Tim naučnika iz Mađarske i Ujedinjenog Kraljevstva otkrio je da se čovječje ribice (Proteus anguinus), endemski vodozemci s područja Dinarida, u svom prirodnom staništu gotovo ne pomiču — doslovno – i to godinama.

Istraživanje provedeno između 2010. i 2018. u jednoj pećini u naselju Gorici u općini Trebinje na jugoistoku BiH donijelo je zapanjujuće podatke: jedan primjerak nije promijenio položaj čak 2569 dana, odnosno više od sedam godina, prenosi Dnevno.

Naučnici sa Univerziteta Eötvös Loránd (Budimpešta, Mađarska) i Istraživačkog društva Devon Karst (UK) označili su i pratili ukupno 26 jedinki u podzemnom sistemu izvora u BiH. Prosječna godišnja udaljenost koju su prešle iznosila je svega 5m, a pojedine su se pomaknule samo nekoliko metara u više godina. 

- Bio je to šok. Nismo mogli vjerovati da neka bića mogu biti toliko statična - naveli su u studiji objavljenoj 2020. godine.

Osjetljivi kemoreceptori

Čovječje ribice su rijetki, slijepi vodozemci iz porodice glavašica, reda repaša, koji žive u potpunom mraku podzemnih voda dinarskog krškog reljefa zapadnog Balkana — od sjeveroistočne Italije, preko Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine do Crne Gore.

S blijedom kožom, izduženim tijelom i zakržljalim udovima, često se opisuju kao “podzemne zmije-duhovi”, a lokalne legende ih povezuju s potomcima zmajeva koji izlaze na površinu tokom jakih kiša.

Zbog života u potpunom mraku, izgubile su vid te se oslanjaju na izuzetno osjetljive kemoreceptore kako bi pronašle hranu poput ličinki kukaca, račića, puževa i sitnih kukaca. Ipak, ako hrane nema, to im ne predstavlja problem — mogu preživjeti bez jela godinama. Ta sposobnost dugotrajnog gladovanja ključna je za njihovu ekstremno štedljivu energetsku strategiju.

Ekstremna statičnost

Za razliku od ponašanja u laboratoriju, gdje pokazuju veću aktivnost i čak određenu društvenost, čovječje ribice u divljini vode gotovo potpuno nepokretan život. Istraživači vjeruju da je razlog tome njihova biološka prilagodba – dug životni vijek (do 100 godina), rijetka reprodukcija (svakih 12,5 godina) i minimalne energetske potrebe.

No, naučnici upozoravaju da rezultati možda ne odražavaju ponašanje cijele vrste. Analiza genetskog materijala ove populacije ukazuje na iznimno nisku genetsku raznolikost, što znači da je ovako ekstremna statičnost možda specifična samo za čovječje ribice iz pećine u Trebinju.

Uprkos tome, istraživanje naglašava važnost promatranja životinja u njihovom prirodnom okolišu. Ponašanje ovih fascinantnih vodozemaca u divljini pokazuje koliko još toga ne znamo o vrstama koje su se prilagodile ekstremnim uslovima — i koliko naučna otkrića mogu biti iznenađujuća kad napustimo laboratorij.

(Dnevno.hr/DEPO PORTAL/au)