Istina je – Hercegovci nikada nisu imali masovnu brko-maniju. Nećete tu naći parade voska za brkove ili škole uvijanja u stilu 19. stoljeća. Ali zato, kad se negdje pojavi jedan od rijetkih, izabranih hercegovačkih brkova – odmah znate da gledate "instituciju". Zato donosimo izbor najznanijih hercegovačkih brka – onih koji su dokazali da se u ovom podneblju brk ne nosi često, ali kad se nosi, onda nosi i karakter, ali i kritiku, prenosi Bljesak.

 

Počnimo s kritikom.

 

Brko "uš'o sazad"

 

Ovaj "brko" na prvo mjesto nam se došunjao "sazad". U jeku korona pandemije, postao je regionalna zvijezda sa svojom izjavom "umisto sprida, ušao nam je sazad", a osim riječima, pažnju je privukao i naočalama i izrazima lica. Javnost ga, uglavnom, poznaje kao dječijeg hirurga i direktora SKB-a Mostar, a brojni ga pamte i po penjanju na mostarske trotoare.

 

Ante Kvesić redovni je profesor, specijalista hirurgije i subspecijalista dječije hirurgije. Obavlja dužnost direktora Sveučilišne kliničke bolnice Mostar od 2015., pročelnik je katedre za hirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru od 2004., a obavljao je i dužnost prodekana za nastavu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Izdao je 38 naučnih i stručnih radova.

 

Funkcije je tokom decenija uspješno čuvao, ali brk ipak nije. 

 

 

Enver Marić – Leteći brk Mostara

 

Enver Marić, rođen 1948. u Mostaru, bio je golman s refleksom mačke i brkovima mačka. U Velež su ga primili kad je imao 12 godina.

 

Za reprezentaciju bivše Jugoslavije branio je 32 puta, uključujući i nastup na Mundijalu 1974. Nije džaba bio dio legendarnog trija BMW – Bajević, Marić i Vladić. On je bio onaj "M" koji stoji za "Mostarska brčina".

 

Tri puta je branio i za reprezentaciju svijeta i Evrope, a 1973. proglašen je najboljim nogometašem Jugoslavije.

 

 

Aleksa Šantić (1868. – 1924.) – Romantik s brkovima punim emocija

 

Aleksa Šantić, hercegovački pjesnik i akademik, bio je čovjek čiji brkovi nose više emocija nego prosječan ljubavni roman. Rođen u Mostaru, u porodici koja je možda prodavala robu, ali je Aleksa dijelio čistu dušu na papiru.

 

Njegove pjesme bile su pune boli, patriotizma, ljubavne čežnje i vapaja za potlačenim Hercegovcima. A ko bi bolje iznio patnju od čovjeka čiji brkovi izgledaju kao da su s Mostarskih kiša došli ravno na papir? Kad je Šantić pisao ljubavnu strofu, brk mu se lagano nakrivio ulijevo. Kad je pisao o domovini – nakrivio bi se udesno. Potpuna poetska navigacija.

 

 

Mijat Tomić (1610. - 1656.)

 

Mijat Tomić legendarni je vođa hercegovačkih hajduka. Sa svojom družinom borio se protiv turskih vlasti, a djelovali su na području Blidinja, Vrana i Čvrsnice.

 

Prema narodnoj predaji, ostao je bez roditelja još kao dijete, pa ga je othranio stric Niko. Odrastao je u okolici Tomislavgrada, a kao mladić radio je kao najamnik kod bega Kopčića, gdje je do dvadesete godine čuvao ovce. Bio je iznimno snažan – niko se u duvanjskom kraju nije mogao mjeriti s njim u hrvanju ni bacanju kamena.

 

Jedna od najpoznatijih predaja govori kako je u Duvno došao Arap koji je pozvao bega Kopčića na megdan, a Mijat je stao umjesto bega, pobijedio Arapa i tako stekao slavu te darovanu livadu Jabuku.

 

O njegovu odlasku u hajduke postoje različite verzije. Najčešća kaže da su mu Turci na svadbi bega Kopčića htjeli nauditi jer je u svim nadmetanjima bio bolji od njih, pa je osjetio opasnost i pobjegao u planinu Vran. U drugim pjesmama spominje se da je bio nepravedno osuđen ili da se odmetnuo zbog nasilja turskog ćehaje.

 

Glas o njegovoj hrabrosti brzo se proširio i da se oko njega okupilo oko 60 hajduka. Poginuo je izmneđu 1656. i 1659. godine.

 

 

Mario Knezović - Mnogima njegovi brkovi sviraju najbolje pjesme 

 

Mario Knezović rođen je u Mostaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je poljski jezik i slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te studije novinarstva na Filozofskom fakultetu u Mostaru.

 

Osnivač je, autor i frontmen grupe Zoster jednog od najvažnijih bendova bosanskohercegovačke pop-rok scene. Do sada su snimili pet studijskih albuma i postali regionalni miljenici koji popularnost grade svakim novim koncertom. Muzika Zostera jedinstvena je mješavina opuštenog ritma, društvene angažovanosti i mostarske duše – nešto što ne možeš lako staviti u jednu ladicu.

 

Osim muzike, Mario se bavi i glumom. Iza sebe ima uloge u tridesetak dugometražnih i kratkometražnih filmova.

 

 

Zdenko Jurilj

 

Zdenko Jurilj hercegovački je novinar, scenarista i reditelj, osim što ponosno nosi brkove, neizostavni dio njegovog stajlinga je i šešir kojeg nosi i ljeti i zimi, po danu i po mraku. 

 

Studirao je historiji i novinarstvo. Dugogodišnji je novinar-reporter Večernjeg lista. U novinarskoj karijeri izvještavao je o različitim događajima s područja jugoistočne Evrope. Kao reditelj i scenarist radi u produkciji Kadar iz Širokog Brijega. Dobitnik je mnogih nagrada za svoje filmove.  

 

 

Fra Grgo Martić (1822. – 1905.)

 

Fra Grgo Martić hercegovački je franjevac, sakupljač narodnih pjesama, pjesnik, preporodni književnik, kulturni i politički djelatnik.

 

Rodio se u Rastovači kod Posušja. Nakon smrti oca, u svojoj dvanaestoj godini otišao je u samostan u Kreševu, gdje je završio i osnovne i nešto gimnazijskih nauka i s petnaest godina stupio u franjevački red. Nakon požeške gimnazije, za vrijeme studija u Zagrebu upoznao se s istaknutim Ilircima, čije će ideje prihvatiti i kasnije provoditi u praksu. Poslije je otišao u Mađarsku, u Stolni Biograd (Székesfehérvár) studirati teologiju.

 

Uz hrvatski jezik, govorio latinski, talijanski, francuski, turski, mađarski i njemački. Kao župnik u Sarajevu 1856. bio je zastupnik franjevačke provincije za veze s Turskom i konzularnim vlastima.

 

Objavio je više samostalnih djela u prozi i stihu, te pisao brojne priloge najrazličitijeg sadržaja. Prevodio je s francuskog i talijanskog jezika, skupio i štampao brojne narodne pjesme i preradio nekoliko djela drugih autora.

 

 

Lazo Goluža (1936. – 2020.) – Brk koji je znao sve odgovore

 

Lazo Goluža, čovjek čiji su brkovi izgledali kao da sami znaju rješenje svakog pitanja iz “Kviskoteke”, jedan je od najprepoznatljivijih televizijskih umova. Rođen u Trijebnju kod Stoca, diplomirao je komparativnu književnost i talijanski, što znači kako je mogao objasniti razliku između Dantea i Petrarce – i to uz savršeno namješten brk.

 

Kad je 1967. zakoračio na Televiziju Zagreb, brkovi su mu već imali plan: napraviti kvizove koji će ljudima 15 godina stvarati nervozu dok viču odgovore u televizor. “Tri, dva, jedan, ali vrijedan”, “Pješčani sat”, “Brojke i slova”, pa legendarna “Kviskoteka”. A da nije bilo Goluže, možda danas nitko ne bi znao ni sastaviti asocijaciju. Bio je prvi čovjek u Hrvatskoj koji je zaštitio svoj projekt kao intelektualno vlasništvo.

 

 

Fra Didak Buntić (1871. – 1922.)

 

Fra Didak Buntić bio je hercegovački franjevac, graditelj, prosvjetitelj i političar.

 

Rođen je u Paoči, pored Čitluka kao Franjo Buntić. Nakon Franjevačke gimnaziju na Širokom Brijegu u Innsbrucku je završio filozofsko-teološki studij i studij klasične filologije.

 

Predavao je u gimnaziji na Širokom Brijegu, bio njen direktor, a od 1919. provincijal hercegovačkih franjevaca.

 

Mnogi ga smatraju najznamenitijim Hercegovcem. Sistematski je radio na promociji ekonomskih i prosvjetnih prilika u Hercegovini, upućivao seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, poticao uzgoj i pravedniji otkup duhana, navodnjavanje poljâ i izgradnju cesta. Izgradio je poseban obrazovni sistem kojim je iskorijenio nepismenost u Hercegovini.

 

U godinama gladi osigurao je u Slavoniji i Srijemu prihvat i smještaj za oko 17.000 glađu ugrožene hercegovačke djece, a u Zagrebu otvorio konvikt za školovanje siromašnih učenika i studenata.

 

 

Blaž ''Baka'' Slišković – Brk koji je driblao sam

 

Blaž Slišković, rođen 1959. u Mostaru, nogometaš, trener i vječni boem, imao je nadimak “balkanski Maradona”. I to ne samo zbog lopte – nego i zbog brkova, koji su izgledali kao da su spremni ući u dribling čim sretno završe ručak.

 

Iznikao u Veležu, prošao pola Evrope – Marseille, Pescara, Lens... ali brk je uvijek ostao mostarski. Na terenu je bio čarobnjak, a njegova najbolja utakmica bila protiv Italije 1984., kad je zabio dva gola i za dva asistirao.

 

Kasnije je bio selektor BiH, trener Hajduka i Zrinjskog, osvajač titula i ljubimac navijača. “Baka” možda nije ispunio sve što su mu stručnjaci predviđali, ali je zato ispunio sve što se od brkova očekivalo – ostati legenda.

 

 

Svetozar Ćorović (1875. – 1919.) – Književnik čiji brkovi imaju vlastiti književni žanr

 

Svetozar Ćorović, rođen u Mostaru, bio je pisac koji je mogao u jednoj ruci držati pero, a u drugoj brkove – i opet pisati bolje od većine. Njegove pripovijetke, romani i drame toliko su bili povezani s Hercegovinom kao da su mu brci inspiraciju crpili iz mirisa Neretve.

 

Pisao je danonoćno, objavljivao u raznim listovima, bio aktivan u društvu “Gusle”, postao zastupnik u Bosanskohercegovačkom saboru, pa zatim i ratni zarobljenik. Ako je Hercegovina poznata po kamenoj čvrstoći, Ćorovićevi brkovi bili su njena literarna verzija.

 

Njegova najpoznatija djela su romani Majčina sultanija, Stojan Mutikaša i Jarani.

 

 

(Bljesak.info/DEPO PORTAL/au)