Izvor: Tacno.net
Piše: Dženana HADŽIHAFIZBEGOVIĆ

Jesam, podijelila sam story iz kafane u Zemunu gdje je društvo u kojem sam bila raspucalo zidove pjevajući Romaniju. Jesam, zaplakala sam kad sam čula da je Halid preselio. Jesam, bila sam tužna petnaestak minuta dok sam češljala in memoriam postove, videe i reels-e. U šesnaestoj minuti po Halidovoj smrti, nastavila sam dalje sa životom.

Kad je detonirala vijest da je Halid umro, zemlja se zatresla. Ne figurativno, nego stvarno: u svega nekoliko minuta tuga se pretvorila u spektakl, u online dženazu s hashtagom i playlistom, montažama, statusima „počivaj u miru, legendo“. Narod se organizovao, reorganizovao, pa ponovo organizovao. Šalim se – sve je to, naravno, logistički završio Enis Bešlagić, jer taj zna gdje je reflektor. Odajte čovjeku priznanje. Ljudi su istrčali na ulice, snimali suze, dijelili priče o susretima s legendom. Plakali, dijelili uspomene, pripremili uvećane slike, transparente i cvijeće. I to nije ništa novo. Kad umre neko najveći, poput Halida, mi svi postanemo eksperti za emocije. Sve se organizuje samo od sebe: jedni predlažu dan žalosti, drugi dokumentarac, treći hologramski koncert na Koševu. Kolektivna tuga, masovni performans bola, narod ujedinjen.

Ali, kad se Halid ispratio, kad se posljednji status potrošio, kad su svi shareovi obavili svoje, desilo se ono što se uvijek desi – tuga se ugasila, algoritam prebacio na novu temu, i sve je opet postalo tišina.

A u toj tišini, vijest koja bi svako normalno društvo raznijela. Na takvu nije bilo marševa, nije bilo lomača ni transparenata, samo ovlaš viralne tuge, i klasici poetike digitalne dženaze savjesti. Nije bilo ni Enisa. Pokoji story, poneki status, onaj očekivani strašno, užasno komentar ispod linka ili iznad podijeljenog linka. I naravno, nezaobilazni Like, Share i Care emotikon.

Djevojčice iz doma za nezbrinutu djecu – djeca bez roditelja, bez zaštite, bez sigurnosti: silovane, PRODAVANE. I to ne od nekog kriminalnog podzemlja, nego od policajaca. Ljudi sa značkom. Ljudi koji bi trebali čuvati red, a čuvali su raspored klijenata. To nije neko mračno podzemlje, nego oni koji bi trebali stati između njih i podzmelja. Policajci. Ljudi u uniformama, s oružjem i zakletvom na pravdu.

Pa gdje je masovnost, kolektiv? Gdje su performansi? Gdje su sve te ruke koje znaju dići telefon da zabilježe smrt Legende?

Ništa. Tišina. Skrol. Strašno, užasno i idemo dalje.

Jer nije Halid. Jer nije pjesma. Jer nema nostalgije. Nema refrena koji nas može ujediniti kad su u pitanju djevojčice preko čijih fizički nezrelih tijela su prelazile i istraživale neke odvratne muške ruke pod okriljem države. Djevojčice čija mentalna nezrelost je podnijela da fizičko tijelo pipaju šake nekog čudovišta. I to je, bolan, suština ove jebene tragedije.

U zemlji, u kurton zemlji se diže nacija kad treba oplakati pjevača, ali se ne diže ni obrvu kad treba reagovati za čast djeteta. Kolektivno poludimo zbog pjesme, a tek pola kurca kad neko siluje djetinjstvo.

I nije ovo priča o emociji, ovo je priča o trulom refleksu društva. Društvu koje je naviklo da reaguje samo na ono što je pitko. Na ono što se može staviti u story. Na ono što ima himnu, lik i logo.

Jer, da se ne lažemo – Halid je bio legenda, ali Halid nije sistem. Ove djevojčice su bile sistemski poraz, opet i ponovo i još jednom. Opet, i ponovo i još jednom, ove djevojčice su domina u nizu domina koje redovno padaju, ali se igra i dalje nastavlja. Ali, hej, (ne)ljuti se Čovječe.

Kad umre legenda, svi znamo šta da radimo: dijelimo uspomene, stavljamo slike, govorimo o zajedništvu. Kad se sazna da su policajci PRODAVALI djecu, mi ne znamo ni šta da kažemo, ni šta da mislimo, pa ne kažemo ništa osim onoga što kažemo svaki put kad neka ljigava njuška pokaže ko smo i šta smo. Gdje živimo. To je onaj trenutak kad se moralni sistem društva ugasi.

Jer, u zemlji niko ne želi pravdu. Ljudi žele spektakl. Ne žele da rješavaju zločine, žele da ih gledaju s distance kao reality show.

Halidov odlazak je bio emocionalni reality, a djevojčice iz doma su previše realne. Previše stvarne.

A država?

Država se pravi mrtva. Ministarstva se ni ne zajebavaju s oglašavanjem, institucije peru ruke, mediji ne istražuju dubokost trule zemlje, nego copy/paste-aju tekstove.

Zamisli da su djevojčice bile kćerke tih istih koji ih nisu zaštitili. Zamisli da su bile sponzoruše nekog tajkuna – koliko bi se diglo prašine. Ali kad su djeca bez roditelja, bez zaštite, bez veze, nema nikog. Jer u ovoj zemlji ako nisi bolikita, nemaš ni glas.

Kad umre Halid, to je tragedija naroda. Kad siluju djevojčicu to je šokantno otkriće. I to je razlika između zemlje koja ima dušu i zemlje koja, kako napisa Zubčević, „nema šta nema“.

Zato, ne pričajte više o pravdi dok skrolate kroz nepravdu. Ne lajkajte tuđe bolove. Ne stavljajte Angry na vijest o djevojčicama koje su tražile dom, a preživjele pakao. To nije suosjećanje, to je digitalni alibi.

Ako se mogao dići story za pjesmu, neka se digne glas za djecu koja nisu imala nikoga da ih čuje. Ako se moglo jedinstveno plakati, može se valjda i kolektivno vikati. Jer ako izostane histerija kad policajci siluju djecu, kad institucije zataškavaju, kad država šuti, onda nam sve te pjesme, sve te mantre o narodu s dušom vrijede manje od mrtvog linka.

Nije problem što smo plakali za Halidom. Problem je što smo prestali biti bijesni za živima.

Za djevojčice ništa masovno, ništa histerično, ništa kolektivno. Samo tišina algoritma i tupi osjećaj da se to, eto, opet ne tiče nikoga. Jer nije umro pjevač, umrla su djeca pa to nije trending.

Na toj razlici između Legende i djevojčica leži sav naš moralni bankrot. Kad treba oplakati pjesmu, dižemo državu. Kad treba reagovati na institucionalno silovanje djece, dižemo ruke u ibretu.

Šta je bilo s njima, onom dječicom iz Brčkog, iz još jednog slučaja šokantnog oktića u kući kad je sistem repetitivno zakazao, policija zatajila, a država pokazala da joj je empatija opcionalna? Šta je bilo s Kasumovićem? Ništa. Par izjava, par senzacionalnih naslova, pa tišina. Tišina koju svi prepoznajemo kao znak da se ništa neće promijeniti.

Jer nije Halid. Jer nije estrada. Jer nije naše.

To je razlika između kolektivne emocije i kolektivne odgovornosti. Mi biramo ono prvo jer je lakše: ne traži akciju, samo suzu i status. Ali svaka ta tišina, svaka odgoda, svaka neiskazana histerija pred zlom, znači jedno: da smo pristali. Da je moralni refleks društva postao filter na storyju – prolazan, dopadljiv, ali bez stvarnog sadržaja.

Ako smo mogli zaplakati za Halidom, možemo valjda zapaliti bijes za djevojčice. Ako se narod može dići da oda počast jednom glasu, može se dići i da zaštiti one koji ga nikada nisu imali. Jer ovo više nije pitanje dostojanstva djece, nego dostojanstva nas samih. A ako smo ga izgubili između jednog skrola i drugog, onda nam ni Halid, ni pjesma, ni država više ne mogu pomoći.

(Tacno.net/DEPO PORTAL/au)