Odlomak iz novonastajuće zbirke lirskih zapisa Esada Durakovića, koji LIRSKI transponira večerašnju 27. noć ramazana

U poetici prostora, pećina nije samo simbol mraka već je i stvarno njegovo stanište, čak je najgušća tmina u neprolaznost zasjela. 
Pećina je najuvjerljivija semiotička opreka svjetlosti i radosti, ozarujućoj prozračnosti. Sve što je izvan mrkloga svijeta pećine opozitno je njenome mraku i sumornosti. Ona je prostor nepodnošljive sabijenosti, semiotičke i svake druge depresije i potištenosti. U njoj se poništava prethodni osjećaj slobode i otvorenosti; preobražava se u pretežak osjećaj tjeskobe i zatočenosti.
Tegobno je potonuće u dubove pećinskoga mraka i gluhoće.

Pećina je – među svim ostalim – okončanje svakog puta, kretanja naprijed koje je dragocjeno svakom živom stvoru a naročito čovjeku.
Ona je samouvjerena u vječnost statičnosti, u pomračenu stranu svijeta i u poraz svjetlosti.

Pećina je isto tako sinonim barbarstva i zaostalosti, jer ona bijaše Čovjekovo sklonište prije osvita Čovječnosti.
Pećina je poraz pozitiviteta u potpunosti.

Ali, ima jedna religija posvećena pozitivitetu u tolikoj mjeri da uvijek nastoji i čudesno uspijeva pretvoriti u najveći pozitivitet i ono što se čini trijumfalnim u negativnosti:
U Pećini je Bog preko Svoga Glasonoše oslovio Čovjeka koji se tu sklanjao – deprimiran vanjskom tminom ljudskoga roda. U toj pećinskoj sklonutosti, izgovorena je prva i sudbinski važna riječ ljudskome rodu, jer samo Bog je mogao znati koja se prva Riječ Njegova treba Čovjeku uputiti. Potom je odatle – iz Pećine – pokuljala plimna svjetlost koja je stoljećima plavila svijet, a i danas ga preplavljuje.
Pećina je postala neiscrpan izvor svjetlosti.

I povedoše iz nje – iz njene mračne utrobe – ravni i okomiti putevi ka visovima u svjetlosti  i ovoga svijeta i Vječnosti.

Februara 2022.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook