Postoje određeni strateški interesi koji povezuju Izrael i kurdske zajednice i smatraju se kao dio šireg cionističkog plana. Cilj Izraela je povezivanje s manjinama na Bliskom istoku kao dio njegove šire geopolitičke strategije poznate kao "strategija periferije" (Periphery Doctrine), koja datira još iz 1950-ih i 1960-ih godina.

Ova strategija temelji se na ideji povezivanja s manjinskim skupinama i državama na rubovima arapskog svijeta kako bi se suprotstavili neprijateljski nastrojenim arapskim državama koje su okruživale Izrael. Povezivanje Izraela s manjinama na Bliskom istoku uključuje i pružanje vojne pomoći kao ključnog elementa suradnje radi fizičkog opstanka. Ova pomoć obuhvaća opskrbu oružjem, vojnu obuku, logističku podršku i savjetovanje, što omogućuje manjinama da se učinkovitije suprotstave zajedničkim neprijateljima.

Turska vojska, iako često predstavljena kao jedna od najjačih u regiji, nije toliko snažna u praksi kako to sugeriraju propagandni narativi

Prema izraelskoj strategiji periferije, Kurdi se mogu smatrati proxy snagama Izraela jer djeluju kao posrednički akteri u ostvarivanju zajedničkih strateških interesa. Turska zabrinutost oko mogućnosti budućeg rata s Izraelom nema temelja jer se, u širem geopolitičkom kontekstu, Turska već desetljećima suočava s Izraelom kroz posredne sukobe i strateška sučeljavanja. Turska već više od 40 godina nije uspijevala poraziti kurdske pobunjeničke skupine koje su bile naoružane samo lakim pješadijskim naoružanjem, dok trenutno u sjevernoj Siriji kurdske snage raspolažu hiljadama tona modernog naoružanja.

Turska vojska, iako često predstavljena kao jedna od najjačih u regiji, nije toliko snažna u praksi kako to sugeriraju propagandni narativi. Od Korejskog rata (1950.–1953.), gdje je sudjelovala u međunarodnoj koaliciji predvođenoj SAD-om, Turska nije sudjelovala u velikim konvencionalnim ratovima, već se uglavnom fokusirala na asimetrične sukobe, posebno protiv kurdske gerile, poput Kurdistanske radničke partije (PKK).

Turska vojna tehnologija, iako pokazuje napredak u određenim područjima, i dalje se suočava s ograničenjima koja ukazuju na njezin relativno nizak stupanj razvoja u usporedbi s globalnim vojnim silama. Veliki dio turskih vojnih sistema je još u fazi razvoja, a mnogi ključni projekti nisu testirani u realnim ratnim uslovima. Primjer je turski borbeni avion 5. generacije Kaan, koji se trenutno razvija, ali se oslanja na američke motore iz F-16 programa jer Turska nema kapacitet za proizvodnju vlastitih naprednih avionskih motora. Ovo ukazuje na značajnu tehnološku ovisnost o stranim dobavljačima, što predstavlja ranjivost, osobito u kontekstu sankcija ili političkih pritisaka.

Izrael ima i značajnu obavještajnu prednost zahvaljujući svojim agencijama i vojnih jedinica specijaliziranih za kibernetičke i obavještajne operacije, što mu omogućuje precizno djelovanje i bolje razumijevanje protivničkih strategija

U hipotetičkom sukobu između Izraela i Turske, izraelska vojska ima jasnu nadmoć zbog tehnološke superiornosti operativne spremnosti i velikog iskustva u modernom ratovanju. Izrael je globalni lider u razvoju naprednih vojnih tehnologija uključujući sisteme protuzračne obrane poput Iron Dome i modernih borbenih zrakoplova poput F-35. Njegova vojska ima veliko iskustvo u asimetričnim i konvencionalnim sukobima stečeno kroz višedesetljetne operacije protiv različitih neprijatelja u regiji. Izraelsko ratno zrakoplovstvo jedno je od najmoćnijih u svijetu s vrhunskom tehničkom opremom i iznimno obučenim pilotima. Izrael ima i značajnu obavještajnu prednost zahvaljujući svojim agencijama i vojnih jedinica specijaliziranih za kibernetičke i obavještajne operacije, što mu omogućuje precizno djelovanje i bolje razumijevanje protivničkih strategija.

Turska obavještajna služba (MIT) koristila je niz represivnih mjera usmjerenih na kontrolu i destabilizaciju kurdskog stanovništva, što je značajno doprinijelo radikalizaciji dijela kurdske zajednice i njihovoj odluci da započnu borbu za autonomiju i neovisnost. Ove mjere uključivale su široku primjenu represije kroz prisilna raseljavanja, masovna zatvaranja i nasilne operacije koje su targetirale i vojne i civilne kurdske ciljeve. Politike sustavne asimilacije, poput zabrane kurdskog jezika, kulture i identiteta, dodatno su povećale frustraciju i osjećaj obespravljenosti unutar kurdskih zajednica.

Turska vanjska politika posljednjih desetljeća pokazuje obrasce koji ukazuju na izdaju interesa svojih arapskih susjeda u skladu s interesima zapadnih centara moći

MIT je također provodio operacije pod lažnom zastavom i manipulirao unutar-kurdskim sukobima kako bi oslabio političku i vojnu koheziju kurdskog pokreta. Ove strategije, iako osmišljene kao mehanizam kontrole, doprinijele su stvaranju nepovjerenja prema državnim institucijama i jačanju narativa o potrebi neovisnosti među Kurdima. Utjecaj zapadnih centara moći na kurdski pokret također je bio značajan jer su određeni zapadni akteri pružali političku, financijsku i logističku potporu kurdskim organizacijama, što je dodatno zaoštravalo odnose između kurdskog stanovništva i turske države.

Supruga Abdullaha Ocalana, Kesire Yıldırım Ocalan, bila je kći službenika turske obavještajne službe (MIT), koji je također jedan od njegovih bliskih suradnika, poznat pod kodnim nazivom "Pilot", bio je agent koji je radio za MIT, prema tvrdnjama različitih izvora i analitičara. Ova povezanost otvara mogućnost da je MIT, po nalogu ili uz znanje zapadnih centara moći, svjesno manipulirao kurdskim pokretom kako bi ga usmjerio prema ostvarivanju određenih geopolitičkih ciljeva.

Turska vanjska politika posljednjih desetljeća pokazuje obrasce koji ukazuju na izdaju interesa svojih arapskih susjeda u skladu s interesima zapadnih centara moći. Turska je, primjerice, igrala ključnu ulogu u podršci pobunjeničkim skupinama tijekom Arapskog proljeća, što je destabiliziralo regiju i dovelo do slabljenja država poput Sirije, Iraka i Libije. Ova strategija, često koordinirana s NATO-om i zapadnim saveznicima, uključivala je vojne intervencije, potporu paravojnim skupinama i ekonomsku eksploataciju, dok je Turska istovremeno tvrdila da štiti regionalne interese.

Ako je Erdogna izdao svoje prve komšije - Siriju, Irak, i najvjerovantije uskoro Iran, zašto ne bi izdao Bošnjake i Albance koji su mu mnogo dalji?!

Danas se Turska suočava s mogućnošću da Iran, kao regionalni rival, iskoristi situaciju za jačanje svoje pozicije kroz prodaju bespilotnih letjelica kurdskim snagama u Siriji. Ovo izaziva zabrinutost u Ankari jer bi napredni iranski sustavi mogli povećati sposobnosti kurdskih skupina koje Turska smatra najvećom prijetnjom svojoj teritorijalnoj cjelovitosti. Postoji poznata izjava generala turske vojske, što se često pripisuje generalu Yasaru Buyukanitu, bivšem načelniku Glavnog stožera turskih oružanih snaga. Tokom priprema za invaziju na Irak 2003. godine, u kontekstu pregovora između Turske i Sjedinjenih Država, navodno je izjavio da "Amerikanci mogu napasti Bagdad, ali moraju platiti Turskoj prije nego padne prva raketa”.  

Kada je Devlet Bahçeli, lider turske Stranke nacionalističkog pokreta (MHP), u oktobru 2024., pozvao na oslobađanje Abdulaha Ocalana, lidera Kurdske radničke stranke (PKK), koji od 1999. godine leži u turskom zatvoru, svima je bilo jasno da je još jedna katastrofa u režiji Erdogana započela. Očigledno je da nova američka administracija na čelu sa Trumpom želi oslobađanje Abdulaha Ocalana. Iako su mediji prva dva dana te 1999. to predstavljali kao “veliki uspjeh turskih sigurnosnih snaga”, već treći dan je svima bilo jasno da su SAD “upakovale” Ocalana i predale Turskoj.

Tadašnji turski premijer Bulent Ecevit je javno priznao: “Mi ne znamo zašto su nam ga Amerikanci predali”. Situacija se razvija u pravcu da je Ocalanovo oslobađanje već dogovoreno samo je potrebno u Erdoganovom stilu ubijediti narod u “novu pobjedu”. Ocalan će biti oslobođen i postati kurdski Nelson Mandela, čime će javno zagovaranje priznanja trenutne teritorije, koju kontrolišu Kurdi u Siriji i Iraku, kao zvanične kurdske države biti samo ojačano.

Ako je Erdogna izdao svoje prve komšije - Siriju, Irak, i najvjerovantije uskoro Iran, zašto ne bi izdao Bošnjake i Albance koji su mu mnogo dalji?!

Dok se u Turskoj ezan učio na turskom jeziku 18 godina, što je najveće poniženje za jedan muslimanski narod, tako nešto kod Bošnjaka i Albanaca nije nikada bilo moguće ni u najtežim vremenima

Erdoganova politika je u suradnji s Putinom imala svoju viziju Bosne i Hercegovine koja nije nikako europska. Kiprizacija Bosne i Hercegovine neće proći jer postoji OHR. Umjesto da uvezuje ekonomski Bošnjake i Albance preko Sandžaka, Erdogan ne čini ništa da ekonomski oživi bošnjačka i albanska područja. Dok se u Turskoj nova godina proslavlja u svim gradovima, Erdogan šalje nama hafize, umjesto velikih investitora, da nam objasne kako se to radi.

Zaboravlja da su Bošnjaci i Albanci čuvali svoju vjeru i tradiciju zadnjih 150 godina, najtežih za muslimane na Balkanu, i gradili džamije bez ičije pomoći. Stvorili su svoje islamske zajednice koje odlično rade svoj posao. Dok se u Turskoj ezan učio na turskom jeziku 18 godina, što je najveće poniženje za jedan muslimanski narod, tako nešto kod Bošnjaka i Albanaca nije nikada bilo moguće ni u najtežim vremenima.

Erdoganove tvrdnje da je Turska porazila ISIL su netačne. Erdogan je po nalogu zapadnih centara moći pomagao ISIL i sve činio da uništi sirijski režim, dok je na kraju po nalogu tih istih centara moći dobio novu ulogu u Siriji, koju trenutno gledamo. U kontekstu sirijskog sukoba, Turska pod vodstvom Erdogana nije nikada imala ulogu glavnog aktera (kontraktora) u oblikovanju ključnih strateških odluka i smjerova sukoba. Umjesto toga, djelovala je kao podkontraktor, izvršavajući specifične zadatke u skladu s interesima većih globalnih sila.

Bošnjaci i Albanci su uvijek znali prepoznati “prodavače magle” i svijesni su da se odgovor na njihove probleme nalazi u Briselu, a nikako u Ankari

Cijelo vrijeme navodnog sukoba sa Izraelom, Erdoganov sin i zet zarađuju ogroman novac trgujući sa Izraelom. Jedan od najvažnijih vojnih radara za sigurnost Izraela od mogućeg napada iz Irana upravo se nalazi u Turskoj. Turska je, iako je mogla blokirati, ispunila sve želje Izraela u vezi uključivanja u međunarodne organizacije pa je tako Turska 2016. pristala da Izael otvori ured u NATO štabu u Briselu. Iako Izrael ima pravo da bude dio ovih organizacija, ovim se dokazuje da Erdoganova Turska manipuliše osjećajima muslimana i da Erdogan održava veoma dobre odnose s Izraelom.

Veličanje “uspjeha” Turske u medijima u Bosni i Hercegovini je naručeno od strane turskih medija u našoj zemlji da bi se manipuliralo osjećanjima Bošnjaka i Albanaca. Međutim, Bošnjaci i Albanci su uvijek znali prepoznati “prodavače magle” i svijesni su da se odgovor na njihove probleme nalazi u Briselu, a nikako u Ankari.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook