Nadao sam se da će, bar, sadašnji estradni novinari Sarajeva pomenuti vrijedni jubilej-20 godina od posljednjeg koncerta originalne postave Bijelog dugmeta na Stadionu Koševo.

Te junske, 15., noći 2005. dogodio se čarobni povratak, ne samo moje generacije, u najljepša proljeća naših života. Bili smo puni ponosa da je ovaj grad bio rodno mjesto najveće rock grupe ondašnje Jugoslavije i današnjeg regiona.

Posebna vrijednost nezaboravnog vatrometa nota sjećanja bio je nastup Željka Bebeka. Prvi pjevač je nakon dugo, dugo odbijanja odlučio da se približi Bregi i da zajedno s njim isijava sa koševske pozornice.

Bilo je to posljednji put da smo čuli i osjetili koliko je Bebek bio zapravo važna rupica na tom bijelom dugmetu. Zbog toga je posebno bio sretan legendarni estradni menadžer Radomir Raka Marić, koji Bregovića nije puštao ni sekunde samog dok je nastupao pred radoznalim novinarskim mikrofonima i kamerama.

Istorijska fešta sarajevskih zabavnih nota bila je i mjesto susreta sa prijateljima koje nisi vidio od rata.

Tako smo, što bi se reklo, kafenisali sa starim jaranom Harisom Džinovićem što je bio u društvu veoma mlade djevojke, koja kao da se stidila pogleda i gužve oko njih.

Onda bio je tu i zagrljaj sa razrednim gimnazijskim drugom Goranom Bregovićem, koji me u tim mladim danima uvjeravao da samo momak sa gitarom privlači ljepotice sa školskih hodnika. Meni to nije palilo i džaba sam pokušavao da naučim svirati gitaru.

Pao je i topli zagrljaj sa legendarnim muzičkim kritičarem Draženom Vrdoljakom. Zagrebački Splićanin je autor brojnih kritika o Dugmetu u kojim je u početku tvrdio da Brega i raja sviraju pastirski rock što će biti teško prihvaćen. Naravno i te junske noći nisam prestajao da ga zbog toga mangupski, sarajevski zezam. Ali, smijeh je brzo prestao kada sam doznao da Dražen ima iste nevolje sa zdravljem kao što je imao i Arsen Dedić. I Vrdoljaku je slijedila transplatacija jetre. Nažalost otišao je zauvijek među nebeske rokere.

Dok smo razgovarali prišao nam je čovjek sa dugačkim objektivom i jakim blicem. Pucale su nas njegove munje i gotovo zaslijepile. Kada sam između bljeskanja uspio progledati vidio sam nasmijano lice starog druga beogradskog. Jedinstvenog lovca na estradne zvijezde Zorana Kuzmanovića što zasluženo nosi nadimak Munja. Prošao sam s njim mnogo zemalja, festivalskih dvorana. I danas je Munja glavni, tvrdoglavo ne ide u mirovinu, nego je i dalje iza pozornica grand i drugih parada. Koliko ga znam vjerujem i da spava sa teškim kamerama za koje treba imati snagu, kondiciju.

Na kraju slijedio je zagrljaj i sa čovjekom koji mijenja domovine kao i ja. Jedan od najboljih bubnjara naše mladosti komšija mi je tu u Niskoj zemlji, u nekom gradu udaljenom dvjestotinjak kilometara. Kako u Sarajevu tako i širom svijeta Dragan Jankelić, kojeg svi više poznaju pod onim Điđi, majstorski je vladao baterijom bubnjeva, dajući, baš kao i danas na Breginim svjetskim koncertima, jaki, nepogrešivi ritam.

Naravno, sjećam se još brojnih susreta s onim vozdra što su pratili 60.000 poklonika Dugmeta do duboko u šehersku noć. Nekoliko sati druženja, zajedništva sa vulkanom emocija vratilo nas je u najljepše doba zemlje koja je nestala i ostavila ova sjećanja i strah da ponovo posežem za slikama prošlosti.

Jer, umjesto radosti sve sam tužniji kako se fotografije redaju u drhtavom listanju starih albuma. Sigurno je tako i kod mnogih od vas, ma koje nacionalnosti, vjere, partije bili...

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.  

(DEPO PORTAL/au)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook