Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Davno sam naučio – ljudi iz Zenice imaju posebnu kulturno-antropološku formulu u sebi. Zašto je to tako, ne bih se usudio sa sigurnošću tvrditi, ali znam i poznavao sam mnoge takve. Jedan od njih bio je Haris Burina, kojeg više od godinu dana nema među nama.

Upoznavao sam ga krajem osamdesetih u Sarajevu, u vremenu kada je grad doživljavao zvjezdane trenutke svoje kulturološke i umjetničke moći. Na sve strane je vrvilo, ali je ASU bila jedno od centralnih mjesta te scene. Iako mlada scensko-filmska akademija, već je imala status progresivnog umjetničkog punkta gdje su se dešavale dobre stvari. Za to su bili zaslužni profesori Emir Kusturica, Nenad Dizdarević, Boro Stjepanović i drugi, ali i sami studenti akademije. Tu su bile prve generacije sarajevskih glumaca sa čuvenom predstavom „Audicija“. Taj projekt je ASU-u donio veliki komercijalni uspjeh, u kojem su tadašnji studenti preko noći postali prepoznatljive zvijezde širom tadašnje Jugoslavije.

Drugi projekt bila je predstava profesora Mladena Materića „Tetovirano pozorište“, ovjenčana nagradom na čuvenom festivalu teatra i umjetnosti u Edinburgu. Ta predstava bila je potpuna suprotnost repertoaru koji su tada nudile sarajevske teatarske kuće, u kojima su vladali klasika i dosada. „Tetovirano pozorište“ bio je tematski i stilski iskorak – teatar koji je poništavao verbalni jezik i nudio dotad neviđeni scenski pokret i (post)simboličku imaginaciju, naslonjenu na iskustvo nijemog filma. Kasnije je Materić po sličnom obrascu kreirao i „Mjesečevu predstavu“.

Haris Burina je igrao u „Audiciji“, ali i u Materićevim predstavama. Meni je bilo zanimljivije to što je radio u ovim potonjim, ali je u očima široke publike ostao upamćen kao Ahmed Saračević – kod raje: Džigi. Taj nadimak dobro opisuje njegov dinamični karakter – bio je uvijek u pokretu, vidljiv, sklon druženju, priči i vicevima. Tako sam ga i ja, kao mladi novinar i filmski kritičar, upoznavao. Često smo se viđali u tada popularnom kafeu hotela Beograd (danas Bosna), poznatom pod nadimkom „Zemun“.

Te lijepe trenutke naše mladosti prekinuo je rat. I za Harisa je bio traumatičan. Iako mlad, uloge u pozorištu i poneka manja na filmu („Otac na službenom putu“. Život radnika, Kuduz)) donijele su mu regionalnu slavu. Naročito nagrada u Edinburgu, koju su neki ovdje nazivali pozorišnim Oscarom – što je pretjerivanje, ali nije ni daleko od istine. Tom nagradom mogu se pohvaliti rijetki – ne samo kod nas, nego i u svijetu.

Dobio je angažman u Beogradskom dramskom pozorištu i preselio se u tadašnju jugoslavensku prijestolnicu. Kratko je to trajalo – došli su Miloševićevi nacionalisti i jedva je živu glavu iznio iz Srbije. Postoje u Beogradu svjedoci svega toga – neki su o tome javno govorili, mnogi nisu.

Tako se Burina obreo u Francuskoj. Zajedno s Materićem i još nekoliko kolega osnovali su „Tetovirano pozorište“ u Toulouseu. Trajalo je to nekoliko godina, ali je i tu došlo do profesionalnog i političkog razlaza s njegovim profesorom. O tome nikada nije volio mnogo govoriti.

U Francuskoj je napravio autorski projekt „Ptice Sarajeva“, u kojem je, zajedno s Florance Le Juez, i igrao. Ta poetična i čudesna predstava osvojila je brojne nagrade, uključujući ponovo onu za najboljeg glumca u Edinburgu. Bila je to umjetnička posveta opsjednutom Sarajevu – gradu koji mu je dao puno. Iako je u Francuskoj, pored državljanstva, dobio i status zasluženog umjetnika, početkom 2000-ih vratio se u Sarajevo.

Tada smo se ponovo počeli viđati. I dijelili istu želju da radimo filmove. Bilo je to vrijeme kada sam se spremao za snimanje svog prvog dugometražnog igranog filma – „Nafaka“. Scenarij za taj film počeo sam pisati još u ratu i on se dugo razvijao u tim poratnim godinama punim nade i ambicija.

Prvobitno, nije on bio planiran za ulogu Crvenog oka – lika nastalog na osnovu istinite priče o mladom Bosancu koji, usljed ratne traume i masakra nad njegovom porodicom u Višegradu, u izbjeglištvu pada u nesvijest kad ugleda crveno svjetlo na semaforu. Taj lik sam pisao za svog prijatelja i kolegu Nisveta Džanku, s kojim sam napravio dokumentarni TV brend „Pozitivna geografija“.

Uoči samog snimanja, Džanko je – zbog negativnog stava njegove supruge prema jednoj sceni u kojoj se njegov lik mora ljubiti s glumicom – odustao od uloge. Teško mi je to palo, vjerujem i njemu, ali tu je bio Burina.

Samo snimanje „Nafake“ bilo je posebno iskustvo – materijal za zasebnu priču, čak i knjigu. Danas se taj film, između ostalog, pamti i po ulozi Crvenog oka i monologu koji Burina govori na rijeci. Taj monolog i čitava priča o junaku koji pravi splav na Miljacki, kojim želi doći do Drine – rijeke svog djetinjstva, gdje su se desili strašni zločini – predstavljali su svojevrsni filmski dijalog sa filmovima Emira Kusturice, posebno s TV filmom „Bife Titanik“ po priči Ive Andrića. Tamo je metafora izgubljenog svijeta brod Titanik, a u našem filmu – splav na Drini. Burina, kao student čuvenog reditelja koji je ostavio Sarajevo, vrlo je dobro razumijevao šta zapravo radimo s tom linijom filma.

Radili smo kasnije na još nekoliko projekata – filmu „Sevdah za Karima“, igranoj TV seriji „Dobrodošli u Orijent Express“, te u filmu „Praznik praznine“, gdje je snimio svoje posljednje filmske kadrove. Ostao nam je, u formi kako smo ga prvobitno vidjeli, nedovršen film „Balada o Pišonji i Žugi“. Trebao je to biti generacijski film o osamdesetim i duhu Sarajeva, zauvijek zabilježenom kroz pjesme Seje Seksona, Zabranjenog pušenja i New Primitivesa – jedinog autentičnog umjetničkog pokreta koji je Sarajevo ikad imalo. Taj projekt, kako sada stvari stoje, nikada neće biti završen onako kako smo ga zamislili. Jer teško je sada, nakon njegovog odlaska, zamisliti bilo koga drugog u ulozi Moketa.

U posljednjim godinama života, Burina se vratio u rodnu Zenicu – tamo odakle je sve krenulo i gdje su ga ljudi voljeli. Tih godina viđali smo se na filmskim setovima ili kod Keke u „Rajvosa“.

Nije bio sretan. Tuga je posljednjih godina nadvladala njegov vedri karakter.  Znao je da može puno više, ali glumački život u zemlji koja nema ni kinematografiju dodatno ga je trošio. Njegova energija bila je presnažna za ovakvu postratnu Bosnu.

Dugo nisam bio spreman pisati o Harisu Burini. Emocije su žive. U posljednjih nekoliko godina s ovog svijeta je otišlo mnogo dragih ljudi, ali njegov odlazak bio je posebna pukotina.

Da, sjećam se svega kao da je juče bilo.

Vraćajući se sa sahrane u Zenici, prema restoranu kod našeg zajedničkog prijatelja Fehre, vraćale su mi se slike kao na pokretnoj traci – slike jučerašnjeg svijeta, svijeta koji je s njim nepovratno otišao.

Barem je tako za mene.

(DEPO Portal/ak)