Njemački dnevni list Tageszeitung (TAZ) objavio je opsežan i uznemirujući tekst o fenomenu takozvanog “sarajevskog safarija”, praksi tokom koje su civili iz regiona i zapadne Evrope dolazili na brda oko opkoljenog Sarajeva kako bi, iz čiste zabave, pucali na stanovnike grada.

Autor teksta je ugledni njemački novinar i dugogodišnji ratni dopisnik Erich Rathfelder, koji se u svom istraživanju oslanja na svjedočenja, ranije nepoznate detalje i navode istraživačkih novinara. Posebnu pažnju izazvale su tvrdnje koje se odnose na današnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Svjedočenje iz autobusa u Beogradu

Rathfelder prenosi ispovijest žene po imenu Jasmina, koja je krajem 1992. godine, nakon bijega iz opkoljenog Sarajeva, stigla u Beograd. Kako je ispričala za TAZ, u gradskom autobusu čula je razgovor koji ju je ostavio u šoku.

Mladić koji je sjedio iza nje, kako navodi, otvoreno se hvalio da vikendom odlazi u Sarajevo kako bi pucao na ljude. Za “aranžman” je, prema njegovim riječima, plaćao između 100 i nekoliko stotina njemačkih maraka.

Autor navodi da je riječ o takozvanim “vikend-ratnicima” – ljudima koji su vodili sasvim obične civilne živote, ali su slobodno vrijeme provodili na ratištu. “To su bili bankarski službenici, nastavnici i drugi ‘normalni’ ljudi koji su, bez griže savjesti, pucali na civile – žene, djecu i starce”, piše TAZ.

Grad pod opsadom i snajperskim nišanima

U tekstu se podsjeća da je Sarajevo tada bilo potpuno opkoljeno, s više od 300.000 stanovnika izloženih svakodnevnom granatiranju i snajperskoj vatri. Tokom opsade ubijeno je više od 13.000 civila, među kojima oko 1.600 djece.

Njemački list navodi da su brda iznad Sarajeva bila pretvorena u svojevrsne “pozicije za lov”, a da su na njima boravile i osobe koje danas zauzimaju važne političke funkcije.

Tvrdnje o Vučiću i paravojnim jedinicama

TAZ piše da se tek sada u javnosti pojavljuju navodi prema kojima je “današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić 1992. i 1993. godine boravio na sarajevskom ratištu kao dobrovoljac”.

U tekstu se navodi da je Vučić, prema tim tvrdnjama, bio član paravojne jedinice Srpske radikalne stranke (SRS), kojom je rukovodio Vojislav Šešelj. Konkretno, kako piše list, Vučić je navodno služio u jedinici Slavka Aleksića, koji je kasnije postao visoki komandant vojske bosanskih Srba.

Pozivajući se na istraživanja hrvatskog novinara Domagoja Margetića, autor teksta navodi da je Vučić “učestvovao u lovu na ljude u Sarajevu”, te da su izjave svjedoka o tim navodima dostavljene tužilaštvu u Milanu. Prema tim tvrdnjama, Vučić je navodno pucao na grad s područja Jevrejskog groblja.

Dolazak bogatih zapadnih “lovaca”

U nastavku se govori o internacionalnoj dimenziji ovog zločinačkog fenomena. Od 1993. godine, navodi TAZ, u Sarajevo su počeli dolaziti i bogati zapadni “hobi-lovci”.

Prema tekstu, oni su s modernim lovačkim puškama dolazili iz Italije u Mađarsku, zatim autobusima putovali do Beograda, a potom helikopterima, uz pratnju specijalnih jedinica srbijanske vojske, stizali na položaje oko Sarajeva.

List navodi i da su postojale “nagrade”, te da su, prema pojedinim medijskim izvještajima, najviše cijene plaćane za pogotke u djecu ili trudnice.

Jevrejsko groblje i istraga u Milanu

Jevrejsko groblje u Sarajevu opisuje se kao jedno od ključnih i najzloglasnijih mjesta snajperskog djelovanja. “Gornji dio groblja smatran je jednim od najpoželjnijih i najskupljih mjesta za lov na ljude”, navodi TAZ.

Upravo zbog ovih navoda, tužilaštvo u Milanu, kako se ističe, pokrenulo je istragu o višestrukim ubistvima iz niskih pobuda.

Otpor i borba unutar opkoljenog grada

Na kraju teksta Rathfelder podsjeća i na otpor unutar samog Sarajeva, spominjući takozvane “anti-snajper snajperiste”. U ličnom svjedočenju opisuje susret s mladićem Nevenom, koji mu je 1994. godine objasnio koliko je borba protiv snajperista bila smrtonosna.

- Ako želiš pogoditi snajperistu, moraš reagovati u djeliću sekunde. Ako zakasniš, on će pogoditi tebe - prenosi autor Nevenove riječi.

Tekst završava podsjećanjem da je opsada Sarajeva okončana Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, uz konstataciju da su mnogi svjedoci ovih događaja nestali iz javnosti, noseći sa sobom priče koje bi mogle dodatno rasvijetliti jednu od najmračnijih epizoda rata u Bosni i Hercegovini.

(DEPO PORTAL/au)