tokom vožnje smo razgovarali o poslu. Sve vrijeme je ponavljao:

- Ako ti bilo šta zatreba, obrati se Yamanu — on će ti pomoći oko svega.

Ivana nije mogla da sakrije radoznalost. Ko je taj misteriozni Yaman? Stalno spominjanje njegovog imena činilo se misterioznim, kao da je jedva čekala da upozna tog lika iz priče.

Prvi susret i zaljubljivanje

- Naš prvi susret bio je pomalo neobičan. Zvučaće kao kliše, ali kao što kažu — kada sretneš svoju sudbinu, jednostavno osjećaš. Tako je i meni bilo. Imala sam utisak kao da ga poznajem cijeli život.

Dani su prolazili, a njihovo poznanstvo je polako prerastalo u prijateljstvo i povjerenje. Svaka šetnja, svaki razgovor, svaki osmijeh činili su da se njihova veza prirodno razvija, bez žurbe i bez pritiska.

- Počeli smo svakodnevno provoditi vrijeme zajedno. Jednom prilikom, dok sam razgovarala sa mamom, pitala me je: "Ivana, nešto ti previše pričaš o Yamanu?” Nasmijala sam se i rekla: „Ma neee, on je stvarno dobar momak, pomaže mi oko svega.”

Suočavanje sa predrasudama

Vrijeme je prolazilo, a Ivana i Yaman su se sve više zbližavali i zaljubljivali. Svaki zajednički trenutak donosio je novu radost, ali i sumnje i strahove koji su je neprestano mučili. Iako je osjećala da je pronašla pravu ljubav, briga kako će roditelji reagovati stalno joj se vraćala u misli, ne dajući joj mira. 

Na Balkanu su male sredine posebno osetljive, a kada ljudi čuju da je neko Arap, često odmah izmišljaju priče i predrasude: više žena, nepoštovanje žena, ograničena sloboda…

Ivana je dugo razmišljala kako da priđe toj temi sa roditeljima. Sjećanje na razgovor sa tatom dalo joj je neizmjernu snagu: "Nije bitno koja je vjera — bitno je da je čovjek."

Ta tatina mudrost postala su njen oslonac. Mama je reagovala emotivnije — tu je uvijek prisutno pitanje: „Šta će reći narod?” Na Balkanu se taj pritisak osjeća posebno snažno, jer se mišljenje okoline često uzima ozbiljno, ponekad više od sopstvenih osjećanja. 

Brat se držao po strani, poštujući njenu odluku i dajući joj prostor da sama donese odluke. Mlađa sestra je reagovala burno, bilo je suza, rasprava i napetosti. Njena ljubav i zabrinutost nisu bile s lakoćom izražene, ali iza svega se krila briga za sestru i strah od nepoznatog.

Ivana se ipak nadala da će ljubav nadjačati sve prepreke, ali trenutak kada će porodice biti upoznate bio je neizbježan i strašan.

Upoznavanje porodica

Najveći strah Ivane bio je susret sa roditeljima — njegovim i svojim. Ipak, stvarnost je bila mnogo ljepša nego što je zamišljala. Njegova porodica je dočekala Ivanu sa toplinom i iskrenom pažnjom.

Majka mu je farmaceut, obrazovana i moderna žena, koja je prepoznala iskrenost i dobrotu. Otac je topao i mudar čovjek, koji je odmah jasno stavio do znanja šta je najvažnije: 

- Najvažnije je međusobno poštovanje. Razlike postoje, ali prava ljubav ih može prevazići - kaže Ivana

Najzanimljiviji lik u cijeloj priči bio je njen tata. Iako ga Yaman jedva razumije, njegova upornost i humor stvorili su trenutke smijeha i opuštanja. 

Ivana kaže: „Tata, on te ne razumije.” A tata, sa osmijehom i samopouzdanjem, odgovara: „Ma razumije on sve!”

U tom jednostavnom trenutku, strahovi su se smirili, a svi su shvatili da ljubav i poštovanje ne poznaju jezik, kulturu ili tradiciju — oni grade mostove tamo gdje predrasude grade zidove.

Nastavak priče čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)