Izvor: Interview.ba
Piše: Kenan HADŽIĆ

Sarajevo. Grad koji je 1984. godine bio sportski centar svijeta. Bojište najveće scene na kojoj su se takmičili najbolji skijaši, klizači, skakači. I duh Olimpijade bio je u zraku, a zimski sportovi živjeli u ljudima.

A danas? Slika je potpuno drugačija. Većina mladih i djece nikada nisu stali na skije, niti su imali priliku, klizali na ledu, spuštali se niz bob stazu.

Klizališta su atrakcija, skakaonice su ruševine. Lijepo, ali to nije sport. Olimpijski centri su napušteni, zapušteni i uništeni. Umjesto sjaja i olimpijskih krugova, imamo korov i zaborav. Naš sport je postao turizam.

Nekad bojišta, danas gradilišta

U ratu su olimpijske staze pretvorene u bojišta. Infrastruktura je razorena, a zimski sportovi u drugom planu.

Poslije rata nije imala ni plan ni sistem, svjetska scena nas je davno pretekla, a mi smo ostali zaglavljeni u prošlosti. I danas nastavljamo u pogrešnom smjeru.

Dok Evropa i svijet uživaju u zimskim radostima, od Olimpijade ostaju samo sjećanja, u februaru, kad se toga sjete mediji i savremenici. Jahorina, Bjelašnica, Igman uglavnom su destinacije za zimski turizam, odmor i vikend. Sportske škole su rijetkost, domaća takmičenja nisu ni na vidiku, nema ni sistema koji bi podržao talente.

Ni planine više nisu iste. Pretvorene su u naselja. Uslovi za snijeg nikada nisu bili pristupačniji, ali talenat u BiH nestaje prije nego se i rodi.

Samo sjećanja

Više od gubitka infrastrukture boli gubitak identiteta. Sarajevo je nekada bilo sinonim za zimski sport. Grad koji je imao sve potencijale da postane centar zimskih sportova u regiji, ali šire, koji je mogao inspirisati generacije – ne postoji na sportskoj mapi. Da li Sarajevo od Olimpijade ima više išta, osim sjećanja? 

– Ja sam 42 godine u sportu. Svake godine sam mislio da će biti bolje, a bilo je samo gore i gore. Ni sam ne znam odakle mi više snaga. Izgubim volju, izgubim želju, pa mi se jave neki ljudi iz inostranstva, ponude pomoć i vrate nadu – kaže Senad Omanović, predsjednik Sankaškog saveza Bosne i Hercegovine i selektor bh. reprezentacije.

Omanović je bio učesnik ZOI u Sarajevu, a trener u Međunarodnoj sankaškoj federaciji – FIL je od 1990. Nikada nije odustao, ali njegovu borbu tek rijetki u Sarajevu cijene.

(Ne)dosanjani san

Zato radi u susjedstvu, u Srbiji i Hrvatskoj gdje dijeli svoje izuzetno znanje i iskustvo, savjetujući tabore te dvije zemlje. U svojoj vodi gotovo svakodnevnu bitku da sport koji poznaje u dušu održi živim.  

 – Naši su ljudi izuzetno teški. Nisu svjesni koliko je sankanje težak sport. Nemamo nikakve uslove za treninge, nemamo novac za pripreme. Svi naši sportaši individualno rade – ja im napišem šta trebaju. To govori gdje smo. Odavno sam mogao otići, imao sam ponude mnogih država, ali ne želim. Znam šta sam se zarekao, a to je da ću sankanje kao sport održati do boljih vremena. To mi je nedosanjani san – kaže Senad.

Ističe kako ni publika ne prepoznaje trud. 

– Toliko je nerazumijevanja i nepoštovanja za ono što mi postižemo. Niko nas nikad ne spomene, moramo se boriti za medijski prostor, umjesto da nam je to vjetar u leđa. Mislim da čak mnogi i ne znaju da postojimo. Kad smo bili sedmi, 13. ili 20., kao da ništa nismo uradili, kao da je iz ovakvih uslova i ovakve države, takav rezultat neuspjeh. Žalosno, to boli – navodi Omanović.

Vlast se mora probuditi

Pa se i iz razgovora s njim može zaključiti da su jedina svijetla tačka zimskih sportova klubovi i udruženja. Bez njih ne bi bilo ničega.

O tome je govorio i trener skijanja Elvir Jusović.

– Optimalno stanje zimskih sportova i ponudu održavaju isključivo klubovi i udruženja. To vode ljudi sa entuzijazmom. Institucije ne daju podršku, savezi su uspavani i nikako da se otrgnu od političkog utjecaja. Pod hitno sport treba dobiti svoju nezavisnost – kaže Jusović.

Treba imati na umu da su zimski sportovi u pravilu skupi, pa su za mnoge nedostižne škole i oprema. Skijanja, na primjer. Ali, djeca bi, kažu, trebala biti prioritet. Klubovi tako rade s minimalnim resursima, bez olakšica. Vlasti broje turiste. 

 – Potrebne su nam olakšice kako bi napravili programe klubova ili udruženja, više javnih poziva za zimske sportove. Vlast se mora probuditi, podržati nas, da nam daju daju povoljnije cijene usluga, da animiramo veliki broj djece tokom zimskog raspusta – kaže trener koji sve sniježne dane provodi trenirajući s djecom na našim olimpijskim planinama. 

Staza ni na nebu, ni na zemlji

A onda dolazi priča o infrastrukturi. Tehnologije su zastarjele, dvorane se sporo obnavljaju, novih kapaciteta nema. Sve što je sagrađeno prije 40 godina sada propada. Čak ni olimpijski objekti nisu uknjiženi.  

– Mi bi davno obnovili stazu, ali je žalosno da ljudi koji su vodili ZOI 84 nijedan objekat nisu uspjeli uknjižiti u katastar. Ravno – formalno ne postoji. Staza na Trebeviću, skakaonica i Veliko Polje se tretiraju kao šuma. Od 1982. godine je nisu uknjižili u Sudu. Mnogi su me kontaktirali, htjeli su uložiti u obnovu staze. Međutim, ja im odmah kažem staza pravno ne postoji i da se u to ne može uložiti novac – objašnjava nam Omanović.

Bez ledenih dvorana nema ni hokeja

Hokej na ledu poslije Olimpijade bio je jedan od popularnijih sportova. Danas opstaje zahvaljujući entuzijastima. A među mladim hokejašima i hokejašicama, reći će vam mnogi, puno je potencijala.  

 – Najveći izazov? Infrastruktura. Bez ledenih dvorana nema ni hokeja – poručuju iz Hokejaškog saveza BiH.

Od 2017. godine, uz podršku partnera i vlasti Kantona Sarajevo, uspjeli su postaviti montažni sportski šator kod Zetre. To je produžilo sezonu na devet mjeseci i stvorilo osnovu za treniranje i takmičenja.

 – Planiramo proširenje, još jedna ploha, ozbiljnija struktura. Centar ledenih sportova bit će naš iskorak naprijed, ali je i to tek početak – dodaju.

Izazov nije samo infrastruktura.

 – Postoje predrasude da je hokej grub sport. Ali jednom kad stanu na led, djeca i roditelji ga zavole. A zapravo, hokej je jedinstven na sportskom tržištu. Nevjerovatne vještine, timska igra, adrenalinska privlačnost. Potencijal za rast je enorman, ali moramo raditi na boljim uslovima. Bez toga je suvišno pričati o bilo čemu – kažu iz Saveza.

Dodaju da tri kluba u Sarajevu svakodnevno grade temelje, ali bez većih projekata i podrške institucija, hokej neće dostići svoj puni potencijal.

Muzaferija: Ništa nije nemoguće

Elvedina Muzaferija, kraljica zimskih sportova u BiH, ne pristaje na prosječnost. Želi motivisati mlade da krenu njenim putem. U zemlji poznatoj po Olimpijadi, ali ne i po uspjesima u zimskim sportovima, Elvedina je pokazala da ništa nije nemoguće.

 – Za uspjeh je potreban organizovan sistem i strpljiv pristup mlađim kategorijama. Za sve sportiste jako je važno da prolaze kroz sve kategorije i da ih sistem podržava na njihovom putu do vrhunskog sportiste – poručuje Elvedina. 

Svojim rezultatima otvorila je vrata za nove mlade skijaše.  

– Za deset godina, nadam se, imat ćemo mnogo takmičara u elitnim takmičenjima. Napredak donosi i nove zahtjeve – od administrativnih do finansijski, pa se nadam da će naši skijaši u budućnosti moći računati na pomoć sistema. To je jednostavno neophodno – kaže Muzaferija.

I trudi se najviše što može, organizacijom otvorenih treninga želi inspirisati mlade da se okušaju u skijanju. 

 – Pokazujemo da je moguće. Sve što radimo ima za cilj podizanje svijesti o važnosti ulaganja u zimske sportove – dodaje najbolja bh. skijašica.

Kerla: Političare nije briga!

Bibija Kerla, bivša rekorderka u brzom klizanju, dva puta je predstavljala bivšu Jugoslaviju na Olimpijadi – u Sarajevu 1984. i 1988. u Calgariju ne krije da je razočarana, otvoreno kaže, kadrovima koji se danas pitaju o sportu.

– Predsjednik Klizačkog saveza je čovjek koji se bavi željezom. Kako on može napraviti klizača koji će srušiti moj državni rekord ili rekord Behudina Merdovića? Druga greška je što ni nakon 30 godina nismo uspjeli obnoviti pistu za brzo klizanje, skakaonice, sankašku i bob stazu. Političare nije briga za sport. Nemamo Zakon o sportu, a tražimo vrhunske rezultate – kaže Kerla.

Ističe kako je ušla i u politiku da, baš tamo gdje se donose odluke, proba napraviti  promjene.  

– Bila sam osam godina u Skupštini Kantona Sarajevo, probala promijeniti neke stvari, ali ne ide. Svaki ministar kulture i sporta radi po istoj matrici. Pitala bih vas gdje smo i koliko možemo da za sport odvoje samo pet posto od ukupnog budžeta – kaže Kerla.

Sarajevske Olimpijske igre ostavile su, kako kaže, neizbrisiv trag, ali stvarnost današnjih zimskih sportova je daleko od slavne prošlosti.

– Činjenica da smo na zadnjoj Olimpijadi imali daleko najmanji broj predstavnika od proglašenja nezavisnosti je pravi odgovor na sve. Igre u Sarajevu su ostavile duboki pečat. Teško da ćemo ikada više biti domaćini, a kakva nam je situacija, nismo ni zaslužili – završava Kerla.

Možda nismo zaslužili mi, ali jesu generacije koje dolaze.

Od pamćenja i ponosa zbog ollmpijskog naslijeđa važnije je naslijeđe koje mi ostavljamo drugima. A nemamo se čime pohvaliti.

Uostalom, to ostavljamo političarima. Oni se vole slikati s sjajnim sportašima i sportašicama koji se vraćaju u zemlju s medaljama i peharima. I nije ih stid što gotovo ništa nisu uradili da pridonesu njihovim uspjesima.

(Interview.ba/DEPO PORTAL/au)