ZATVORENIČKI DNEVNIK IZ ZABELE

'Anđele moj, Anito moja! Ja sam i dalje tu i voljeću te kao pas': Ovako je pisao Žarko Laušević - 'rođen 1960, umro 1993'

Nedjeljni magazin17.11.23, 11:29h

'Anđele moj, Anito moja! Ja sam i dalje tu i voljeću te kao pas': Ovako je pisao Žarko Laušević - 'rođen 1960, umro 1993'
Nije robija ono što običan, neuhapšeni svijet ima kao predstavu o njoj – neke godine koje se provode iza katanca, bez prava da viđaš svoje, bez prava na bilo kakvu vrstu radosti, bez prava na ikakvu komotnost i privatnost. Nije. To i jeste najveći šok svakog ovdje dospjelog. Robija je – pretres usred noći, prekinut mlaz tople vode na tvoje nasapunjano tijelo, oteto pismo, zaplijenjen ručni rad, bahatost i nemar polupismene sekretarice, koja je negdje zaturila tvoju molbu, jer je sinoć ponovo imala onaj isti očajan seks sa svojim kasnim povratnikom u njen krevet, brak i alkohol

 


 


Slavni glumac je u knjizi "Sve prođe, pa i doživotna" (2018, izdavač Hipatia) na uvid javnosti dao dramatični zatvorenički dnevnik iz Zabele, iz koga Blic prenosi dijelove.

 

"Rođen sam 1960. na Cetinju. U Podgorici sam 1993. ubio dvoje ljudi i trećeg ranio. Osuđen sam na petnaest godina, moj brat na dve. Prekoračenje nužne odbrane. Kaznu sa mnom dobrovoljno služe i Fjodor Mihailovič Dostojevski, rano oćelaveli ruski poručnik, i Savo Stanišić, Hitlerov miljenik i Titov saborac, saradnik svih svetskih tajnih službi, biće bez godina i istine...”


Zašto ovo pišem?


„Rođen 1960, umro 1993”, da li samo tako da stavim?


Nisam lopov, ubica sam


Uvaženi državni tužioče,


Mi svakako znamo da nam je život ograničen, ali ga pogano teramo i živimo, kao da nam se nikad neće završiti. Toliko smo alavi i neskromni. A doći će deca, smejaće nam se, a i oni će ostariti i bićemo isti. Svi ćemo biti isti jednog dana. I naši roditelji i naši potomci. I iste ćemo suze liti i jednako se smejati. I sve ćemo tada znati.


Toliko sad ništa ne znamo.


Zabetoniraj me, ako ti je to važno, oslobodi, ako misliš drugačije, za ostalo ne pitaj.


Trudimo se iz ovoga sveta što više da izvučemo, znanja, iskustva, lepote, uživanja… Kao da će nam to nešto pomoći tamo. I svaki dan, kao poslednji da je. A nekad i bude.


A sve je samo veliko polje između ljubavi i straha… Neko je to polje nazvao životom.


Tek je svanulo. Krećem na posao.


– Stani! – Okrećem se i vidim nadzornika koji me je primio onog prvog dana u Zabeli. Čeda. Čeda Šiptar. Bio je samo nedelju dana službeno na Kosovu pre desetak godina, ali dovoljno da zaradi nadimak za ceo život. S njim u društvu je i jedan komandir, Albanac Kastrati, koji ćuti sve vreme.


– Izvol’te, gospodine nadzorniče!


– Gde si pošao?


– Na posao, gospodine nadzorniče.


– Gde radiš, lopove?


– U Domu kulture i… nisam lopov, gospodine nadzorniče.


– Nego koji si kurac?


– Ubica, gospodine nadzorniče.


– Šta je, tebi je draže što si ubica nego da si lopov?


– To sam što sam, gospodine nadzorniče, ali nisam lopov, rekoh pomirljivo.


– Jesi uzeo dva života?


– Jesam.


– Pa, to ti pričam – lopov!


Ćutim.


– Svi su ovde… lopovi. Eto, onaj narkoman, ukr’o ženu najboljeg prijatelja. I šta je on? Narkoman? Ubica? Ma, kurac! Lopov!


Anđele moj predobri, Anito moja!


Ja sam i dalje tu i voleću te kao pas, odano, ne uzimajući hrane iz tuđih ruku. Kroz maglu trećeg novembarskog jutra, kroz neku nepojamnu liniju zemljine kore, kroz veliki mozak njen, j*bitačno kao onaj „Je*iter” Milića od Mačve, stižem do tvog podnožja. I ležaću tu, kao pas, dok me ne oteraš kao psa, ili ne udeliš oholo kao psu nežnosti malo.


Ako uhvate ovo pismo, ne začudi se ako sledeće dobiješ iz štenare.


Da, dodirnuh se juče. Tobom. Morao sam. Znaš kako je… ne znaš. To me budi, vodi negde ka tebi, čini muškarcem. I čini da jesam, a tako nisam. To me budi i vodi, no opet me vraća… ali ruka me grešna na tebe podseća. Ruka što ubi, što piše i čeka. Nema rime… Samo usamljen orgazam… i posramljen.


Nije robija ono što običan, neuhapšeni svet ima kao predstavu o njoj – neke godine koje se provode iza katanca, bez prava da viđaš svoje, bez prava na bilo kakvu vrstu radosti, bez prava na ikakvu komotnost i privatnost. Nije. To i jeste najveći šok svakog ovde dospelog. Robija je – pretres usred noći, prekinut mlaz tople vode na tvoje nasapunjano telo, oteto pismo, zaplenjen ručni rad, bahatost i nemar polupismene sekretarice, koja je negde zaturila tvoju molbu, jer je sinoć ponovo imala onaj isti očajan seks sa svojim kasnim povratnikom u njen krevet, brak i alkohol. Robija je kad ti prekinu, iz čista mira, posetu, jer se oglasio neki alarm, robija je kad ti drže neki telegram o kom već pišu novine, a ti ga nisi dobio, robija je kad si slavan, pa ti tako slavnom toliko pominju majku…


Više možete pročitati ovdje

 

(DEPO PORTAL/ad)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook