SVJEDOK VREMENA IZ TURBULENTNIH DEVEDESETIH

Šta se i ko krije iza (tajne) Platforme 'Izetbegović – Gligorov'? Mogla je da spasi Jugoslaviju i BiH od krvavog rata!

Nedjeljni magazin15.11.22, 19:55h

Šta se i ko krije iza (tajne) Platforme 'Izetbegović – Gligorov'? Mogla je da spasi Jugoslaviju i BiH od krvavog rata!
Naš sugrađanin i svjedok događaja iz turbulentnih devedesetih godina prošlog vijeka, evocira sjećanja na dokument koji je trebao, a možda i mogao da osujeti krvavi raspad Jugoslavije. Bio je to pokušaj Alije Izetbegovića i Kire Gligorova da se napravi kompromis kojim bi se izbjeglo krvoproliće i omogućila mirna tranzicija po formuli raspada SSSR-a i Čehoslovačke. Nažalost, ostao je samo uzaludan pokušaj...

 


 

Vedran Hadžović, diplomirani je pravnik koji je sa ekipom istaknutih političkih i javnih radnika Bosne i Hercegovine 1992. godine činio tim odabranih ljudi koji su dobili zadatak da za samo mjesec dana pripreme opsežan i kompleksan proces - referendum o nezavisnosti ili ostanku BiH u Jugoslaviji. O tome je za DEPO Portal pisao u februaru ove godine, uoči 30-godišnjice sudbonosnog referenduma, prisjećajuči se kako je pripreman, ko je sve i na koji način tih dana doprinio da se njegova organizacija uspješno odradi, na koji način su svoj doprinos dali brojni ljudi iz javnog života, umjetnici, književnici, filmski i pozorišni radnici, muzičari... A, bilo je i onih koji su odbili učešće u događajima koji su prethodili referendumu te "nisu htjeli da se miješaju"...


U teksu koji slijedi, naš sugrađanin i svjedok događaja iz turbulentnih devedesetih godina prošlog vijeka, evocira sjećanja na dokument koji je trebao, a možda i mogao da osujeti krvavi raspad Jugoslavije. Bio je to pokušaj Alije Izetbegovića i Kire Gligorova da se napravi kompromis kojim bi se izbjeglo krvoproliće i omogućila mirna tranzicija po formuli raspada SSSR-a i Čehoslovačke. Nažalost, ostao je samo uzaludan pokušaj...


Piše: Vedran HADŽOVIĆ

 

Početkom devedesetih godina počinje raspad federalne Jugoslavije. Vlada i druge savezne institucije su obezglavljene i bez većeg utjecaja na buduća događanja. Slovenija, odlukom referenduma iz decembra 1990. godine, i Hrvatska, referendumom održanim maja 1991, na pragu su osamostaljivanja. Srbija, uz satelitsku Crnu Goru, teži teritorijalnom širenju, a u novoj zamišljenoj zajednici, unitarizaciji i nacionalnoj dominaciji. Takođe i Hrvatska putem HDZ BiH pokušava ostvariti svoje teritorijalne pretenzije. Ovim proces disolucije SFRJ ozbiljno prijeti opstanku Bosne i Hercegovine.


U takvim okolnostima počinje se realizirati dugo planirani plan podjele Bosne i Hercegovine i prisjedinjenja dijelova njenog teritorija susjednim državama. Da bi se taj plan ostvario potrebno je bilo podstaći njeno slabljenje i razgradnju. Bitno je istaći da se proces raspada Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, koji je još uvijek u fazi realizacije, kretao u dva  osnovna pravca:


Prvo, intenzivno se potenciraju nacionalne različitosti podstaknute naporima za ostvarivanje velikosrpskog i velikohrvatskog sna i istovremenom bošnjačkom političkom islamizacijom. Grubim kleronacionalističkim radikaliziranjem započinje diskreditiranje univerzalnog multinacionalnog bića Bosne i Hercegovine. To dovodi do gubljenja međusobnog povjerenja i osjećaja anksioznosti i nesigurnosti u, do tada, višedesetljećnom harmoničnom društvu kosmopolitskog pluralizma. Projektiranje nemogućnosti zajedničkog života i nacionalne netrpeljivosti opravdavalo je međunacionalni sukob i potsticalo buduće zločine.

 

Grubim kleronacionalističkim radikaliziranjem započinje diskreditiranje univerzalnog multinacionalnog bića Bosne i Hercegovine


Vođena neonacističkom retorikom i djelovanjem stvarana je klica za uspostavljanje i zaokruživanje budućeg/ih entitskih prostora. Stvaraju se srpske i hrvatske autonomne oblasti kao uvertire za etničku homogenizaciju i cijepanjenje njenog jedinstvenog prostora. Uskoro počinje sistematsko masovno masakriranje manjinskog stanovništva, pljačka, uništavanje njihove imovine i njihovo protjerivanje, u početku na prostorima većinskog srpskog, a potom i hrvatskog življa, uz paralelno naseljavanje tih prostora pripadnicima svojih naroda. Jednom narodu “prijeti nestanak”.


Ovakvim stanjem duha zarobljeni smo i danas.


Drugo, neutraliziran je otpor destrukciji paraliziranjem i razvlašćivanjem državnih institucija. Nakon prvih višestranačkih izbora, njihovo efikasno funkcioniranje bilo je onemogućeno permanentnim blokadama i nemoći da se zaustave, spriječe i sankcionišu neustavni i nezakoniti procesi koji su slijedili. Probosanska politika i borba za opći interes bili su van fokusa interesovanja vladajućih stranaka.


Vaninstitucionalno odlučivanje odvijalo se u užem tripartitnom krugu samoproglašenih nacionalnih vođa, što je manir koji ni do danas nije napušten.


Takvim programskim djelovanjem autoritet državnih organa i njihova supremacija nad djelovanjem nižih organa, u tada unitarno uređenoj državi, paralizirana je. Načela ustavnosti, zakonitosti, subordinacije i druga načela pravne države na kojima počiva vlast su se topili i vremenom skoro potpuno atrofirali. Izostanak sankcioniranja i korištenja ovih instrumenata ohrabrivao je razgradnju nestabilne države što je produciralo vladavinu samovolje. Formiranje srpskih i hrvatskih autonomnih oblasti i Skupštine srpskog naroda i izlazak poslanika SDS iz skupštinskih klupa, a pocetkom rata i poslanika HDZ, značilo je direktan napad na ustavni poredak. Sve to imalo je za cilj ograničenje unutrašnjeg suvereniteta koji je permanentno slabio i koji se gotovo potpuno ispraznio.

 

Zabrinjavajuće je da probosanskim snagama nedostaje moć, ali i sposobnost, da neutrališu i preovladaju opasnost koja prijeti našem opstanku


Ovaj proces se nastavlja de facto i danas, podstaknut Daytonom koji je de iure umanjio  državni suverenitet koji je prepušten ne/milosti  političkih blokada čija je težnja da ga na koncu zatru.


Svjedoci smo permanentnog simultanog ostvarivanja oba prepoznata cilja već više od tri decenije. Naša budućnost ovisi od državničke mudrosti, znanja, samopouzdanja i odlučnosti da ih zaustavimo i prevladamo. Pitam sebe i vas da li se možemo nadati da ćemo ojačati unutarnju koheziju, harmonizirati međusobne odnose i nadoknaditi zaostajanje u skoro svim aspektima razvoja društva i države i tako ih izliječiti od materijalne, duhovne i moralne oronulosti i beznađa. Zabrinjavajuće je da probosanskim snagama nedostaje moć, ali i sposobnost, da neutrališu i preovladaju opasnost koja prijeti našem opstanku. Razlog tome je nepostojanje multinacionalnih integrativnih političkih snaga koje imaju većinsku podršku u svim dijelovima države, što u konačnici predstavlja ključ njenog opstanka.


Ovim želim istaći da je provođenje navedenih ciljeva, koji su se u to vrijeme sinhronizovano počeli ostvarivati, znatno utjecalo na unutrašnje stanje i slabljenje našeg položaja u pregovorima koji su se u procesu raspada Jugoslavije u to vrijeme vodili.


Prije višestranačkih izbora, a i tada, bio sam sekretar Ustavne komisije Skupštine SRBiH. Kao nestranačka osoba osjećao sam nepovjerenje, jer je lustracija bila posebno prisutna u HDZ i SDA, tako da je moje aktivo učešće bilo ograničeno. Ipak, često sam se susretao i imao veoma zanimljive i konstruktivne razgovore sa dr. Abdulahom Konjicijom, tadašnjim predsjednikom Vijeća građana i potpredsjednikom Ustavne komisije, osobom otvorena uma, pozitivne energije, spremnog da sasluša drugačije mišljenje.  Gotovo redovno je tražio da svoje ideje, analize ili prijedloge stavim na papir.

 

Jedna od definicija politike je “nametanje svoje volje ili interesa”. Da bi se ostvario njen opstanak potrebno je imati jedinstvenu snagu u ostvarenju općeg interesa i snažne  efikasne instrumente za provođenje te volje, što kod nas nije bio slučaj


Javnost je sa zebnjom pratila događanja rastućeg nacionalizma, netrpeljivosti i podjela, posebno sjednice Predsjedništva SFRJ i sastanke predsjednika republika. Činilo mi se da je u tim sudbonosnim vremenima Alija Izetbegović bio neodlučan i donekle pasivan posmatrač, limitiran sopstvenom neodlučnošću i  nedovoljnom energičnosti. Doduše, nije mu bilo jednostavno u okolnostima opterećenim unutrašnjim previranjima međusobno suprotstavljenih interesa nacionalnih stranaka koje su poziciju Izetbegovića u pregovorima dodatno oslabili, jer je doživljavan kao muslimanski, a ne kao predstavnik jedne od republika.


Ključno je istaći da je očuvanje Jugoslavije bio sudbonosni interes za budućnost pa i opstanak Bosne i Hercegovine i, kako se kasnije desilo, kolateralne žrtve njenog krvavog raspada. Jedna od definicija politike je “nametanje svoje volje ili interesa”. Da bi se ostvario njen opstanak potrebno je imati jedinstvenu snagu u ostvarenju općeg interesa i snažne  efikasne instrumente za provođenje te volje, što kod nas nije bio slučaj.


Nasuprot interesima dva suprotstavljena bloka koji su dominirali, bilo je nužno nešto učiniti, moguće zajedno sa Makedonijom koja je bila u sličnoj poziciji. Sastavio sam inicijalni dokument koji je Konjicija proslijedio predsjedniku Izetbegoviću, sa kojim sam se na tu temu krajem aprila sastao. Dogovoreno je da će on s tim upoznati predsjednika Gligorova, a da ja u međuvremenu razradim ponuđeni koncept. Predložio sam da u tome učestvuje prof. Kasim Trnka, kog sam izuzetno cijenio i sa kojim sam surađivao u ranijim ustavnim promjenama, kao i ekonomista Esad Vilogorac, jer ova oblast nije bila moj bliži fah. Izetbegović je rekao da nema potrebe za tim.


Pripremio sam tekst koji sam nazvao “Platforma o budućoj jugoslovenskoj zajednici”. Osnov za rad su bili međusobno suprotstavljeni slovenačko-hrvatski labavi konfederalni i srbijanski koncept čvrste federacije, u kojim sam tražio srednje moguće prihvatljivo rješenje. Sjećam se da sam u radu na određenim segmentima kontaktirao nekoliko kolega, među njima i Suljić Sulejmana, kasnije sekretara MIP-a BiH.

 

Platforma je predviđala transformaciju u zajednicu jugoslovenskih republika sa elementima konfederalizma. Nadležnosti u zajedničkim interesima i način njihovog ostvarivanja razrađeni su u četiri njena poglavlja


Nakon povratka iz Ohrida, Izetbegović me obavijestio da je Gligorov saglasan i da će poslati makedonsku ekipu kako bi usaglasili tekst zajedničkog dokumenta. U Sarajevo su sredinom maja stigli prof. Ljubomir Frčkovski i šef kabineta predsjednika Makedonije, čijeg se imena ne sjećam. Radili smo u zgradi Skupštine na Marindvoru i u Holliday Inn hotelu. Platforma je predviđala transformaciju u zajednicu jugoslovenskih republika sa elementima konfederalizma. Nadležnosti u zajedničkim interesima i način njihovog ostvarivanja razrađeni su u četiri njena poglavlja. U tom radu posebno me dojmio Frčkovski, veoma obrazovan, elokventan, jasnih stavova, tako da smo u toku dva dana usaglasili tekst. Sa Frčkovskim, koji je bio univerzitetski profesor, kasnije i ministar unutrašnjih poslova Makedonije, sastao sam se krajem devedesetih u Skoplju.


Predsjedništvo SR BiH je razmotrilo i prihvatilo Platformu. Nakon par dana, 6. juna 1991. u Stojčevcu kod Sarajeva, održan je šesti po redu sastanak predsjednika republika. U pripremi sastanka predlagao sam da oba predsjednika održe međunarodnu pres konferenciju koja bi prethodila sastanku, kako bi se šira domaća i međunarodna javnost upoznala sa inicijativom i osigurao veći pritisak i pozitivna reakcija javnosti. Međutim, Platformu je prezentirao Izetbegović na samom sastanku, ali ona, bez šire rasprave o eventualnoj modifikaciji ponuđenih rješenja, nije podržana.


Treba istaći da je Platforma bila osnov za donošenje Memoranduma (Pismo o namjerama), kojeg je Skupština SRBiH usvojila 14.10.1991. godine. Memorandum se jasno opredijelio prvo: da BiH neće prihvatiti nikakvo ustavno rješenje buduće jugoslovenske zajednice u kojoj ne bi istovremeno bile i Srbija i Hrvatska s kojim BiH treba biti povezana na isti način. Drugo, da teži punoj demilitarizaciji njenog prostora i da će u mogućem sukobu ostati neutralna; i treće, da priznaje pravo skupštinskoj manjini da ostvaruje svaki legitimni interes – etnički, kulturni, ekonomski i socijalni, uz uvjet da se isti ostvaruje bez primjene sile i na legalan i demokratski način.


Na taj način je ovaj, možda jedan od posljednjih pokušaja spašavanja Jugoslavije i mira, propao, ponajviše zbog naših istočnih i zapadnih susjeda i njihovih domaćih kolaboracionista koji su pokrenuli rat na ovim prostorima. Da li bi prihvatanje Platforme barem omogućilo mirnu tranziciju po formuli raspada SSSR i Čehoslovačke?


Nedavno sam pročitao rad Vere Katsz “Platforma o budućoj jugoslovenskoj zajednici (Plan Izetbegović – Gligorov) Pogled iz bosanskohercegovačke perspektive”, Sarajevo, Institut za historiju UNSA, časopis Prilozi br. 42, 2013. Str. 207–226. Gospođa Katsz piše: ”Mada autorstvo ove Platforme pripada Izetbegoviću i Gligorovu, u novije vrijeme pojavljuju se neki političari koji ga u svojim izjavama pripisuju sebi”.

 

Da li bi prihvatanje Platforme barem omogućilo mirnu tranziciju po formuli raspada SSSR i Čehoslovačke?

 

U nastavku, citirat ću neke dijelove:


“U jednom kazivanju iz 2006. Kiro Gligorov je rekao:” Ovaj dogovor koji smo ponudili Izetbegović i ja, to je, zapravo, bio rezultat jednog mog razgovora sa Alijom – da mi nešto učinimo jer nismo sukobljene strane. Meni je Izetbegović rekao, hajde, molim te, ako hoćeš da skiciraš nešto, učini to. Ja sam to vrlo ozbiljno shvatio. Iz dana u dan situacija je bila sve gora. Nešto sam napisao, taj prvi projekat mislim da još imam u mojoj ličnoj arhivi, i poslao sam njemu. Rekao sam mu da ako ima primjedbe, dopune, izmjene da prema njegovoj želji napravi, ja ću to poštovati. On je imao relativno malo primedaba, sasvim minimalno. i onda smo riješili da na prvoj narednoj sjednici predsjednika, a to je trebalo da se održi u Sarajevu, da prethodno svima pošaljemo taj prijedlog i da tražimo izjašnjavanje. Tako je i učinjeno. Mislili smo da će to biti neki povod za mirniju, izbalansiraniju raspravu i razgovor kako bismo došli do nekog rezultata. (…) Prijedlog je inače obrazložio Alija Izetbegović”.


I pored podatka da autorstvo ove Platforme pripada Izetbegoviću i Gligorovom u intervjuu kojeg je posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković dao Adamiru Jerkoviću 27. decembra 2007. godine stoji: “(…) Da, evo, reći ću Vam ono što malo tko zna. Onaj tzv. Prijedlog o rješenju jugoslavenske krize, koji su dali Alija Izetbegović i Kiro Gligorov, to niko ne zna da sam ga ja napisao… i ja sam to Kiri dao i rekao – ako ja predložim to, onda će to ‘ovi’ đonom odbiti. Ali, ako predložiš ti, odnosno zajedno ti i Alija Izetbegović, onda ima šanse da ovo prođe i to bi bio neki izlaz iz te situacije. Taj kompromis bi u krajnjoj liniji sačuvao da ne dođe do svega onoga do čega je došlo.”

 

”Mada autorstvo ove Platforme pripada Izetbegoviću i Gligorovu, u novije vrijeme pojavljuju se neki političari koji ga u svojim izjavama pripisuju sebi”


“Osim Ante Markovića, autorstvo Platforme je sebi pripisao i Ejup Ganić, član Predsjedništva Republike BiH. Naime, u dokumentarnom filmu “Bosna ili smrt” on je izgovorio dvije do tri rečenice u kojima je dosta neuvjerljivo ukazao na njegovu ulogu u pisanju ovog dokumenta: “Kiro Gligorov, Alija Izetbegović, mi smo imali, i ja, sastanke polutajne, pravili smo onaj koncept decentralizovane Jugoslavije. Ja, kao puno mlađi čovjek bio sam kao njihov sin, ja sam pisao te materijale, sastavljao tu Platformu. Ta Platforma je trebala da spasi Jugoslaviju.”

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/ad)

 

PROČITAJTE JOŠ:
Esad Duraković: OPTUŽUJEM... Vaši zločini prema BiH i Bošnjacima kao većinskim muslimanima, očigledno je - to je projekt!

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 24

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još