Izvor: Index.hr
Piše: Ivan Čović

Inicijalan razvoj Donbasa je bio sličan onome pokrajine Ruhr u Njemačkoj. Industrijalizacija regije je počela otkrićem ugljena na početku 20.stoljeća. Prema radu Vlada Mihenka Država, društvo i protesti u postkomunizmu već je 1917. godine regija Donbas proizvodila čak 87% ugljena Ruskog Carstva.

Osim ugljena proizvodila je preko 90% koksa, kao i 57% čelika. Nakon Boljševičke revolucije i industrijalizacije, Donbas je nastavio biti najveća regija za proizvodnju ugljena i čelika u SSSR-u. Kako je stoljećima regija Donbasa bila prazna pustopoljina, industrijska revolucija, kao i industrijalizacija u SSSR-u, napučila je taj kraj stanovništvom koje je dolazilo iz različitih krajeva Carske Rusije, kao i kasnije SSSR-a. Tako se Donbas prilično naselio različitim etno-lingvističkim grupama.

Socijalno-klasna struktura Donbasa je bila takva da je u toj regiji bilo 23% od ukupne radne snage u industriji na području Ukrajine. U 1989. godini 70% stanovnika Donbasa klasificirano je kao radnička klasa, 25% kao javni službenici, a tek 5% kao seljaci.

Krajem 80-ih godina 21% ukupne proizvodnje regije otpadalo je na industriju vezanu za ugljen. Oko 35% radničke klase je bilo zaposleno u 254 rudnika i rudarska poduzeća. Radeći u ekstremno teškim uvjetima, radnici su osim razvijanja zajedničkih kulturoloških elemenata (kao što je ruski jezik, npr.) izgradili neformalne zajednice koje su ih međusobno povezale. Takve neformalne zajednice karakteristične su za rudare diljem svijeta.

Marksistički svjetonazor radnika koji je prešao u bijes prema komunistima

Osim neformalnih veza, radnici su dijelili i sličan svjetonazor. Tako su, recimo, dijelili marksistički svjetonazor prema kojem količina rada utrošenog u proizvodnju proizvoda određuje njegovu stvarnu vrijednost. U tom kontekstu, nije čudno da je demokratizacijom SSSR-a 80-ih došlo do značajnog povećanja osjećaja socijalne nepravde među rudarima.

Rudari su smatrali da nisu plaćeni sukladno težini rada i proizvodnji nečega što ima visoku materijalnu vrijednost. Taj osjećaj su usmjerili prema državi, odnosno prema komunističkoj partiji, za koju su smatrali da ne raspoređuje sredstva kako su oni smatrali pravednim. Klasna ljutnja koja je prije bila uglavnom usmjerena na menadžere unutar poduzeća se tako preusmjerila na državu.

Taj osjećaj dodatno je pojačao porast nesreća u rudnicima. Krajem 80-ih godina za svakih milijun tona iskopanog ugljena u Donbasu je poginulo četiri rudara i šest ih je bilo teško ozlijeđenih. 90-ih se taj trend nastavio pa je u prosjeku svaki dan u rudniku jedna osoba poginula. CNN je 2001. godine posao rudara u Donbasu opisao kao najmanje plaćen i najriskantniji posao na svijetu.

Rudari kontra SSSR-a

Bez obzira na stalno isticanje slave i herojstva rudara, država jednostavno nije adekvatno odgovarala na težak rad rudara kao i na ljudske žrtve u rudnicima. Rudari su zaista bili među najbolje plaćenim zanimanjima u SSSR-u te su dobivali relativno visoke mirovine, u koje su odlazili s 50 godina. No problem je bio taj što je jako malo rudara zaista doživjelo tu mirovinu.

Početkom 90-ih, prosječna očekivana životna dob rudara je bila tek 38 godina. Rudari su uglavnom bili plaćeni za radno vrijeme koje je po zakonu iznosilo šest sati, a često bi radili i po deset-jedanaest sati. Mnogi rudari su živjeli u neadekvatnim životnim uvjetima, često bez sanitarnog čvora i sl. Ne treba spominjati i kako je život u industrijom zagađenom okolišu dodatno otežavao ionako težak život.

Stoga ne čudi da su rudari duboko pod zemljom, gdje je temperatura i koncentracija metana visoka, gdje su koristili zastarjele metode iskopavanja ugljena pomoću čekića i lopata, osjećali otuđenost od Moskve. Smatrali su da vlast u Moskvi uopće nije briga koliko rudari moraju teško raditi te koliko će ljudi poginuti u tom radu.

Tako se u periodu od 1987. do 1988. godine javljaju prve lokalne kolektivne akcije u vidu štrajkova, pa čak i štrajkova glađu. Do 1989. godine zabilježeno je 12 štrajkova rudara te stotine telegrama, pisama i peticija sa zahtjevima. Glavni zahtjevi su bili autonomija poduzeća i povećanje plaća. Koliko je ozbiljno bilo govori i to da je tadašnji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov posjetio Donjeck u lipnju 1989. godine.

Pola milijuna radnika u štrajku

Mjesec dana kasnije počevši od jednog rudnika, štrajk se proširio na 173 od ukupno 226 rudnika diljem Donbasa. U štrajku je bilo preko 500.000 radnika diljem Ukrajine. Štrajk je pokrenut zbog razočaranja očekivanjima, samovolje vlasti i bezakonja koje se ponavljalo i nakon perestrojke. Naglasak štrajka bili su prvenstveno ekonomski zahtjevi.

Neki štrajkaški odbori su na kraju i uspjeli smijeniti rukovodstvo rudnika i općinske dužnosnike. Tada se na štrajkovima nisu mogle čuti antikomunističke parole, nego isključivo socijalni zahtjevi. Najradikalniji zahtjev je bio potpuna autonomija rudarskih poduzeća. Također, tada su odbijeni svaki pokušaji politizacije štrajkova u vidu političke borbe za nezavisnost Ukrajine.

Lokalna vlast i neki menadžeri su pokušavali suzbiti štrajkove prijetnjama i provokacijama, što nije uspijevalo zato što je stanovništvo regije uglavnom podržavalo štrajkove rudara. Isto tako, javno mišljenje o rudarima koje su kreirali središnji mediji bilo je negativno - rudare su prikazivali kao sebične i privilegirane. Ipak, tim štrajkovima rudari su ojačali poziciju građanskih pokreta čija je snaga dodatno rasla daljnjim rastakanjem središnje vlasti. Rudari nisu raspuštali štrajkaške odbore, nego su ih transformirali u stalne institucije.

Približavanje ukrajinskoj inteligenciji

Približavajući se ukrajinskoj inteligenciji, rudari su se htjeli politički pozicionirati. Ti pokušaji približavanja su često završavali nesporazumima, a često su ti nesporazumi potencirani u medijima koji su i dalje bili pod kontrolom komunističke partije. Komunistička partija je preko kontroliranih medija konstantno pokušavala mutiti vodu i sijati razdor između ukrajinske inteligencije i rudara, ne bi li spriječila ujedinjavanje ta dva bloka.

Koji god je razlog na kraju dominirao, do ujedinjenja ukrajinske inteligencije i rudara u političkom smislu nije došlo. Svejedno, rudari su bili ozbiljni u namjeri da se okrenu protiv komunističkog režima. Tako su organizirana dva sveopća sindikalna kongresa rudara u 1990. godini, koji su bili više politički nego sindikalni.

Rezolucije koje je kongres usvojio su između ostalog optužile partiju i centralnu vlast da blokiraju prijelaz na slobodno tržište i demokraciju. Pozivali su sovjetsku vladu na ostavku, nastavili su i s organiziranjem štrajkova i političkih skupova, a rudari su masovno izlazili iz partije. Na drugom kongresu uspostavljen je Neovisni sindikat rudara Ukrajine (NPGU) kao organizacija za čuvanje ekonomskih i socijalnih prava rudara.

Ukrajinska neovisnost

U proljeće 1991. godine na organiziranim štrajkovima se otvoreno zahtijevala smjena Gorbačova i centralne vlade, raspuštanje parlamenta i davanje ustavnog statusa ukrajinskoj deklaraciji o suverenitetu. Štrajkovima se više nisu pridruživali ostale grupe radnika. Razlog tome donekle se može i pravdati time što su većinu poduzeća koja nisu bila rudarska bili kontrolirani od nadređenih, koji nisu dopuštali štrajkove. Svi radnici su, naime, jako ovisili o poduzećima, odnosno nadređenima koji su određivali distribuciju društvenih dobara, nekih privilegija ili beneficija.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)