- Živeli su tada u njihovoj novoj, prostranoj kući, na samoj obali Miljacke, niže protestantske crkve. Ona je bila upravo pošla u četvrti razred Više devojačke škole. (...) Nije išla obalom Miljacke, nego unutarnjom, levom stranom, onom dugačkom, uvek mirnom i kao uspavanom ulicom, koju zovu Terezija. Tu nije mogla da primeti ničeg naročitog na retkim prolaznicima. Sarajevska jutra, i za vreme najvećih vrućina, imaju dah svežine planinskih jutara. U njima se lako diše i dobro ide. Tako je brzo došla do mosta na Ćumuriji. Već je videla s druge strane reke belu i veliku zgradu Banke Union, kad se otud iz Ćumurije začu vika svetine, slična onoj sinoćnoj. Prvi redovi manifestanata izbijali su na kej - pisao je Ivo Andrić u svom romanu “Gospođica”, objavljenom 1945. godine. 

 

Tekst i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

 

Roman je pisan u periodu od decembra 1943. do oktobra 1944. u Beogradu, tokom Drugog svjetskog rata. Marko Fotez ga  je adaptirao u istoimenu dramu 1962. godine, u doba kada je Ivo Andrić bio predsjednik Umjetničkog vijeća Jugoslavenskog dramskog kazališta u Beogradu. Ipak, komad nije bio postavljen na sceni sve do 2013. godine. Predstavu je režirao Gorčin Stojanović, a glavnu ulogu je tumačila Nataša Ninković. 

 

Hollywood je itekako bio zainteresiran za filmsku adaptaciju "Gospođice", ali je Andrić odbio prodati autorska prava za film, budući da nije podržavao adaptacije svojih književnih ostvarenja, a nije imao ni suviše pozitivno mišljenje o hollywoodskim filmovima.

 

Ipak, filmska adaptacija "Gospođice" je snimljena 1980. godine u koprodukciji Jadran filma i Radiotelevizije Zagreb. Film je režirao čehoslovački redatelj Vojteh Jasni, a uloga junakinje Rajke Radaković je pripala austrijskoj glumici Heidelinde Weis. Rade Šerbedžija je tumačio dvije uloge, njenog ujaka Vladu i prevaranta Ratka.

 

No, vratimo se kući koju Andrić spominje u romanu. Nije sa sigurnošću poznato da li su sama kuća i njen naziv inspirisali autora da napiše roman ili je tako prozvaše nakon što je roman objavljen, ali neke stvari su, ipak, sigurne - Gospođicina kuća u Sarajevu je stambeni objekat u ulici Hamdije Kreševljakovića 1, a oko nje su se decenijama vrzmale Sarajlije.

 

U Andrićevoj verziji, bili su to potrebnici i dužnici, koji su od nemilosrdne kamatarke Rajke Radaković pokušavali dobiti pozajmicu ili odgodu plaćanja, dok je stvarna priča ipak malo svjetlija - oko Gospođicine kuće vrzmali su se pohotni sarajevski bogataši, u nadi da ih, pod okriljem noći, sugrađani neće prepoznati u potrazi za uslugama najstarijeg zanata. No, u ovoj kasabi se ipak sve pročuje i dozna…

 

Gospođicina kuća je preživjela tri rata, ali postratni nehat umalo da nije. Ipak, sada je obnovljena u svoj svojoj ljepoti, baš poput gizdave gradske gospođice.

 

 

Kratki historijat Gospođicine kuće

 

Gospođicina kuća je rijetki primjer bh. arhitekture austrougarskog perioda sa zidnim slikama izvedenim u zgrafito tehnici te jedan od primjera stambene arhitekture na prijelazu iz stambene vile i palate u malom.

 

Kuća je izgrađena tokom austrougarskog perioda kada dolazi do razmaha graditeljske i obrtničke djelatnosti u Sarajevu, koje je dodatno pospješeno usvajanjem novih građevinskih propisa iz 1893. godine. Novi građevinski propisi se nadovezuju na Bauordnung, prvu građevinsku regulativu nove vlasti iz 1880. godine. 

 

Tada usvojeni Građevinski red je na lijevoj obali Miljacke, između mostova Ćumurija i Skenderija, dozvoljavao samo gradnju jednospratnih stambenih objekata sa baštama koje su okrenute prema rijeci.

 

Od 1905. godine bila je u vlasništvu firme ddo Sarajevo, a 1935. godine je kupuje stanoviti Ilija Cvijanović.

 

Oba svjetska rata, kao i period između njih, Gospođicina kuća je prošla bez oštećenja. S tim da krajem Drugog svjetskog rata dobija tamnu mrlju u svojoj historiji. U nju je uselio zloglasni ustaški krvnik Vjekoslav Maks Luburić, koji je okolne podrume pretvorio u mučilišta i stratišta za brojne Sarajlije. 

 

Sa završetkom rata i uspostavom novog poretka u Jugoslaviji, kuća je 1962. nacionalizovana, a nasljednicima vlasnika ostavljeni su spratni i potkrovni stan. 

 

Tokom minulog rata (period 1992. - 1995.) kuća je pretrpila lakša oštećenja usljed granatiranja. Nakon 1995. godine objekat je napušten, izuzev prizemne stambene jedinice, a krovna konstrukcija i oslikana sjeverna fasada su vidno propale. Postratni nemar gotovo da je doveo do nestanka Gospođicine kuće.

 

2002. godine završena je nadogradnja susjednog objekta na zapadnoj strani, koji je građen za vrijeme istog historijskog perioda (u kojem je danas Grčka ambasada), a Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 11. marta 2011. godine, donijela je odluku da se Gospođicina kuća proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

 

 

Zašto je Gospođicina kuća toliko vrijedna za Sarajevo?

 

Kao što smo već spomenuli, Gospođicina kuća izgrađena je u duhu historicizma, poput Vile Hermine Radisch, a oba objekta su karakteristični po svojoj arhitekturi koja spaja elemente vila i malih palača, simbolizirajući prelazak iz jednog stila u drugi.

 

Ova posebna grupa stambenih zdanja odražava arhitektonski i kulturni uticaj tog vremena, služeći kao primjeri stilskog razvoja i promjena u urbanom kontekstu.

 

Zidne slike na sjevernoj fasadi – tri panela između prozora dimenzija približno 105 cm x 205 cm i pojas iznad prozora i panela – izvedene su u zgrafito tehnici i predstavljaju najvrijedniji likovni i estetski element ove historijske građevine. Zgrafito tehnika podrazumijeva urezivanje crteža u malter, a pojavljuje se u XV stoljeću na prostorima Italije. Riječ zgrafito potječe od talijanske riječi sgraffiare, što znači grepsti. Paneli između prozora izvedeni su u sepija tonovima – sa dominantno terakotno crvenom bojom (pozadina i konture crteža).

 

Iznad prozora i panela nalaze se sedam lučnih završetaka (visine 50 cm) sa crtežima izvedenim također u zgrafito tehnici. Gledano zdesna prvi, treći, peti i sedmi ukrašeni su isključivo stiliziranim floralnim ornamentima, dok drugi, četvrti i šesti u središtu imaju lice okruženo lozom. Crtežima su ispunjena i polja, njih šest, između opisanih lučnih završetaka.

 

Na panelima su ucrtani vertikalno postavljeni likovi preuzeti iz rimske mitologije. Na prvom panelu, slijeva, je predstava žene u dugoj haljini s kopljem i šljemom s perjanicom pokraj desne noge, što su atributi uobičajeni za boginju Minervu (boginja mudrosti, rimski pandan grčkoj Ateni). 

 

Na središnjem panelu je predstava muškarca u odori rimskoga ratnika, sa šljemom, kopljem i štitom sa prikazom orla (Zevsov simbol). Atributi upućuju na nekoga antičkog junaka Perzeja ili boga Merkura (rimskim pandan grčkom Hermesu, glasniku bogova). Na trećem panelu, kompozicijski složenijem no prethodni, također je naslikan ženski lik sa zidinom, tornjem i savremenom uličnom svjetiljkom u pozadini. Djevojka u desnoj ruci drži knjigu, dok se lijevom oslanja na zupčasti točak – prizor se čini personifikacijom novog doba ili prolaznosti vremena uopće.

 

 

Legenda o Gospođici ili hronika sarajevskog kurvarluka

 

- Oni smioniji tvrde da bi na ovoj slici mogla biti prikazana sama gospođica koja, prema narodnom predanju, živješe u ovoj kući, a bijaše lijepa i prodavaše svoje tijelo sarajevskim bogatašima. Kazivalo se da se uvečer spotucaše oko ove kuće ugledan čaršijski svijet pa bi iskakali iz okolnih bašča ili živica, nagriženi ljubomorom. Niko od njih nije mogao podnijeti pomisao da ta lijepa djevojka, koja je zavitlala njihovom pameću i okrenula je na onom nazubljenom koletu tako bezočno da se sva raznizala, ne pripada samo njemu i da je mora dijeliti s ostalima. Džaba je okivaše u dukate i prekrivaše je forintama, od tjemena do nožnih prstiju, samo da se zakune da drugog primiti neće već će cijele noći čekati njega, nesretnika, izludjelog od strasti. A ona bi se samo smijala i zabacivala kosom, pa, uskoro, takvi počeše raspredati priče kako se ovdje, na lijevoj obali Miljacke, odmah uz Skender-pašinu džamiju, da, tu, gdje nekada stajaše tabašnice, pod samom tekijom, prikazuju i izlaze džini i šejtani i svakojake spodobe još. Izvaljivahu te priče iz svojih strašću izgriženih duša samo kako bi isprepadali narod i odagnali u ljudima svaku pomisao o tome kako bi se obnoć ovuda moglo špancirati. Uskoro, svaki se put prometnu mimo ovog mjesta i samo bi oni najhrabriji, noseći fenjer, smogli snage i u noći se uputili ovom džadom. Ali ni oni od onog dana kada, kume, iz zemlje izroni takva nakaza da..., kosa joj raspojasana do neba, a pod miškom glavu drži i traži od prolaznika da joj daju svoje džigere, jer će..., i tu su zalajali psi na Hisetima, a gore, sa Soukbunara oglasiše se prvi pijetlovi i ona prikaza nestade kao da je nije ni bilo. A da ne bi tako, da ne zalajaše psi, ili da ne zakukurikaše horozovi, kuma bi sa sobom odnijela u..., to mjesto ni zamisliti nemoj, kume, i triput pljuc i tobejarebum i tobeestagufirlah, sakloni, Gospode, od uroka, od sihra i đavoljeg gareža - napisao je o Gospođicinoj kući bh. književnik Izet Perviz.

 

Perviz tu slikovito opisuje noćni život i običaje bogatijih Sarajlija s početka prošlog vijeka. Navodno su redovni posjetioci Gospođicine kuće imali i ključ od zadnjih vrata, kroz koja se izlazilo u baštu, kako bi neopaženo mogli ući i izaći iz kuće.

 

U Sarajevu je, naime, s dolaskom austro-ugarske uprave, osnovan čitav niz javnih kuća, a najveći broj ih je bio koncentrisan u Hisetima. Ipak, rast prostitucije ubrzo je doveo i do ozbiljnih zdravstvenih problema.

 

Iz jednog popisa iz septembra 1879. godine vidi se da je već tada postojalo 16 javnih kuća koncentriranih po ulicama oko Hiseta i ulice Terezija.

 

Ove su žene stanovale po privatnim kućama u raznim dijelovima grada (Kanjin sokak, Basamaci, Atmejdan, Mustafa-pašin mejdan, Bentbaša, Donji Tabaci, Hiseta i Gorica).

 

Tokom 1879. godine Okružni sud moli Gradsko poglavarstvo da se dostave svjedodžbe o ponašanju i imetku Tatice Barjaktarović, bivše bludnice iz ulice Hiseta, a istovremeno se izvjesnom Mordi Alkalaju daju dozvole za bavljenje krčmarskim obrtom s bludnicama u ulici Terezija 39.

 

No, leglo prostitucije nalazilo se u Hisetima, a kako je bilo prometno i u blizini stare fabrike duhana.

 

Među stanovništvom je tada bio i jako raširen endemični sifilis, koji je u Sarajevu otkriven 1884. godine. Javljao se pretežno na usnim dijelovima i prenosio se nasljedno, ali i zajedničkom upotrebom posuđa za jelo i piće, te pribora za pušenje.

 

Općinski zastupnik Vejsil efendija Svrzo tražio je na sjednici od 2. januara 1885. da se uklone bordeli iz Hiseta, ulice u kojoj je većina njih bila smještena. Prisutni vladin povjerenik Hörmann složio se sa zahtjevom i obećao da će ga provesti čim nađe prikladno novo mjesto.

 

Tako su sarajevske javne kuće ubrzo preselile u zasebnu ulicu, i to - gle čuda - s lijeve strane Miljacke, na područje Skenderije. Upravo gdje je tada izgrađena i Gospođicina kuća.

 

 

I Safvet-beg Bašagić je svraćao u noćne pohode?

 

U svojoj čuvenoj knjizi "Sarajevski nekrologij" bh. pisac Alija Nametak zabilježio je upečatljivu ispovijest Safvet-bega Bašagića o njegovoj borbi sa sifilisom.

 

S Bašagićem sam se upoznao kad je on bio težak bolesnik od tabesa (sifilisa). Nakon možda i godinu dana po našem upoznavanju, pričao mi je u nekom tugaljivom raspoloženju o porijeklu svoje bolesti. Dobro se sjećam da je rekao:

 

- Sve je ovo meni zbog jednih rukavica.

 

Bilo mi je neshvatljivo, a onda je on uzeo da govori kao da sam sa sobom govori.

 

- Baron Kučera je svake godine preko zime sazivao sijela i balove, na koje je redovno zvao moga rahmetli oca, a kad sam ja počeo studirati, onda i mene. Tu je bila krema sarajevskog društva. To se dogodilo jednog ramazana. Otac rahmetli ne htjede da ide, a ja navalio da idem. Otac me odvraćao da ne idem zbog ramazana govoreći da će biti sijela i iza ramazana pa da ćemo onda ići. Ali ja se ne dadoh smesti. U oca su bile jedne krasne sive rukavice od hiršledera, pa ih ja uzeh. Nešto su mi se izvanredno sviđale. Bio sam u crnini, kako se i išlo na ova otmjena sijela. Tokom jedne plesne tačke prolazio sam između plesača, a kako su mi bile one rukavice na rukama činilo mi se da su svi zurili u mene. I zbilja sam čuo dok su prolazili mimo mene, kako se sašaptavaju, i jasno sam razabirao riječi Handschuhe, Handschuhe. Vidio sam da nitko ne nosi sive rukavice i frak i strašno mi je bilo neugodno. Iako je bio ramazan, odoh u pokrajnju sobu, u buffet, i počeh piti vino. Iza toga već podnapit odoh u kupleraj, gdje nađoh svoga kolegu sa studija Zaharadku. Dođe nam kupler i poče nam hvaliti dvije cure koje je istom dobio iz Beča. Rekosmo mu da ih dovede. Zbilja su obje bile lijepe, ali jedna mi se osobito svidjela. Htio sam s njom ići u sobu, ali me stade Zaharadka moliti da je njemu prepustim. Navalio na me pa ne popušta i ja mu je prepustim, a s onom drugom odoh na sobu. Prođe nekoliko dana, a u mene se pojavi glavobolja, a poslije se ustanovi da je to sifilis. Dobivao sam Salvarzanove injekcije, ali ne istrajah do kraja, nego kad mi bi bolje, prekidoh s liječenjem. Eto, vidiš, sve je ovo meni zbog rukavica - napisao je Nametak o Bašagićevoj ispovijesti.

 

 

Nova vlast, ista nafaka

 

Radi suzbijanja tajne prostitucije 1911. godine je policijski zabranjena ženska posluga po krčmama i gostionicama, jer je širenje prostitucije imalo za posljedicu da su među omladinom u Sarajevu bile u ovo vrijeme proširene i druge venerične bolesti.

 

Tada nastaje i izraz asfaltína, (žarg. i vulg. – ulična prostitutka).

 

- Međutim, ne suzbiše kurvarluk posvema. Pojaviše se tada ženske koje hodaše okolo i nudiše se svakom kome se prihtje pa se bestidno davaše po grmovima i baščama i uz obalu Miljacke, a neki pričaju i uz stećke koje Benjamin Kallay donese pred Zemaljski muzej. Narod ih prozva asfaltine. Sve se uskomeša i zavrtje u haosu nepokolebljive strasti, samo je u ovoj kući i dalje ostajao mir, nju niti je dirala vlast, niti je narod s njom izapirao usta, niti se ko drznuo da mladu ljepoticu, koja bi izlazila iz nje svakog jutra odjevena u drugu haljinu i pod drugim šeširom, nazove “kuravom”, sarajevski, otegnuto i s puno gađenja u glasu. Nju i dalje zvaše Gospođica, a njen dom Gospođicina kuća i nikako drugačije i dovijeka - napisao je Perviz

 

I nakon Prvog svjetskog rata i uspostavljanja Kraljevine Jugoslavije, prostitucija u Sarajevu je cvjetala. Komšiluk Gospođicine kuće, u Tereziji i Novoj ulici, bio je više nego aktivan. Objekti su nosili simbolične nazive poput Crveni fenjer, Bijeli fenjer, Plavi fenjer i slično, a reklamirali su se kao krčme ili kafane u lokalnim dnevnim novinama. Nije baš poznato kojim tačno obrtom se firma ddo Sarajevo bavila, ali nije isključeno da je, sve do promjene vlasnika 1935. godine, Gospođicina kuća ostala u biznisu.

 

Prostitucija u BiH zabranjena je tek 1945. godine, i ta zabrana ostala je da važi do danas.

 

Ipak, nešto starije Sarajlije i danas pamte (ako ništa - barem sa stranica crne hronike ili pjesme “Bascharshy hanumen” Elvisa J. Kurtovića) kafanu i motel Drina na samoj Baščaršiji, kao i neke od uglednijih gradskih hotela.

 

 

Napomena:

Iako su u današnje doba politički korektni termini "seksualna radnica" i "prodavačica seksualnih usluga" za prostitutku te "seksualni rad" za prostituciju, u tekstu su svjesno korišteni termini "prostitutka", “bludnica”, itd., zbog historijskog konteksta i naziva koji su u tom periodu bili uvriježeni i korišteni.

 

(DEPO PORTAL/au)