Koloplet zločina i strasti, i zločina iz potrebe za osvetom nezaustavljiv je, bojim se, na ovim prostorima. Koliko god se nadali da će sljedeće generacije biti pametnije, racionalnije, ispostavlja se da su možda čak i malo krvoločnije od prethodnih, kaže za Nova.rs glumac Izudin Bajrović.

– Bog se potrudi da nas vrati na našu mjeru. Lijepo ti kaže – zaustavi se, jer se nisi zapitao možeš li izdržati sve. A ne možeš – ovako se sarajevski glumac Izudin Bajrović osvrće na „mračni mart“, kada ga je, poslije dvije godine odolijevanja ščepala korona. A ova, 2022. jednom od najcjenjenijih bosanskohercegovačkih glumaca počela je radno. Samo što je završio jedan film u Crnoj Gori, i u Srbiji, gdje već neko vrijeme snima i seriju „Pad“, i radovao se novim projektima, među kojima su opet serija „Nemirni“, u Beogradu, pa druga u Turskoj, te film o Sarajevu, igrajući pride u Narodnom pozorištu u Sarajevu „Kralja Lira“ i „Balkanskog špijuna u Sarajevu“, u „Caru Edipu“, uslijedila je iznuđena pauza.

– Ne možeš izdržati sve – priznaje nam Izudin Bajrović, dok sjedimo u bašti jednog beogradskog hotela nedaleko od beogradske industrijske zone. Zgodno mu je tu, priča nam, jer je preko rijeke studio u kom snima seriju „Pad“, koju po memoarima Žarka Lauševića radi Bojan Vuletić. Iako je ugovorom obavezan na „veo ćutanja“, otkriva da u projektu igra „običnog čovjeka“:

- Ali, običnog čovjeka koji je zbog tradicije bio prisiljen da izvrši krvnu osvetu. I zbog te krvne osvete leži u zatvoru. Radi se o tradicionalnom čovjeku, a tradicija nas pretvara u svoje robove. Analizirajući lik koji igram nisam uspio u njemu da nađem ništa negativno, ni pokvareno, ako se tako nešto može reći za čovjeka koji je izvršio ubistvo. I bez nekog prevelikog žaljenja izdržava kaznu za to svoje nedjelo - opisuje Bajrović novu ulogu.

A vrsni sarajevski glumac, rođen u Pljevljima, gradu za koji krvna osveta nije toliko karakteristična, koliko za neke druge dijelove Crne Gore, vraća se u djetinjstvo kada je na televiziji prvi put čuo za taj "pojam"…

- Gledao sam emisiju snimljenu na Cetinju u kojoj jedna žena priča kako tamošnje groblje nazivaju "Dom mladih", upravo iz razloga te tradicionalne "obaveze" da se krv plati krvlju.

Osveta, ne samo krvna, jeste nešto što je prisutno na ovim prostorima vijekovima unazad, nešto čega nikako da se otresemo. Upitan kad će se taj strašan oblak, koji se nadvio nad ovim tlom, razvejati, umjetnik ovako odgovara:

- Znate, moja majka, koja od rođenja do danas živi na istom mjestu - u Pljevljima, promijenila je sedam država. Mnoge od tih promjena država desile su se nasilnim putem. Kao da za naredne generacije ostavljamo razlog za osvetu. Kada sam bio mlad mislili smo da je to vrijeme završeno. Učeni smo tako, a nismo ni shvatali koliko ne znamo i koliko je jaka ideologija, koja tjera svaku narednu generaciju da se sveti prethodnoj. Taj koloplet zločina i strasti, i zločina iz potrebe za osvetom nezaustavljiv je, bojim se, na ovim prostorima. Koliko god se nadali da će sljedeće generacije biti pametnije, racionalnije, ispostavlja se da su možda čak i malo krvoločnije od prethodnih - konstatuje glumac.

I dok se nameće pitanje kako to zlo presjeći, Bajrović ne vidi rješenje, jer čim "malo zagrebemo u našu istoriju prvo na šta naiđemo jeste krv". Glumčeve riječi naslanjaju se tako na ono što je za Nova.rs kazala rediteljka Jasmila Žbanić. Govoreći o trijumfu "Quo Vadis, Aide?" na dodeli Evropskih Oskara istakla je da kad bi taj film bio prikazan u Srbiji, bila bi to poruka da je rat na ovim prostorima završen.

- Sve dok su ove vlasti na čelima država, ne samo o Srbiji, neće se stvari promijeniti. Jer, ove vlasti žive od nacionalizma, od potpirivanja mržnje, želje za osvetom protiv onih drugih… Sve dok ta vrsta razmišljanja, i strasti u vlasti postoji ne možemo očekivati da će se stvari promijeniti, niti da će "Quo Vadis, Aida?" biti prikazan ovdje. Široka publika u Srbiji, nažalost, nije gledala film, jer nije prikazivan u bioskopima, niti na Javnom servisu, ali ogroman broj ljudi, pogotovo iz kulturnog miljea, vidio ga je. I dobio sam ogroman broj pozitivnih reakcija ljudi iz Srbije. Da se radi o filmu koji ima notu propagandnog, mrziteljskog, koji potpiruje strasti, ne bi ih bilo. "Aida" pokazuje tragediju koliko ju je bilo moguće sažeti u film. Ako jedno umjetničko djelo uspije da zadrži notu objektivnosti i realnosti, a da pritom ne kopa oči nikom drugom, onda je to znak da ono što je film postigao nije slučajno - stav je glumca koji u "Aidi" igra supruga glavne junakinje.

Tragedija i rat je nešto što je obilježilo glumčeve mladićke dane. Tek koju godinu nakon što je završio Akademiju u Sarajevu u klasi Bore Stjepanovića, pun energije i želje za dokazivanjem, našao se usred pakla…

- Sarajevo je grad koji dan pred početak opsade i haosa nije vjerovao da će se to desiti. Vjerovatno je to bila naivnost. Valjda su svi mislili da je to posljednji grad u kojem se to može desiti. Jer, Sarajevo je multietničko, u tom gradu se pjeva, igra, izlazi, svaki dan je vikend… I odjednom ste svjedoci atmosfere u kojoj napetost i mržnju možete sjeći nožem. Početkom aprila kada su pale prve granate na Sarajevo, shvatate da ništa ne znate i da ste u paklu. Mnogi nisu preživjeli opsadu Sarajeva, ali oni koji jesu tri i po godine borili su se da bi uopšte ostali u životu sa svojim porodicama. Ja sam u tom periodu dobio dvoje djece... I tad sam shvatio da se život ne može ubiti, jer uvek je tu onaj posljednji Mohikanac koji predstavlja narod koji nestaje.

U svem tom haosu, u toj čovjeku očigledno urođenoj želji za porobljavanjem i ubijanjem, iluziju normalnog života Bajroviću je pružalo pozorište:

- Pozorište nikad nije bilo životnije nego tada. Već 35 godina se bavim pozorištem i nikada prije toga, a ni poslije toga, pozorište nije bilo istinitije nego tokom te četiri ratne godine. Shvatili smo koliko je potreba za umjetnošću dio ljudskog bića. Ne govorim samo o nama koji smo bili na sceni, već publici koja je pod stravičnim okolnostima dolazila i ostajala ispred vrata jer nije bilo dovoljno mjesta. Okolo padaju granate, puca se, svaki izlazak iz kuće je opasan a ljudi hrle u pozorište. Neki su po pet puta gledali istu predstavu - prisjeća se glumac.

Nedavno je do našeg sagovornika došao i poražavajući podatak - da je u tim ratnim godinama bilo više premijera na godišnjem nivou nego danas. A na našu konstataciju da je to svojevrstan paradoks, Bajrović se nadovezuje iskazom da su pravu suštinu pozorišta i umjetnosti spoznali tada:

- Pozorište je za vrijeme rata bilo jednako život. Možda sam mogao da odem iz Sarajeva, kao neki, ali izabrao sam da ostanem. Bježanje za mene nije kvalitet. Od smrti ne treba bježati, iako razumijem strah i želju čovjeka da život produži koliko je to moguće…

Život pod stalnom prijetnjom, bez novina, radija, televizije, bio je "podnošljiviji" kada bi se do Izudina Bajrovića probile riječi podrške i utjehe koje su stizale od znamenitih ličnosti iz čitavog svijeta.

Ostatak intervjua pročitajte na portalu Nova.rs.

(DEPO PORTAL/dg)