Davora Sučića Sulu ne treba posebno predstavljati na ovim prostorima. On je muzičar, kompozitor, tekstopisac, producent i, kako sam kaže, “honorarni povjesničar”. On je Sejo Sexon, on je Zabranjeno pušenje i, nažalost, navija za Želju. 

 

Tekst i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

 

Sejo svojim novim projektom “Neuštekani” vodi Zabranjeno pušenje u, do sada njima, neistražen teren i atmosferu u kakvoj ih nismo imali priliku vidjeti. U sarajevskom BKC-u će, 27. i 28. decembra, održati svoj prvi unplugged koncert, a svoj nastup dovesti na granicu sa teatrom. Za DEPO Portal govori o nadolazećem koncertu, nepravedno zapostavljenim pjesmama koje će se naći na repertoaru, razlazu sa Neletom Karajlićem te da li bi opet dijelio binu sa njim…

 

 

Visoki računi za struju ili nezgodan komšiluk?

 

Kada smo čuli naziv Neuštekani, prvo smo se zapitali da li bend ima problema sa visokim računima za struju ili im komšije zovu policiju zbog buke. Međutim, Sejin razlog je prilično neekološki. 

 

- Pa treba preći na čvrsta goriva, to je poruka (smijeh). Neuštekani, u prijevodu unplugged, što je i mnogo učestaliji termin, je koncert koji smo poklonili sebi. Nadam se da će publika uživati i da će biti ljudi koje uopće ne zanima naš repertoar. Bit će pjesme koje su neizvikane i ne toliko popularne, rijetko izvođene na koncertima. To su pjesme koje nemaju spotove. Osjećam neki dug prema njima i pokušat ću da ih nekako vratim na svjetla velegrada. To sam želio uraditi, prije svega, radi nas. Mislim da te pjesme zaista vrijede i predstavljaju, možda, najbolji dio onoga što smo stvorili i stvarali sve ove godine. Iskreno, u minskom sam polju. Ne znam tačno šta radim i ne znam tačno gdje krećem, ali se nadam da će biti ljudi koji će željeti tu emociju, atmosferu i da će imati strpljenja da saslušaju taj akustični koncert. Bit će naravno i starog repertoara i poznatih pjesama, ali akcenat koncerta je ipak na “spašavanju vojnika jarana”, odnosno spašavanju tih pjesama od zaborava. Nekako duboko u sebi osjećam, sve ove godine, da su nepravedno gurnute u zapećak i mislim da ih vrijedi čuti - kaže Sejo.

 

Ovo će biti prvi zvanični unplugged koncert u biografiji ZP. Sejo kaže da je bilo prilika, ali ih nisu iskoristili. 

 

- Jednom je zaista nestalo struje. Radili smo jedan event, a nevrijeme je potpuno rasturilo opremu, pa smo koncert odradili sa akustičnim gitarama. Čisto, kad su se već ljudi skupili, da nešto i čuju. Ali nismo više. Što bi Rambo rekao, to je za starije muzičare koji ne mogu više na noge. On je bio jako protiv forme unplugged koncerata - dodaje.

 

 

ZP će nastupiti u svom punom sastavu. “Isti ljudi, slični instrumenti, samo bez moćne tehnike i bez decibela i buke”, kaže Sejo i pojašnjava kako će aranžmani ipak biti malo drugačiji, budući da je nemoguće izvesti neke pjesme na ovoj tehnici onako kako ih inače izvode. 

Za široke narodne mase se, ipak, nisu pripremili. Na repertoar nisu ubacili nijedan narodnjak za raju...

 

- Ja nisam posvećani ili radikalizirani roker koji ne želi s narodnjacima imati ikakve veze ili kontakta. Mi smo djeca s Koševa, a Koševo je bilo narodnjačko naselje. Tu je bio Diskoton, veliki izdavač narodnjaka. U koševskim kafanama velike zvijezde narodne muzike pekle su zanat. Mi to imamo u svom kodu. Narodna muzika je muzika koju narod voli da sluša i ne mislim o njoj ništa loše. Kao i svaka muzika, dijeli se na dobru i lošu. Ali sam primijetio da u Sarajevu inače ne postoji ta brana koja odvaja ta dva svijeta, kao što je slučaj u Zagrebu i Beogradu, gdje su zaista rock izvođači i alternativna urbana scena potpuno operisani od bilo kakvog uticaja. U Sarajevu nije tako. U Sarajevu ćete kod svakog rock benda, od Bijelog dugmeta do Zabranjenog pušenja, pa i Dubioze kolektiv, osjetiti taj touch. Kod nas su te dvije muzike uvijek bile integrisane i živjeli smo jedni uz druge te jedni od drugih, svjesno ili nesvjesno, pokupili neke tekovine narodne muzike - kaže Sejo.

 

 

Tako je nastao i njegov projekt Shaderwan Code, supergrupa bosanske sevdalinke, formirana kao prijateljski spoj ZP i ženskog hora Zagrebačke džamije Arabeske. Međutim, već neko vrijeme ovoj supergrupi nema ni traga u javnosti. Sejo je to objašnjava kao “standardni problem svih ženskih bendova”. 

 

- Ti bendovi, generalno, uvijek kraće traju - zbog objektivnih okolnosti, a to su brakovi, djeca, ženske obaveze. Taj projekat se, nakon 10 godina i dva dobra CD-a, ugasio. Jako smo ponosni na njega i mislimo da je to bio jedan od highlighta nekog našeg stvaralaštva i kreacije. Bez obzira što to nije bio naš teren. Ušli smo u to preko filma “Nafaka” Jasmina Durakovića. Zapravo, cijeli taj rad na tradicionalnoj bosanskoj muzici, ilahijama, sevdahu i svemu što je provejavalo kroz tu muziku - to je za nas, definitivno, bio novi teren. Mi smo dobili jedan filmski projekat i za njegove potrebe je nastala prva saradnja sa Arabeskama. Vidjeli smo da je to jedna ekipa koja se jako dobro uklopila i koja jako dobro diše te nam je bilo žao to prekinuti. Tako smo desetak godina radili i sarađivali te izbacili dva CD-a. Ponosan sam na taj period - pojašnjava.

 

 

Glavni junaci knjige su pjesme

 

Neuštekani će na binu BKC-a donijeti i svojevrstan teatarski nastup, gdje će Sejo iznijeti priče o nastanku nekih pjesama, a koje nisu obrađene u nedavno objavljenoj knjizi “Pamtim to kao da je bilo danas”, koju je Sejo radio sa Borom Kontićem i koja je, zapravo, priča o pjesmama. Sejo za koncert kaže da će biti scenska ekranizacija te knjige. 

 

- Glavni junaci te knjige su pjesme. A kako su pjesme većinom autobiografske, na kraju je knjiga ispala kao jedna biografija, a koncept koji je Boro napravio je, zapravo, bio vezan za pjesme. Tako da na ovom koncertu, budući da će biti pozorišna atmosfera, imat ću i priliku da nešto i kažem, a da mi neko iz publike ne vikne “sviraj, bolan!”. Ispričat ću kako su neke pjesme nastajale. To i jeste u formi nastajanja pjesama, svaka pjesma koju čujete na radiju ima tu unplugged verziju, gdje vi prvi put tu pjesmu izvodite u kuhinji, svom gitaristi ili bubnjaru, i pokušavate stvoriti neki kostur.  To se uvijek radi tako, u nekoj reduciranoj postavi, na akustičnim instrumentima. To će i biti zvuk te protopjesme. Taj koncert će, zapravo, prikazati te pjesme u ranoj fazi.

 

Boro Kontić, Elvis J. Kurtović i Sejo Sexon na promociji knjige "Pamtim to kao da je bilo danas"

 

Knjiga je, od svog objavljivanja u maju ove godine, privukla veliku pažnju javnosti. Sejo tvrdi da se zainteresovanost za nju pokazala van svakih očekivanja i navodi kako je to najviše zasluga Bore Kontića, koji je napravio kostur knjige spram interesa javnosti.

 

- Ja to nemam u nekom svom modusu operandi. Meni su primarni ljudi koji su važni, koji su odigrali neku bitnu ulogu u tome. Da sam je ja pisao, vjerovatno bi bila dosadna i ne bi imala takav feedback. Možda bi meni puno značila, ali koliko bi publici, to je već pitanje. Boro je bio vox populi. On je bio glas šta ljudi zapravo žele znati, a ljudima je bilo jako interesantno kako su pjesme nastajale te je oko toga knjiga i koncipirana. Biografski momenat knjige je posljedica onoga što su zapravo bili sadržaji pjesama i naše pjesme su, većinom, biografske. Ako ne naše biografije, onda nekih drugih ljudi i većinom su na ličnom iskustvu rađene. To je ispao jedan sretan paket nekog javnog i privatnog, emotivnog. Imala je jedan dobar balans u tome. Mi, “umjetnici”, smo skloni subjektiviziranju priče. Da sam je ja pisao, vjerovatno ne bi imala te teme te, automatski, ne bi bila atraktivna za čitaoce - dodaje Sejo.

 

Neuštekani će, nakon koncerta u sarajevskom BKC-u, nastupiti u Ljubljani i Zagrebu. Premijerni nastupi u tim gradovima zakazani su za 24. januar u ljubljanskom Cankarjevom domu te 8. februar u zagrebačkom Lisinskom. Sejo navodi kako je bilo jako teško dobiti te dvorane, budući da baš i nisu za jedan rock bend, Ipak, kaže, u ovoj postavi i sa ovakvim programom, velikodušno su im ustupljene.

 

- Nadam se da će biti ljudi koji imaju strpljenja, pa da saslušaju ZP na jedan drugačiji način - pojašnjava.

 

Boro Kontić, Elvis J. Kurtović i Sejo Sexon

 

“Sula svira bolje od Brege...”

 

ZP je, 24. maja ove godine, besplatnim koncertom u Skenderiji obilježilo 40 godina od objave prvog albuma "Das ist Walter", a Skenderija je obilježila 55 godina dvorane. Tokom koncerta, iz žamora mase se izdvojio tipični sarajevski komentar jednog fotografa - “jebote, kakav je vakat došao, Sula svira bolje od Brege”...

 

- To je, u svakom slučaju, lijepi kompliment, ali nije realan. Mislim da je razlika u tome što se Bijelo dugme sastaje jako rijetko, a ja ipak imam bend koji svira svaki dan i koji živi i diše skupa. Bijelo dugme danas više nije takav bend. Koliko god oni pripremili program, to ipak nije kao bend koji živi i putuje skupa u kombiju te kontinuirano radi. Ovaj bend je iza rata izdao osam CD-a i odsvirao nekih 1500 koncerata. Možda je odatle proizašao dojam da sam ja bolji gitarista. Moj bend je, vjerovatno, uigraniji. To je isto kao da uzmete 10 najboljih fudbalera na svijetu. Njih će pobijediti Vratnik, koji je uigran - komentariše Sejo.

 

 

Nijedan bend, koji iole drži do sebe, ne bi mogao funkcionisati bez menadžera. Ipak, i tu ima uspona i padova. Tako se bend sa Farukom Drinom nije razišao u baš najprijateljskijim odnosima. Na pitanje (sugerisano od Elvisa J. Kurtovića) da li mu je on bio omiljeni menadžer, Sejo odgovara da nije, ali da je definitivno bio jedna karika za bend.

 

- Drina je bio čovjek s kojim se baš i nismo rastali u ljubavi, ali je istovremeno bio i prvi čovjek koji je u našu svijest i self respect unio kod da smo mi bend za stadiona i velikih dvorana. Mi nismo imali takav doživljaj sebe dok on nije došao. Bili smo klupski bend, svirali smo prostore za nekih 400-500 ljudi, poput Sloge, Trase, Filozofskog fakulteta, Kuka, AG-a… To su bila naša mjesta, a Drina je vidio ono što mi nismo. Bio je stariji i iskusniji. On je ovaj bend napravio koncertnom atrakcijom. Mi smo bili djeca, bilo nas je lako prevariti. Bili smo naivni. Malo ljudi je, u našoj karijeri, propustilo priliku da nas izradi - povjerio se Sejo. 

 

 

“Ne osjećam se izolovanim od Sarajeva…”

 

Sejo danas živi na relaciji Zagreb-Sarajevo. Kaže da mu to nije teško balansirati, zahvaljujući tehnologiji te da svaki dan s nekim pije kafu na Skypeu. Kaže:

 

- Puno sarađujem s ljudima u savezu kompozitora, sa Elvisom, a tu su mi i prijatelji iz škole, sa fakulteta, komšiluk… Danas je sve to puno lakše. Moj deda je živio 28 godina u Americi i našao sam sanduk njegovih pisama. Za tih 28 godina se u tom sanduku nakupilo nekih pedesetak pisama. Znači, ti su ljudi godišnje na bazi neka dva pisma komunicirali. A danas su i ceste puno bolje. Ja dođem do Sarajeva za neka četiri sata. Ali i prije toga sam bio u Sarajevu barem par puta mjesečno. Majka mi je živjela ovdje do prošle godine, a budući da je moj brat u Americi, ja sam bio njena podrška. Tako da se ne osjećam izolovanim od Sarajeva.

 

ZP je, nakon rata, pa do današnjih dana sviralo svuda i svakuda, ali i za svakoga. Nije ih bila rijetkost vidjeti da sviraju za različite stranke u predizbornim kampanjama. Ipak, objašnjava Sejo, bend nikad nije dozvolio da se bina i prostor u kojem se bend nalazi brendiraju niti da se od koncerata prave predizborni skupovi. 

 

- Mi smo radili koncerte koji su bili pokloni neke stranke građanima i to su bili koncerti kao i svi ostali naši koncerti. To je bila oprema i scenografija ZP i nikada nije bilo političkih govora ili nuđenja političkih programa sa naše bine. To su bili pokloni građanima. Naravno da su bili u funkciji kampanje, ali kada pogledate - sve je zapravo u funkciji kampanje. Sve što četiri godine radi neka politička opcija, bilo da je most, vodovod ili SFF, to su uvijek neki programi koji su pozitivni ili negativni bodovi za politiku koja je na vlasti. Uvijek kada svirate besplatno, bilo gdje i bilo kome, vi ste indirektno i njegov adut pred biračima i svjesno ili nesvjesno ste involvirani u njegovu politiku - objasnjava dalje.

 

Ozbiljniji početak rada ZP i Elvisa J. Kurtovića usko je povezan sa mikrokosmosom legendarnog podruma u ulici Asima Ferhatovića (tada Fuada Midžića). Bio je to kultni meeting point mladih koševskih muzičara i umjetnika, koji je Zenit Đozić nazvao “Zaborav”. Bendovi su tu imali probe i prve nastupe, uglavnom za raju i lokalne fanove. Prije nekog vremena, pojavila se inicijativa o postavljanju spomen-ploče ne zgradu kojoj pripada legendarni podrum. Ipak, kako se inicijativa pojavila, tako je i nestala. 

 

- Kako se gradonačelnici promijene, tako i neke inicijative zamru. Iskreno, ja već dugo o tome nemam nikakav podatak - kaže Sejo.

 

 

Opet na binu sa Neletom?

 

Nele Karajlić je u svojoj autobiografiji “Fajront u Sarajevu” pisao da ga je Sejo, u kratkom razgovoru u kafani Pozorišta mladih, izbacio iz benda, rekavši mu “da ne može više raditi s njim”. S druge strane, Sejo u “Pamtim to kao da je bilo danas” priča kako je, pred sam rat, napustio ZP i krenuo u sasvim novi projekt. Isto je potvrdio i ovom prilikom.

 

- Činjenica je da sam ja otišao iz benda. Ogi Minka i ja smo počeli raditi “Fildžan viška” negdje oko 1990. godine. Mi smo izašli iz benda nakon te velike turneje, a bend je ostao do rata da radi. Nije tu niko nikoga istjerao, mi se jednostavno više nismo nalazili u toj priči, jer je bend otišao u pravcu u kojem se mi nismo vidjeli. Radili smo taj album kao neki svoj solo projekt. Tu su bili Sejo Kovo, Đani Pervan, jedna mlada ekipa s kojom smo nastavili svirati, budući da smo doživjeli da ZP postane suviše estradna i prekomercijalna priča za naš ukus.

 

Ipak, nije želio isključiti mogućnost da bi nekad, u budućnosti, mogao opet dijeliti binu sa nekadašnjim frontmenom.

 

- Teoretski, ljudi se mijenjaju. Kako se desila ova promjena, može se desiti i neka druga. Sjetimo se šta je Milorad Dodik bio prije 20 godina. Ili bilo ko od naših političara. Promjene ljudi mišljenje, stavove… Vidite sada da šef Talibana u Afganistanu i šef afganistanske vojske su danas u istom ministarstvu i sjede jedan pored drugog. ZP nije bend koji će praviti neke reunione zbog menadžera ili da se proda neka Marakana ili neki stadion Koševo na tim “okupljanjima” da se ljudima otmu pare. Mi nismo ti ljudi. Ja i Nele, mi kada smo sarađivali, sarađivali smo zato što smo disali, osjećali i vidjeli muziku na isti način, a imali smo i slične neke životne stavove. Ne mogu nikad isključiti tu mogućnost, da se to desi. Iako smo danas prilično daleko od toga - navodi.

 

 

Sejo Sexon i ZP, zabava za cijelu obitelj

Bendovi su živi organizam koji se, s vremenom, profilira i sazrijeva. Ipak, Sejo tvrdi da se filozofija i koncepcija ZP nisu promijenili od predratnog perioda te se pozvao na Boru Đorđevića i pjesmu “Ja sam još uvijek ona ista budala”...

 

- Mislim da onog momenta kada odbijemo da budemo budale, da budemo naivni i djeca, sebi jako sužavamo mogućnost kreacije i imaginacije. Tako da ja ne bježim od toga da i dalje radim krive stvari, da i dalje laprdam, možda malo previše, da odaberem šta mi je hit i pjesmu za spot (smijeh). Bend funkcioniše na isti način i to mi je veliko postignuće. Jer, ovaj bend se razlikuje od starog jedino po tome što sam ja u njega došao kao autoritet. Trebalo mi je jako puno da uključim ljude u stvaralaštvo, što ja najviše volim - naveo je, objašnjavajući kako rad ZP jeste timski rad te da je muzika koju bendovi rade zajedno znatno bogatija i bolja, “bilo da su Beatlesi, bilo da su Rolling Stonesi, to je kreativni timski rad, a što kažu Dalmatinci: čovjek i tovar su pametniji nego samo čovjek” - objašnjava Sejo.

 

Uvijek bolja djela nastaju u toj sinergiji, objasnio je dalje navodeći kako upravo zbog te sinergije se teško ičija muzika može porediti sa timskom, bendovskom muzikom - kao što je radio Queen, itd. .

 

- Taj modus operandi je ostao. S tim da sam ja potrošio dosta vremena da ih otkravim i otkočim. Oni su se sa nekim zazorom odlučivali da daju temu, pjesmu, ideju, poprave tekst ili daju neku sugestiju. Uspio sam u tome i današnje ploče, pogotovo u zadnjih desetak godina su jedna sinergija, kakvu je ZP imalo i na počeku. Ali, tada smo bili djeca iz ulice, komšije i svi smo bili na istom početku te su se puno lakše i brže ljudi uključivali. Mene su ljudi nekako doživjeli kao kompozitora i nekog nosećeg autora, ali za veliki dio toga se zahvaljujem i Neletu, i njegovom bratu, i Muji Snažnom… Svi su oni dali neki doprinos ZP, u kreativnom smislu - otkriva Sejo Sexon.

 

Svojevremeno je Elvis J. Kurtović za koncerte i publiku ZP volio reći “Sejo Sexon i ZP, zabava za cijelu obitelj” i to se nije puno promijenilo. S tim da Sejo tvrdi da je publika sada mlađa te da je sve manje njegove generacije na koncertima. A upravo je to i jedan od razloga zašto su se odlučili na unplugged koncert te dodaje: 

 

- Baš sam vidio na montaži live nastupa iz Skenderije, kada ona “ruka” pređe preko publike, u četiri-pet sekundi dugom kadru se mogu vidjeti jedan do dva čovjeka moje generacije. Onda sam skontao da moja generacija više ne dolazi na moje koncerte. Većinom su to mlađi ljudi, što mi je veliki kompliment. Da ne budem lažno skroman, velika je stvar dobaciti do te generacije - generacije koja ima svoj izbor, svoju muziku, svoj brand i ne vole slušati ono što roditelji slušaju. Ja, kada pretpostavim, da sam bio preporuka njihovih roditelja - što je, u mom slučaju, značilo da to ne slušam ni pod razno. Volio bih da, s ovim repertoarom i programom, dođu i ovi veterani na koncert, pa da opet na koncertima vidim i svoju generaciju.

 

 

Sejo je i diplomirani historičar. Sa biroa ga, kaže, ne zovu, ali se ponešto posla u struci ipak pronađe. Sebe je nazvao “honorarnim historičarem”, a držao je predavanja i na univerzitetima u Zagrebu, Grazu, Zadru, Sarajevu, itd. Tvrdi da se nije obrukao i kaže: 

 

- Meni je fakultet zapravio bio neka dorada mene kao čovjeka i mene kao ličnosti. Jednostavno, vi, htjeli - ne htjeli, nakon 20 godina karijere, bilo koje, postajete fah idioti, jer nemate vremena da se updateujete oko nekih drugih stvari. Druga stvar koja mi je bila dragocjena je što sam proveo pet godina sa mladim ljudima, od 20-22 godine, što me je jako updateovalo u smislu novih tehnologija, produkcija, ideja. Puno sam osvježio svoja razmišljanja i stavove. Kada se družite sa mladim ljudima, oni imaju drugačiji pogled na mnoge stvari, pa tako i na muziku.

 

Ipak, historija nije bila prvi Sejin izbor. Želio je završiti medicinu i biti psihijatar, čak je dogurao do pete godine. No, rat je sve presjekao, a poslije su se ispriječili i drugi problemi…

 

- Nije što ti je dano, nego što ti je suđeno. Jednostavno se sve urotilo protiv te medicine - i muzika, i rat, i moj neki privatni život. Došao sam jako blizu, ali jednostavno mi je bila takva nafaka. Život mi nije dao. Kada se bend ponovo posložio i pojavili menadžment i produkcija te kada sam zaokružio čitav taj proces i oživio bend, izdali smo dobra dva CD-a, odmah nakon rata. A kada sam uhvatio malo vremena - promijenio se program. Ušli su novi ispiti, koje nisam stigao odslušati. To je bio kraj. Čak sam i mogao dati te ispite, ali nisam imao vremena da odslušam tih šest predavanja. Nisam sebi mogao dozvoliti taj luksuz, jer je moja egzistencija bila ugrožena. Živio sam u gradu gdje nemam ni rodbine ni prijatelja. Morao sam plaćati stan i svoj život. Nisam sebi mogao dopustiti da skoro godinu dana ne radim, nego se školujem - povjerava se.

 

 

(DEPO PORTAL/au)