Nakon stravičnog požara u Domu penzionera u Tuzli, u kojem je život izgubilo 13 osoba, a više od 35 ih je povrijeđeno — među njima i vatrogasci te policajci — medicinske ekipe su odigrale ključnu ulogu u spašavanju života. U emisiji “Novi dan” o toj noći tragedije govorila je doktorica Lejla Kulugija-Memišević, specijalistkinja urgentne medicine i načelnica Službe hitne medicinske pomoći Tuzla.

Doktorica Kulugija-Memišević prisjetila se kako je sve počelo. Prvu informaciju, kaže, primio je dispečer od policije bez jasnih podataka o razmjerama nesreće.

- U tom trenutku nismo raspolagali informacijama o broju žrtava, jer zapravo ni policija nije znala. Obaveza dispečera bila je da uputi jednu ekipu. Po dolasku prve ekipe još uvijek se nije ništa znalo jer su vatrogasci tek pokušavali osigurati zgradu. Nakon što je prva ekipa ušla, proslijedili su informaciju dispečeru i onda smo podigli i ostale timove. Angažovali smo dodatne timove i u samoj intervenciji učestvovalo je šest timova - kazala je.

Kako dodaje, uz redovno osoblje angažovano je dodatno šest ljekara i šest medicinskih tehničara, uz pet vozila hitne pomoći.

- Uspjeli smo zaista odgovoriti, mogu slobodno reći, velikom izazovu. Iako se radilo o masovnoj nesreći u kojoj se prema pravilima reanimacije obično ne rade, nas je bilo dovoljno, tako da smo uspjeli uraditi dvije uspješne reanimacije i time povećali broj preživjelih - rekla je.

Istakla je i da je služba te noći, pored masovne nesreće, morala nastaviti i redovan rad:

"Dok smo bili na terenu, u službi je istovremeno rađena i reanimacija pacijenta sa srčanim zastojem. I ta je intervencija bila uspješna. To je dokaz kako služba mora funkcionisati i u ovakvim situacijama – redovan rad ne smije stati".

Koordinacija intervencija u uslovima panike, dima i visokog rizika bila je izuzetno zahtjevna.

- Ovo nam je prva ovakva intervencija. Jedna je bila prije sedam ili osam godina, kada je autobus sletio s puta. Ali ova je bila posebnija jer se radilo o jako osjetljivoj kategoriji pacijenata i većem riziku za same spasioca - pojasnila je doktorica Kulugija-Memišević.

Dodaje da je požar izbio na sedmom spratu, a ekipe hitne pomoći organizovale su trijažu i zbrinjavanje na šestom.

- Vatrogasci su nosili pacijente sa sedmog sprata nama na šesti, mi smo radili trijažu i zbrinjavanje, a uz pomoć policajaca i dodatnog osoblja pacijenti su nošeni do prizemlja, jer se lift nije mogao koristiti. Odatle su preuzimani u sanitetska vozila i voženi na Univerzitetski klinički centar Tuzla -  ispričala je.

Kulugija-Memišević posebno je istakla dobru organizaciju Kliničkog centra:

- Medicinski direktor, profesor dr. Ivor Hudić, kontaktirao je sa mnom i telefonski i došao na mjesto incidenta. Dogovorili smo raspored prema kapacitetima klinika — većina pacijenata, jer su imali respiratorne tegobe, upućena je na Kliniku za plućne bolesti, dok su najteži, reanimirani i intubirani, preusmjereni na odjel anestezije i hirurški šok - istakla je.

Na pitanje šta je bilo najteže te noći, kaže da je svaki segment bio izazovan.

- Ne mogu nijedan dio posebno izdvojiti. Sve je bilo teško. Sam medicinski dio bio nam je možda najlakši, jer smo za to obučeni i spremni. Organizacija i logistika su bile najveći izazov. Ipak, zahvalna sam svim volonterima koji su spontano pomagali. Mislim da smo pokazali da možemo reagovati profesionalno i u najtežim okolnostima - naglasila je Kuloglija-Memišević.

Dodaje da su se tokom noći u akciju uključili i domovi zdravlja iz Lukavca, Kalesije, Srebrenika i Živinica.

- Nisam inicijalno tražila pomoć jer nismo znali broj žrtava, ali su se kolege same organizovale i stavile na raspolaganje. Dali su nam mogućnost da pacijente transportujemo i njihovim sanitetima, i ovom prilikom im se iskreno zahvaljujem - rekla je.

Govoreći o zdravstvenom stanju evakuisanih, doktorica Kulugija-Memišević pojašnjava:

- Najveći problem bila je intoksikacija ugljen-monoksidom. Gotovo svi su imali čađave nosnice, opekotine gornjih disajnih puteva i respiratorne tegobe. Neki nisu mogli ni disati, pa smo ih morali intubirati odmah na mjestu trijaže. Vatrogasci su, uz to, imali znakove dehidracije i iscrpljenosti, jer su radili pod punom opremom, u teškim uslovima i morali nositi pacijente šest spratova niz stepenice - istakla je. 

Istakla je da je psihička trauma još prisutna kod svih koji su učestvovali u spašavanju.

"Možda je još rano govoriti o tome. Mi koji radimo u hitnoj pomoći navikli smo na stres i često nemamo vremena da o njemu razmišljamo, ali on se u nama gomila i izađe kasnije. Tokom te noći nije bilo vremena ni za šta osim za spašavanje. Poslije, kad adrenalin popusti, emocije se tek tada jave", navela je.

Govoreći o starijim i nepokretnim osobama koje su spašavali, Kulugija-Memišević kaže da su prizori bili izuzetno potresni.

- Mi, hvala Bogu, nismo imali priliku vidjeti pacijente izložene samom plamenu, ali scena u prizemlju bila je teška. Evakuisani su sjedili u tišini, mnogi dementni, izgubljenog pogleda. Jedna baka mi je rekla: ‘Čujem smrt, dolazi, a ja se ne mogu pomjeriti.’ Te riječi su bile strašne i ostale su mi urezane u sjećanje -  navela je Kuloglija-Memišević dodajući da Dom zdravlja Tuzla svakodnevno pruža psihološku pomoć korisnicima koji su bili svjesni događaja, jer je za mnoge taj šok još svjež.

(DEPO PORTAL/af)