Piše: Akademik Suad KURTČEHAJIĆ

Danas je, prije 45 godina, umro drug Tito, čijom zaslugom je Bosna i Hercegovina nakon 480 godina postavila temelje svojoj novovjekovnoj državnosti u okvirima Jugoslavije, a nakon pada Osmanlija 1463. godine. Bila je to najveća sahrana u historiji čovječanstva. Svi jugoslovenski narodi su bili ponosni da su imali takvu svjetsku veličinu za svog predsjednika.

Da nije bilo Josipa Broza Tita i njegovih komunista i partizana, danas bi se o Bosni učilo u našim školama samo kao o srednjevjekovnoj državi od kralja Tvrka do Stjepana Tomaševića i pominjao bi se Kulin ban, koji je imao relativno visoku samostalnost, a muslimani bi bili vjerska skupina koja bi se borila za ostvarivanje svojih vjerskih prava.

Ovo se mora shvatiti, jer Bosne i Hercegovine nije bilo imenom ni u Kraljevini Jugoslavije ni u Kraljevini SHS, a završetak Prvog svjetskog rata dočekala je kao dio teritorije Austrougarske koji se komadao među saveznicima (sile Antante). Sporazumom Cvetković - Maček od 26. avgusta 1939. godine, kojim je stvarana Hrvatska banovina od Savske i Primorske, sadašnji prostor Bosne i Hercegovine se dijelio između srpske i hrvatske interesne sfere po principu - gdje su Hrvati u većini, ide Hrvatskoj banovini, a gdje su Srbi u većini, budućim srpskim zemljama. 

Muslimani su tretirani vjerskom skupinom koja nema pravo na svoj teritorij, a tome su možda doprinijeli i muslimanski intelektualci u vrijeme Austrougarske koji su uporno odbijali sedamanaestogodišnja nastojanja Kalaja od (1886-1903), koji je sufinansirao list Bošnjak da bi se to ime proširilo i prihvatilo i da, kad je već zakasnio za bosanske pravoslavce i katolike, bosanski muslimani prihvate tada korisno imenovanje Bošnjak, kako su nas Austrougari zvali za svoj etnički i nacionalni identitet. 

Odgovor naših tada muslimanskih prvaka je bio da ih to ime ne zanima već samo vjerska i kulturna autonomija, što je nepovoljno uticalo na pozicioniranja bosanskih muslimana u vremenima koja su slijedila.

Tito je stvorio Pokrajinski komitet KPJ za BiH, koji je zauzeo stav u julu 1940. godine da Bosna i Hercegovina bude pokrajina u budućoj jugoslovenskoj federaciji, što je potvrđeno na Petoj zemaljskoj konferenciji KP Jugoslavije u oktobru 1940. godine, u Zagrebu. Tito sa svojim partizanima, pozivajući se na prirodno pravo na odbranu zemlje, diže ustanak naroda Jugoslavije nakon sloma Kraljevine Jugoslavije 17. aprila 1941. godine, odlukom Politbiroa KPSKJ od 04. jula 1941. godine. 

Najpresudnije bitke za opstanak Titovog partizanskog pokreta bile su Bitka na Neretvi i Bitka na Sutjesci. Da je u tim bitkama Titov pokret slomljen, Bosne i Hercegovine ne bi bilo na mapi Evrope ni u jednoj varijanti završetka Drugog svjetskog rata, a muslimani bi bili vjerska skupina u svim budućim rješenjima. Ali, prijetio im je i biološki nestanak, jer su prema rješenjima "Memoranduma homogena Srbija" četničkog ideologa Stevana Moljevića muslimani trebali biti protjerani za Anadoliju i Albaniju. 

Nakon što je Titov partizanski pokret probio obruč na Sutjesci i oslobodio dvije trećine Bosne i Hercegovine, održavaju se ZAVNOBiH i AVNOJ u novembru 1943. godine. Muslimanima je u Bosni i Hercegovini dat ravnopravan status sa imenom Musliman, ali na AVNOJ-u je prevladalo mišljenje da se radi o vjerskoj skupini i stvorena je Jugoslavija sa šest federalnih jedinica i pet naroda. Kada se vidjelo da muslimani ne prihvataju asimiliranje među Srbe i Hrvate i da su radije prihvatali da se pišu 1948. godine neopredijeljen, 1953. godine Jugosloven neopredijeljen, na popisu 1961. godine dato im je da se pišu muslimani sa malim "m" u etničkom smislu, i kad su rezultati pokazali da ih ima blizu milion i da odbijaju asimilranje među Srbe i Hrvate, Centralni komitet BiH je 1968. godine proglasio Muslimane kao šestu jugoslovensku naciju, što je ušlo 1971. godine u treću grupu ustavnih amandmana na Ustav SFRJ 1971. godine. 

I na popisu iste godine Muslimani su, prvi put nakon dolaska Austrougarske i njihovog prvog popisa 1879. godine, postali najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini. Sve ustavne definicije Ustava NRBiH 1846. godine, preko Ustava SRBiH 1963. godine do Ustava SRBiH od 1974. godine, određivali su Bosnu i Hercegovinu državom u okviru Jugoslavije kao savezne države. Da nije imala takvu poziciju u jugoslovenskoj krizi i njenom raspadu, Bosna i Hercegovina bi bila u mnogo težoj situaciji. 

Najveće zasluge za to ima Tito i zato mu moramo biti zahvalni, kao i svim komunistima i partizanima u BiH koji su položili svoje živote za izgradnju Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, bez koje ne bi bilo ni sadašnje Bosne i Hercegovine. 

I zato mu vječna slava i hvala.