Izvor: Tačno.net
Piše: Amer Obradović

Ako bi Sarajevo bilo Gotham City, onda bi njegov Bruce Wayne bio Sejo Sexon. Nema Sejo milione, podzemnu garažu i Batmobil, nije, srećom, bio siroče niti se o njemu brinuo batler Alfred, nego porodica i ulica, ponajviše ona koja je dobila ime po inžinjeru, partizanskom narodnom heroju, Fuadu Midžiću, koji je poginuo u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva.

U Gothamu kad je belaj, bat-signal pali policija, najčešće komesar Gordon. To je njihov način da pozovu Batmana, ne telefonom, ne porukom, nego simbolično, svjetlom u nebo, kao znak da je pravda opet potrebna. Nema Sarajevo komesara Gordona da, kad situacija izmakne kontroli, upali reflektor koji na nebu osvijetli logo šišmiša kao poziv u pomoć, ali ima Sexona koji je tu kada njegovom rodnom gradu treba dosljednost i osjećaj da moral nije fraza nego obaveza.

I dok Bruce Wayne mora voditi dvostruki život, danju biti bogataš i filantrop, a noću čovjek koji se bori protiv kriminala, Sejo je čovjek bez maski. Sarajevo je, realno, i danju i noću isto. I tu maske ne pale. Osamdesetih, kada je Sarajevo doživljavalo sportski, kulturni, ekonomski i generalno društveni vrhunac, Sexon je napisao neke od najvažnijih pjesama o ljudima koji su s margine na autentičan način utkali sebe u tkivo ovog grada.

Nema Sarajevo komesara Gordona da, kad situacija izmakne kontroli, upali reflektor koji na nebu osvijetli logo šišmiša kao poziv u pomoć, ali ima Sexona koji je tu kada njegovom rodnom gradu treba dosljednost i osjećaj da moral nije fraza nego obaveza

U ratu, Sexon je bio tu, stvarao, bio uz raju, a odmah nakon rata napisao je Fildžan viška, obradu Springstinove pjesme My Hometown, koja je oda kulturi sjećanja, ali i životu podno Trebevića. I ne govore samo njegove pjesme o gradu koji se bori protiv svojih vlastitih demona, pohlepe, licemjerja, nepravde i zaborava, nego to naš Bruce Wayne s Koševa i javno govori na televiziji, u podcastima, intervjuima, stajući uvijek uz ono Sarajevo koje je integralno.

Uvijek mračan, kišan i pun kontrasta, Gotham je metafora za civilizaciju u krizi, grad u kojem su kriminal, korupcija i beznađe postali sistem, ali gdje još uvijek postoji nada oličena u Batmanu i nekolicini pravednika. Tu je tanka linija između zakona i haosa, između heroja i zločinca. Sarajevo je, da se ne lažemo, isto mračno, u smogu često, sve od novembra pa do proljeća, ali je u njemu bilo pravde i u najmračnije doba. Kada je bilo pod opsadom i kada su hiljade granata, mitraljeskih i snajperskih metaka dnevno ubijali grad, otpor nije bio samo prema neprijatelju na brdima nego i unutra.

U jednom od nastupa, Sejo Sexon govori o tome da se Sarajevo s vlastitim kriminalcima i zločincima obračunalo u najkritičnije ratno vrijeme. Ono Sarajevo u kojem uvijek ima fildžan viška. Ono koje, dakako, smeta onima čija je ideologija podjela, primitivizam i etnička mržnja, u kojoj ga označavaju “džamahirijom”, a o toj sorti, njihovoj retorici, ali i ratnim zločinima Sejo je u jednom podcastu ovako govorio:

“Neosporno je da je toga bilo. Međutim, u kontekstu Sarajeva uvijek treba reći neke činjenice koje su potrebne za cjelokupnu sliku. Govori se o Caci, o sarajevskim zločincima, gospodarima rata, života i smrti, ali se ne govori da je 12 sarajevskih policajaca poginulo hapseći tog Cacu. Neka mi neko kaže u kojem gradu Jugoslavije je 12 policajaca poginulo hapseći zločinca koji maltretira sugrađane neke druge vjere, nacije. Je li se to desilo u Splitu, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu?”

Ne govori se da je 12 sarajevskih policajaca poginulo hapseći tog Cacu. Neka mi neko kaže u kojem gradu Jugoslavije je 12 policajaca poginulo hapseći zločinca koji maltretira sugrađane neke druge vjere, nacije. Je li se to desilo u Splitu, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu?

O Sarajevu, osim ovih što imaju ideološku agendu njegovog demoniziranja, ništa ne znaju ni moralni patuljci koji se na silu pokušavaju predstaviti kao čuvari grada kojeg nikada nisu razumjeli. Sarajevo ne može biti etnički tor.

Ima i onih koji bi da su na silu “najstarije Sarajlije”, pa tako na Sarajevo vole “hraknuti”: oni ga vide kao kulisu vlastitih kompleksa i frustracija, koji od njega očekuju da bude ono što nikada nije bilo, grad bez ironije i duha, koji možda prašta neku primitivnu budalaštinu, ali organski papanluk ipak ne. Ima i onih čije frustracije stanu u jednu objavu na društvenim mrežama, pa misle da su tim statusom presudili gradu, njegovoj historiji i ljudima koji su ga branili i stvarali. Ali Sarajevo ne može biti njihov timeline. To je grad iz drugog registra.

Ovaj grad je opstao zato što ima sposobnost da se pogleda u ogledalo i ne slaže se s onim što vidi. Zato je Sejo taj korektiv, svjedok je možda bolja riječ, koji je, kao u njegovoj pjesmi, “mala brana vel’koj rijeci ludila”.

Ima i onih čije frustracije stanu u jednu objavu na društvenim mrežama, pa misle da su tim statusom presudili gradu, njegovoj historiji i ljudima koji su ga branili i stvarali. Ali Sarajevo ne može biti njihov timeline. To je grad iz drugog registra

Sejo nema crni plašt poput Batmana, nego onaj pod kojim Sarajevo ne pripada samo jednima nego svima. Jer ovaj grad, kad sve sabereš, još uvijek zna razlikovati dobro od zla. Još uvijek ima svoje Batmane, one koji ne nose maske, ali ne pristaju na laž, obmanu i put koji vodi daleko od onog Sarajeva kojeg su branili Valter Perić, Karim Zaimović, Jovan Divjak i Fuad Midžić. Dok god je tako, Sarajevo će biti više od geografije.

(Tačno.net/DEPO PORTAL/ad)