Izvor: Tačno.net
Piše: Alma Abdagić

Prvo sam mislila da konsultujem statistiku. Ali, koga više briga za brojke. Ne trzamo na hiljade ubijene ili jedva žive, a gladne i promrzle djece. Jer, kao, nisu naša. Jer, kao, ideološki se ne slažemo s njihovim tatama. Jer, kao, nije korektno govoriti o jednoj, a ne spominjati drugu djecu.

Jest’, eto, postoje neka djeca tamo i neka djeca ’vamo. A mi moramo birati koja su tuđa, a koja naša.

Svijet se izobličio. Junaštvo se ogleda u dvije-tri rečenice na socijalnim mrežama. Ali, i to nevoljko. I to na vrat na nos, gušeći spotovima i slikama s osmijesima od uha do uha. S nekih plaža i planina. Gdje dajemo sve od sebe da dobro odigramo rolu sretnih ljudi. Sretnih porodica. Imućnih, progresivnih bića u najnovijim pancericama, s naočalama s potpisom.

Da sve šljašti, da sve sija od ljepote.

O, jebote!

U Mostaru je Aldinu Jahić ubio momak. Dočekao ju je na autobuskoj stanici s pištoljem umjesto cvijeća u naramku. Ona bježala, on ganjao. Pa je našao sakrivenu u toaletu ugostiteljskog objekta. I pucao.

Znate šta teta Zuhra piše na Facebooku?! Da nije ni čudno šta ove žene rade od muškaraca i kako ih izluđuju. Da nije ni čudno što nas ubijaju kad smo takve kakve smo.

Pa evo da se jednom i za sva vremena obračunamo. Kakve smo to?

Šta je to toliko pogrešno u našem biću da nas se slobodno mlavi kao vola u kupusu, da nas se u sedamdeset osmoj godini ubija sjekirom poslije kukavnog života u nasilju i skrivanju masnica.

Žene smo. Kako nedavno naglasi Aleksandar Trifunović. To je naš grijeh!

Vukljamo ga kao tri tone na leđima od one jabuke. I nikako da ga se kutarišemo.

Djevojčice su silovane u Tuzli. Nikom ništa. Djevojčice silovane u Sarajevu. Bilo pa prošlo. Jednu ženu u pidžami, bosonogu, zabijao u zid haustora. Kažu, uh, ne znaš ti nju, kakva je to alapača. A on fina raja iz kafane.

Uvijek previše ili premalo. Nikad po mjeri poštenog muškog ljuda. I njegovog ispravnog uda...

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)