VIDEO/ o teškom životu i djetinjstvu

Recenzije publike nakon premijernog prikazivanja filma 'Nedelja' o legendarnom Džeju: Ovo su samo neki dojmovi

Kultura19.01.24, 15:11h

Recenzije publike nakon premijernog prikazivanja filma 'Nedelja' o legendarnom Džeju: Ovo su samo neki dojmovi
Film Nedelja je po svemu sudeći ambiciozan film. Čak i kad bismo zanemarili dilemu između impresionističkog portreta i autentičnosti, postoje mnogi izazovi kreiranja filma o liku koji je bio toliko omiljen kao što je to Džej

 

 

Izvor: Journal.rs 

Piše: Marija Ratković

 

Nedelja, biografski film o Džeju Ramadanovskom prikazan je premijerno u Beogradu. Journal ekipa donosi prvu recenziju odmah po izlasku iz bioskopa. Donosimo ekskluzivno prve utiske o novom ostvarenju čiju režiju potpisuje Nemanja Ćeranić (Grupa, Kljun) a scenario crnogorski pisac Stefan Bošković (Ministar).

 

Karte za beogradsku premijeru koja je održana 16. januara od 20 časova u mts dvorani rasprodate su su u rekordnom roku. Zbog ogromnog interesovanja,bila i dodatna projekcija u Cineplexx Galerija bioskopu u Beogradu. U redovan bioskopski repertoar Nedelja ulazi od 18. januara i pozivamo vas da ovo ostvarenje ne propustite.

 

O filmu


Nedelja je priča o jednom od najpopularnijih pjevača na ovim prostorima, Džeju Ramadanovskom i okuplja pomalo neobičan kasting. Ulogu Džeja tumači Husein Husa Alijević pjevač grupe Beat Street, dok su zapažene uloge ostvarili Milica Janevski kao Marina Tucaković i Aleksej Bjelogrlić kao Mića Sovtić. Zvijezda filma je i Marko Janketić u ulozi Džejevog rođaka Džambe. Muziku za film potpisuje Aleksandar Radulović Futa, koga u filmu igra Zlatan Vidović.

 

Ostvarenje Nedelja nastalo je u produkciji Pelicula production i Telekoma Srbije. Film ima i podršku Filmskog centra Srbije, a nastao je po ideji producenta Vladana Anđelkovića i scenariste Stefana Boškovića.

 

Nedelja kada je otišao Džej


Da li se sjećate gde ste bili te noći kada je otišao Džej? Bila je nedelja 6. decembra 2020. godine. Ako ste slučajno bili u Beogradu nosite i sećanje na noć u kojoj je Dorćol svjetleo uz hiljade i hiljade svijeća. Ispratili smo sina koji ide daleko negdje sam na put bez povratka.

 

Sa ove distance gledano, film o Džeju nije mogao da se zove nikako drugačije. I nije mogao da nastane drugačije. Hrabri i strpljivi ljudi vični pisanju morali su da odsjede sate i sate na Donjem Dorćolu okruženi Džejevim prijateljima i saradnicima – koji su opet isto prijatelji. Stefan Bošković i Nemanja Ćeranić su uradili onako kako uspomena na Džeja nalaže. Pričali su i prekinuli su priču tačno na pravom mjestu, što je vjerovatno i najveći kvalitet filma.

 

Bez Džeja nema Dorćola, i bez Dorćola nema Džeja. Jasno je svakom ko je ikad poslušao ijednu pjesmu ili čuo Džeja kako se uz osmijeh hvali svojim kvartom. Lokalpatriotizam, riječ na koju smo gotovo i zaboravili.

 


Nedelja izvan granica biopika – scenario i režija


Nemanja Ćeranić poznat nam je kao autor dvije veoma uspešne kriminalističke serije koje prevazilaze okvire žanra. I možda je to bila ključna karakteristika koja je ovom nesumnjivo očekivanom biopiku pružila odgovarajući pravac. Toma Dragana Bjelogrlića, koga trenutno gledamo kao seriju bio je impresionistički spomenik legendi. Filmska biografija Džeja Ramadanovskog građena je kao socijalna skulptura. Nematerijalna kulturna baština i nastavak života jednog čoveka u srcima i kroz živote svih koji ga se sećaju.

 

 

 

Stefan Bošković je majstor zanata i više – pisac koji se prošetao kroz sve načine da se priča ispriča noseći upečatljiv izraz. Ako biste nekome u kafani ispričali priču koja treba da postane film – pazite da to bude Stefan Bošković. Pisac koji piše akciju dobro kao i emociju, žestinu kao i nežnost a svaka njegova rečenica govori cut the bullshit.

 

Zato je Nedelja pisana i režirana kao odgovarajući antidot sentimentalnosti i patetici, onome u šta svi skliznemo i u kafani i u ljubavi. Pod sintagmom muško pismo uglavnom se podrazumeva testosteronski šok koji nas ostavi u besu. Stefan kroz svoj rukopis ume da transformiše muško pismo prema obličju savremenog muškarca za koga suze niti emocije uopšte ne predstavljaju tabu.

 

Kako do Džeja?


Upravo pričom o emocijama možemo pronaći ključ po kome su glumci, a neki i prvi put pred kamerom došli do interpretacije vremena, događaja i ljudi od kojih su mnogi živi i prisutni sada. Verujem da je za ulogu Džeja bila najduža ili najkraća rasprava u istoriji srpskog filma. Da li pronaći pevača ili glumca? Postoji li pevač koji dobro glumi i glumac koji odlično peva? Na sve to postoji i dilema o kojoj se uvek nerado govori. Još u jugoslovenskom filmu postojala je izvesna nelagoda oko likova romskog porekla i njihovog tumačenja na malom i velikom ekranu.

 

Šta kaže istorija?


Filmska trivija koju rado navodim da je u jugoslovenskom filmu seks prvi put ikad prikazan u liku Romkinje u Sofki (1948) U Sofki se pored mnogih drugih stereotipa tematizuje i ugovoreni brak bez ljubavi. Egzotizovani pogled na Rome postoji i u Ciganki (1953) (odnosno Koštani) i Pesmi sa Kumbare (1955) gde junakinje plesom zavode belce. U Anikinim vremenima (1956) takođe postoji odnos Romkinje i belog muškarca. Pominjem ovaj davni stereotip upravo jer i danas živi u mnogim serijama i filmovima.

 

Filmovi koji tematizuju život Roma su i naši nagrađivani filmovi –  Skupljači perja (1967) Aleksandra Petrovića, prikazan u kanu sa Oliverom Katarinom u ulozi pevačice i Bekimom Fehmijuom u ulozi Belog Bore. Upravo u Kanu, nagrađen je i film Dom za vešanje (1988), Emira Kusturice koji govori o životu Romske porodice u Italiji, dok glavne uloge tumače Davor Dujmović i Miki Manojlović ali i brojni glumci romskog porekla.

 

 

Šta kaže industrija?


Istorija filma nam kaže da su likove Roma gotovo uvek tumačili Gadže odnosno belci, neromi. Dokumentarni filmovi su sasvim druga tema, ali igrani film donosi u prvi plan vekovnu diskriminaciju Roma i činjenicu da je na svetskoj filmskoj sceni još uvek mali broj profesionalnih glumaca romskog porekla.

 

Svaki novi igrani film donosi klizav teren i veliku etičku dilemu pred autore. Na koji način izbeći reprodukciju stereotipa i društvene nepravde kako na filmskom platnu, tako i u samom procesu stvaranja filma. U 21. veku kada je kulturna aproprijacija važna tema – zahtev za igranim ostvarenjem o jednoj od legendi romske muzike postavlja ozbiljan zadatak za produkciju.

 


Glavni utisci posle pogledanog filma Nedelja
Film Nedelja je po svemu sudeći ambiciozan film. Čak i kad bismo zanemarili dilemu između impresionističkog portreta i autentičnosti, postoje mnogi izazovi kreiranja filma o liku koji je bio toliko omiljen kao što je to Džej. Ipak govor o Džeju nemoguć je bez slikanja cele jedne epohe upravo pred raspad Jugoslavije, na veoma uskom prostoru kao što je to Donji Dorćol. I možda je minjaturni fokus na raskršće nekoliko ulica način da se ispriča priča ne samo celog Beograda, već zemlje i epohe.

 

Film o Beogradu


Danas ćemo puno puta čuti floskule o starom Beogradu, vremenima kojih više nema ili nezaboravnim šmekerima starog kova. Mladi će slušati reči šmeker, mangup, džentlmen, foliranti, valjak ali neće znati šta one znače, i film Nedelja slika tačno te reči i izraze onako kako ih pamte oni koji su bili živi svedoci. Kako bi se izbegla bespotrebna nostalgija, u Nedelji je destilisano samo ono što je vredno preneti – bilo vremenski bilo prostorno.

 

Jednako težak zadatak imao Aleksej Bjelogrlić koji igra jednog od Džejevih najboljih prijatelja Miću Sovtića. Sovtić je učestvovao u stvaranju filma i generacijama je udaljen od mladog Bjelogrlića a opet prisutan svuda. Mišljenja smo da ovako teško pozicionirane uloge grade dobre glumce. Nadam se da će Mića biti blag prema njemu, ima razloga da bude ponosan.

 

Stefana Vukića koji je sad već dugogodišnji saradnik ne samo Nemanje Ćeranića već cele ekipe mladih reditelja dobro znamo iz uloga u serijama Kljun i Poseta koja je upravo emitovana. U Nedelji on tumači ulogu Džejevog dugogodišnjeg prijatelja Zdravka i pokazuje još jednom koliko različit dijapazon može da odigra bez upadanja u manir. Uopšte, kasting je ovog filma je pobedio jer nam donosi plejadu novih talenata uključujući i kameo scenariste (prepoznajte sami).

 

Žene u muškom filmu


Ono što je posebnost ovog filma nesumnjivo muškog potpisa jesu upečatljivi i nezaboravni ženski likovi. Milica Janevski je odigrala možda i dosadašnju ulogu života tumačeći lik Marine Tucaković tako snažno prodirući u Marininu vulkansku energiju.

 

Kao što je i sama glumica rekla u intervjuima i na konferenciji za štampu, pred njom je bio ogroman zadatak i sigurno ju je mučila trema ali to se ne vidi. Marina stvara, Marina je mama. Osim fenomenalne glumačke posvete – omaž Marini Tucaković su i pesme Olivera Mandića koje se čuju neprekidno kroz film. Posebno u bolje i srećnije vreme.

 

Likovi Pipi, Nine i Nadice su, svaka na svoj način samostalne i nezamenjive. Svaka dalja analiza bi ušla na teren spoilera pa ćemo to pitanje ostaviti za intervjue. Ako se pitate zašto gledati Nedelju, to je svakako i zato da vidimo odličan balans likova koji i kada su sporedni nose film.

 

Husa Alijević je Džej kakvog smo čekali. Mnogi se ne sećaju ali potpisnica ovih redova je bila fan i Husine solo karijere i nada se da će Nedelja pokrenuti novu eru. Igrati Džeja nije malo. Ono što je najznačajnije a pomalo smo zaboravili jeste podsećanje na Džejeve početke. Kako ne bismo spoilovali, preporučujemo da kao pripremu za film istražite i ime Isa Lero Džamba. Tu se stvarnost prepliće sa urbanim mitom. Ili mitovima.

 

Šta je još važno?


Od života u disfunkcionalnoj porodici, školskih dana, meseci provedenih u popravnom domu i na ulici gde se bavio šibicarenjem i kartanjem, preko kratkog perioda gde je usavršavao limarski zanat. U ulozi Džeja u detinjstvu našao se dečak koga svi beograđani odlično znaju. Alen Selimi, je dečak koji u Skadarliji kako prodaje ruže. Prema rečima producenta Vladana Anđelkovića, finalna odluka je pala na kastingu kad je Alen otpevao pesmu Nedelja. I u filmu se vidi koliko je Alen Selimi neverovatno talentovan.

 

Slike iz doma su neodvojive od priče o nastanku Džeja – legende. Mlađoj publici će zbog toga biti veoma važno što jednu od uloga tumači i Seksi iz grupe Crni Cerak. Ova poetska autentičnost posebno doprinosi vezivanju događanja u ranijem vremenu i danas. Univerzalnost ove filmske priče je u detaljima kojima teži da ne ostane zaglavljena u vremenu o kome govori.

 

Ta teška riječ – sistem


Film prati kao refren pesma Živote, ženo bez morala (kako te samo nije stid, podsetite se ostalih stihova). A rečenica – Čim me vide odma sklanjaju novčanike, govori više o rasizmu od svih anegdota koje se mogu ispričati. I koje smo već čuli. Život dece u domu, život dece na ulici, sistemsko nasilje prema siromašnima i već obespravljenima i život uprkos okolnostima na isti način su refren. 

 

Na primeru stalnog konflikta Džambe, ali i mnogih drugih likova Donjeg Dorćola i policije Nedelja se ne boji se da prizna da je rasizam sistemski problem bio i ostao. To nije spoiler, to znamo. Nedelja odgovara pitanjima koje postavlja. 

 

 

(Journal/DEPO PORTAL/af)

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook